Dublji uzroci bržeg širenja islama u Bosni u poređenju s drugim prostorima na Balkanu leže u specifičnim vjerskim prilikama i položaju koji su zauzimale domaće vjerske zajednice prije i tokom osmanskog dolaska.
Širenje islama u Bosni i Hercegovini nakon dolaska Osmanlija predstavlja jedan od najsloženijih i najzanimljivijih procesa u historiji jugoistočne Evrope. Dok su se drugi dijelovi Balkana razvijali pod drugačijim okolnostima, u Bosni se islam ukorijenio brže i dublje nego u susjednim regijama. Temeljem istraživanja i historijskih zapažanja mr. Nijaza Šukrića, ovaj proces nije bio rezultat jednostavnih političkih pritisaka ili trenutnih vojnih odluka, već složeni splet socijalnih, ekonomskih i prvenstveno vjerskih činilaca koji su duboko zahvatili tadašnje bosansko društvo.
Svakodnevni faktori islamizacije
Pored krupnih historijskih promijena, svakodnevni život i praktične potrebe običnog čovjeka igrale su značajnu ulogu u prihvatanju nove vjere. Među važnim faktorima socijalne prirode ističe se sklapanje mješovitih brakova između muslimana i kršćanki, što u to vrijeme nije bila rijetka pojava i što je značajno doprinosilo širenju islama. S druge strane, zemljoradnici su u prelazu na islam često prepoznavali način da zadrže svoju naslijeđenu zemlju i imovinu. Također, postojalo je i očekivanje običnih ljudi da će prihvatanjem nove strukture biti pošteđeni plaćanja određenih nameta i poreza koji su opterećivali stanovništvo.
Ipak, dublji uzroci bržeg širenja islama u Bosni u poređenju s drugim prostorima na Balkanu leže u specifičnim vjerskim prilikama i položaju koji su zauzimale domaće vjerske zajednice prije i tokom osmanskog dolaska.
Prije dolaska Osmanlija, katolička vjera bila je najprisutnija u bosanskoj državi. Međutim, misijske aktivnosti katoličke crkve nisu prestale nestankom bosanske državnosti; naprotiv, unutar Bosne su ih predvodili franjevci, dok su izvana pape neprestano poticale katolički svijet — a naročito susjedne Mađare, Austrijance i Mlečane — protiv Osmanlija. Unatoč tim silnim aktivnostima, katolička crkva nije uspjela u svoju vjeru privući pripadnike Bosanske crkve, koje su smatrali hereticima, osim u sasvim malom broju. Štaviše, nisu uspjeli spriječiti ni širenje islama, čak ni u središtima vlastitih misijskih aktivnosti.
S druge strane, pravoslavna (ortodoksna) crkva je nakon pada Konstantinopolja dobila određene povlastice i privilegije u Osmanskoj državi zbog svoje lojalnosti sultanu i pomoći u učvršćivanju vlasti na Balkanu. Sultan je pravoslavno stanovništvo, prije svega Vlahe iz Srbije, naselio na sjevernim i sjeverozapadnim granicama Bosne prema Austriji i Mletačkoj Republici. Oni su na taj način predstavljali svojevrsnu branu između bosanskih katolika i katoličkog svijeta izvana, što je dodatno doprinijelo neuspjehu katoličke ekspanzije i očuvanju njenih sljedbenika. Ipak, sami pravoslavni elementi i njihovi sveštenici u tom periodu nisu bili na takvom kulturološkom i organizacijskom nivou da bi mogli privući bogumile u svoju vjeru ili predstavljati ozbiljnu konkurenciju islamu i njegovim strukturama.
Slom Bosanske crkve
Iako su i sljedbenici katoličke i pravoslavne crkve u manjoj mjeri prihvatali islam, historijska je činjenica da većina muslimana u Bosni nije poticala iz tih redova, već iz skupine pripadnika Bosanske crkve koje su prethodne dvije crkve vijekovima tlačile i ugnjetavale.
Sljedbenici Bosanske crkve dijelili su sudbinu nestale bosanske države, koja se urušila pred naletom katoličkih misionara i dvjesto pedeset godina dugih mađarskih krstaških ratova. Izloženi teškom ugnjetavanju i progonima od strane katolika i pravoslavaca, veliki broj pripadnika Bosanske crkve napustio je svoja središta u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni te se povukao ka jugu, na prostore Hercegovine. Upravo je ta duboka potlačenost i marginalizacija u velikoj mjeri otvorila put islamu u njihove redove.
Teza da su isključivo političke i ekonomske privilegije privukle pripadnike Bosanske crkve Osmanlijama pala bi u vodu pred činjenicom da su oni, da su to htjeli, svoj status mogli riješiti prihvatanjem katoličanstva u ranijem periodu. Umjesto toga, čak su se i oni propadnici Bosanske crkve koji su pod prisilom ranije prihvatili katolištvo s dolaskom Osmanlija vraćali svojoj izvornoj vjeri, prepoznajući u novom poretku prijeko potrebnu vjersku slobodu.
Pored toga, postojalo je nekoliko ključnih unutrašnjih vjerskih faktora koji su olakšali prihvatanje islama među sljedbenicima Bosanske crkve.
Postojale su određene sličnosti između učenja Bosanske crkve i temeljnih načela islama.
Bosanska crkva je uoči svog nestanka bila slabo povezana sa svojim vjernicima, posebno nakon što su njeni vjerski prvaci napustili dotadašnji skromni način života i ušli u dvorce plemića, potpuno zanemarivši duhovne potrebe običnih ljudi.
Vjersko naslijeđe i tradicija Bosanske crkve bili su skorašnji, jednostavni i lišeni složenih ceremonija, dok su njihovi vjerski centri bili malobrojni i bez izraženog fenomena svetosti.
Zajednica je bila u svom kulturnom životu prilično zaostala, uzevši u obzir da je pismenost bila rijetkost među običnim pukom.
Sve navedeno ukazuje na to da širenje islama u Bosni i Hercegovini nije bio jednodimenzionalan fenomen, već dubok transformacijski proces u kojem su se spojili socijalni vapaj obespravljenih slojeva, kolaps starog feudalno-crkvenog sistema i duhovna bliskost novog islamskog učenja sa zatečenim domaćim tradicijama.
