Prvi prijevod Kurʼana na ruski, koji je urađen da bi se provela ova careva naredba, završen je i štampan anonimno u Sankt Petersburgu 1716. godine pod naslovom “Kurʼan Muhammedov ili Turski [vjerski] zakon”. Ova knjiga počinje kratkim uvodnim pismom “Za čitatelja” (K čitateliu) i kratkim uvodnim esejom “O turskoj vjeri” (O Vere Turetskoĭ), nakon kojeg slijedi ruski prijevod Kurʼana. Kako stoji na naslovnoj strani, ovaj prijevod Kurʼana nije bio preveden sa svoga arapskog izvornika, već je “preveden sa francuskog na ruski, štampan po naređenju Carskoga Veličanstva”.

Postoji duga povijest susreta između pravoslavnih kršćana i muslimana u istočnoj Evropi i njoj bliskim azijskim regionima. Nakon tatarsko-mongolske ekspanzije, islam se proširio područjima koja su bila nastanjena pravoslavnim kršćanima koji su došli u dodir sa islamom i bavili se njime. Argumenti njihova bavljenja islamom temelje se na prijevodima grčkih polemičko-apologetskih tekstova onako kako su bili prihvaćeni u slavenskoj i ruskoj literaturi. Osim ove teološke debate, većina ruskih akademskih proučavanja islamskih tekstova počinje tek u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću.

Teološka debata sa islamom stekla je popularnost kad je Ivan IV Grozni (vladao od 1547–1584) preuzeo prijestolje Moskovske Rusije 1547. godine. Prihvatajući titulu cara ili imperatora, Ivan je prometnuo Moskovsku Rusiju u carstvo (Russkoe tsarstvo), kolijevku kasnije Ruske Imperije. Tokom tog vremena, odnosi između istočnoevropskih pravoslavnih kršćana i muslimana počinju da se mijenjaju. Kako se Rusija proširila prema regijama Volge i Urala na jug i na istok, to je imalo za posljedicu uključenje islamskih društava. Sa osvajanjem tatarskih hanata Kazana (1552) i Astrahana (1556), muslimani su prvi put postali podanici jedne imperije koja je tvrdila da je utemeljena na tri stuba: “Pravoslavlju, samovlašću i nacionalizmu”.

U početku, nije bilo mnogo potrebe za ljudima koji su doživljavani kao “bezbožni hagareni”, kako to piše Mark A. Batunskiĭ. Tatarski muslimani koji su živjeli u ovim novoosvojenim oblastima smatrani su barbarskim narodima koje se prvo mora civilizirati (to jest pokrstiti). U tu svrhu su Kazan (1555) i Astrahan (1607) uzdignuti na rang sjedišta episkopa čija je najistaknutija zadaća bila da razviju i primijene misionarske aktivnosti da prevedu tatarske muslimanske podanike pravoslavnoj crkvi i da muslimanske podanike prometnu u ruske podanike. Za Tatare muslimane to je bilo teško vrijeme progona i prisilne promjene vjere. Nasljednik cara Ivana, car Fjodor I Ivanovič (vladao od 1584. do 1598.) donio je odluku 1593. godine da se džamije u mješovitim kršćansko-muslimanskim gradovima moraju srušiti. Ovakva politika nastavljena je sve do vladavine cara Petra Velikog (vladao od 1682. do 1725.). On je ustanovio katedre za orijentalne i “islamske” jezike na nekim univerzitetima i naredio da se Kurʼan mora prevesti na ruski jezik.

Prvi prijevod Kurʼana na ruski, koji je urađen da bi se provela ova careva naredba, završen je i štampan anonimno u Sankt Petersburgu 1716. godine pod naslovom “Kurʼan Muhammedov ili Turski [vjerski] zakon”. Ova knjiga počinje kratkim uvodnim pismom “Za čitatelja” (K čitateliu) i kratkim uvodnim esejom “O turskoj vjeri” (O Vere Turetskoĭ), nakon kojeg slijedi ruski prijevod Kurʼana. Kako stoji na naslovnoj strani, ovaj prijevod Kurʼana nije bio preveden sa svoga arapskog izvornika, već je “preveden sa francuskog na ruski, štampan po naređenju Carskoga Veličanstva”. Premda ovaj prijevod ne spominje izvorni naslov ili autora, ustrojstvo teksta pokazuje da je utemeljen na francuskom prijevodu Kurʼana od diplomate Andréa Du Ryera, Sieur de la Garde de Malezaira (živio oko 1580–1660/72). Oko 1722. godine, jedan anonimni urednik/prevoditelj iznova je pregledao ovaj francuski izvor, dajući mu naslov Alcoran ili Muhammedanski zakon (Alkoranʺ ili zakonʺ Magometanskiĭ). Ovaj put ovaj autor je spomenuo francuski izvor izričito: “Preveo sa arapskog na francuski jezik Sieur Du Ryer”. Međutim jedini postojeći primjerak ove knjige sadrži samo prvih dvadeset sura.

Kur'an kao inspiracija Puškinu, Dostojevskom i Tolstoju

Obično se prvi prijevod i izdanje Kurʼana na ruski jezik pripisuje Petru Vasiljeviču Postnikovu (1666. – nakon 1716.). On je bio dobro poznat doktor, filozof i diplomata koji se obrazovao na poznatoj moskovskoj Slavensko-grčko-latinskoj akademiji. Godine 1694. on je stekao doktorat iz medicine i filozofije na Univerzitetu u Padovi. Između 1699. i 1710., živio je izvan Rusije, u Holandiji, Engleskoj i Francuskoj, a obnašao je i diplomatsku poziciju u Parizu. Kad se Postnikov vratio kući, donio je nekoliko knjiga uključujući i primjerak Du Ryerova prijevoda Kurʼāna, za koje se kaže da ga je Postnikov potom preveo na ruski. Međutim Postnikovo autorstvo ovog prijevoda još uvijek je stvar rasprave. Tokom poznog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, bilo je naučnika koji su potpuno negirali Postnikovo autorstvo ovog prvog (ili drugog) prijevoda i, umjesto njemu, pripisivali ga dobro poznatom svestrano obrazovanom princu Dimitrieu Cantemiru (1673–1723). Cantemir je bio moldavski princ i državnik koji je 1710. sklopio savez sa ruskim carem protiv Osmanlija. Od 1711., Cantemir je živio u Rusiji, gdje je postao poznat kao “prvi ruski orijentalista”, zahvaljujući svome bavljenju islamom i Osmanskom imperijom. Njegova knjiga Sistem ili struktura muhamedanske religije objavljena je 1722. godine u Sankt Petrogradu. Poznata pod svojim ruskim naslovom Kniga sistima, ova knjiga je služila Petru I kao njegov najvažniji izvor informacija o islamu. S obzirom na to da je Cantemir napisao sva svoja djela na latinskom, te da su sva njegova djela na ruskom prijevodi koje su uradili drugi ljudi, te da je on svoje djelo Kniga sistima utemeljio na nekoj latinskoj verziji prijevoda Kurʼana koju je on zvao Curanus, nije vjerovatno da je on bio autor prvog ruskog prijevoda i izdanja Kurʼana.

Ovo tumačenje i prevođenje Kurʼana na ruskom nije ostalo jedino utemeljeno na Du Ryerovom tekstu. Nekoliko desetljeća kasnije Mihail Ivanovič Verёvkin (Verjovkin, 1732–1795), pjesnik, profesionalni prevoditelj i član Carske akademije nauka, preveo je Kurʼan na ruski. Uz Kurʼan, Verёvkin je također na ruski preveo prvi svezak djela od Ignatiusa Mouradgea d’Ohssona (1740–1807) pod naslovom Tableau général de l’Empire Othoman (La Législation Mahométane). Premda je Verёvkinovo izdanje uključilo greške koje je načinio Du Ryer, njegov prijevod bio je uspješniji i – možda zahvaljujući njegovoj upotrebi crkvenoslavjanskog vokabulara – pristupačniji i lakši za čitanje od prethodnog prijevoda Kurʼana. Pod naslovom Knjiga Kurʼana Arabljanina Muhammeda, koji ga je uredio u šestom stoljeću nakon što mu je bio objavljen od Neba, koji je sebe smatrao Posljednjim i najvećim od Božijih poslanika, Verёvkinov prijevod pojavio se u dva sveska u Sankt Petersburgu 1790. godine.

Gotovo u isto vrijeme kad je Verёvkin radio na svome prijevodu Kurʼana, Aleksej Vasiljevič Kolmakov (umro 1804.) pripremio je četvrti ruski prijevod Kurʼana nazvan Muhamedanski Alkoran (Alʺ Koranʺ Magomedovʺ), koji je štampan u dva sveska u Sankt Petersburgu 1792. godine. Kolmakov je bio službeni prevoditelj za engleski jezik u službi Admiraliteta u Sankt Petersburgu. On nije slijedio svoje prethodnike koji su prevodili Kurʼan sa francuskog uzorka, već je umjesto toga odabrao englesku verziju od Georgea Salea (1697–1736), koji je objavljen u Londonu tokom 1734. godine i pozdravljen kao “Orijentir prevođenja Kurʼana”. Kolmakov je preveo Saleov tekst kao i sve njegove bilješke. Za razliku od prethodnih prijevoda na ruski, Kolmakovljev prijevod Kurʼāna uživao je stanovitu popularnost među ruskim intelektualcima i čini se da je odigrao ulogu u povijesti ruske književnosti. Pjesnici kao što je Aleksandar Sergejevič Puškin (1799–1837), romanopisci kao Lav Nikolajevič Tolstoj (1828–1910) i Mihail Mihailov (1829–1965), kao i filozofi poput Pjetra Chaadaeva (1794–1850) i Vladimira Solovjeva (1853–1900) koristili su ga kao izvor nadahnuća.

Ovaj niz prijevoda Kurʼana na ruski, utemeljen na postojećim prijevodima na druge evropske jezike, nastavio se također i u devetnaestom stoljeću. Opet je jedan francuski prijevod našao svoj put do Rusije i ruskog jezika, naime, ovaj niz ruskih prijevoda tijesno je bio povezan sa djelom Alberta Félixa Ignacea (to jest Albina Wojciecha) de Bibersteina-Kazimirskog (1808–1887), francuskog orijentaliste poljskoga porijekla, koji je nakon poraza takozvanog “Novembarskog ustanka” 1830. / 1831., napustio Poljsku i otišao u Francusku. U Francuskoj, i ne samo tamo, on je brzo postao poznat kao slavan orijentalista koji je neko vrijeme služio kao službeni prevoditelj za francuskog ambasadora na Visokoj Porti u Istanbulu i kao ataše francuske ambasade u Teheranu. Već krajem tridesetih godina devetnaestog stoljeća, on je bio autorom novog prijevoda Kurʼana na francuski koji je utemeljen na arapskom tekstu, kojeg je dopunio nekoliko godina kasnije opsežnim arapsko-francuskim rječnikom, perzijskom gramatikom i francusko-perzijskim rječnikom. Kako se može saznati iz njegovih mnogih izdanja i reprinta, ovaj francuski prijevod Kurʼana doživio je veliki uspjeh, ne samo u Francuskoj već također i u njegovoj rodnoj zemlji [Poljskoj] – čiji je veliki dio bio dijelom Carske Rusije od kraja osamnaestog stoljeća – a prijevod Kazimirskog imao je uspjeha i u Rusiji. Dakle, nije iznenađenje da je bio korišten kao uzor za druge prijevode.

Tako je ovaj prijevod, na neki način, bio uzorom za jedan poljski prijevod Kurʼana koji je izašao iz štampe u Varšavi 1858. godine, koji je pogrešno pripisan poljskom tatarskom muslimanu Janu Murzi Taraku Buczackom (1830–1857), jer ovo izdanje nije bilo prijevod Kurʼana sa francuskog od de Biberstein-Kazimirskog, već jedna revidirana verzija poljskog prijevoda koga su tri desetljeća ranije napisali Ks. Dionizy Chlewiński (1793–1870), katolički svećenik, i Ignacy Domeyko (1802–1889), koji je postao poznat kao istraživač Latinske Amerike i osnivač Univerziteta Santiago de Chile. Međutim ni Chlewiński niti Domeyko nisu znali ništa arapskog, već su preveli doslovno francuski prijevod Kurʼāna koji je uradio Claude Savary (1750–1788). Od 1820. godine, Chlewiński i Domeyko su bili aktivno uključeni u “konspirativno” Društvo prijatelja učenja, koje je ustanovljeno u Viljnusu, njihov prijevod postao je poznat kao “filomatski Kurʼān”. Iako Buczacki nije bio prevoditelj prijevoda Kurʼana koji mu je pripisan, čini se vrlo vjerovatno da je on korigirao ovaj filomatski prijevod Kurʼana služeći se prijevodom de Biberstein-Kazimirskog. Premda francuski prijevod Kurʼāna od de Biberstein-Kazimirskog nije bio preveden na poljski, on je služio kao osnova za jedan novi ruski prijevod koji je uradio K. Nikolajev i koji je prvo objavljen 1864. sa bilješkama i biografijom poslanika Muhammeda pod naslovom Koran Magometa (Muhammedov Kurʼān). Kao što njegova različita izdanja pokazuju, prijevod od Nikolajeva očito uživa isti ugled i popularnost kao i njegov francuski original.

Vjerska autonomija tatrskih muslimana

Nova etapa u proučavanju i štampanju Kurʼana u Carskoj Rusiji razvila se kad je carica Katarina II Velika (1762–1796) došla na prijestolje Ruske Imperije. Ovaj period također je označen ruskim napredovanjem u muslimanske zemlje, usljed ruskih pobjeda u Turskim ratovima i osvajanju Krimskoga hanata 1783. godine. Nadahnuta idejama njemačkog i francuskog prosvjetiteljstva, te njezinim dopisivanjem sa Volterom i Denisom Didroom, Katarina II je uvela fundamentalne promjene u politiku prema islamu i njezinim muslimanskim podanicima. Za manje od dvije godine od dolaska na prijestolje 1764., ona je naredila zatvaranje Ureda za nove kršćane, koji je bio osnovan 1731. sa svrhom razvoja i primjene snažnih misionarskih aktivnosti u gubernijama Kazana, Astrahana, Novgoroda i Voronježa kako bi se konvertiralo muslimane i druge “pagane” u kršćanstvo. Zatvaranje ovog ureda dokrajčilo je praksu pravoslavnog misionarenja među muslimanima i drugim nekršćanskim podanicima Carstva. Kraj ove prakse kristijanizacije (i rusifikacije) nekršćanskih podanika bio je obznanjen 17. una 1773. godine, kada je Katarina II uvela princip vjerske tolerancije.

Premda je Ruska pravoslavna crkva nastavila svoju evangelizaciju drugih grupacija, ovaj Ukaz definirao je muslimane (Tatare) kao “toleriranu vjersku zajednicu”, izuzimajući ih da budu podređeni jurisdikciji Pravoslavne crkve, te oduzimajući “pravo episkopima da se miješaju u muslimanske stvari i u stvari drugih heterodoksnih vjeroispovijesti”, dajući tako muslimanskim zajednicama određena prava. Ove dopuštenja uključile su i pravo da muslimani slobodno prakticiraju svoju religiju, da grade džamije (među njima je i džamija podignuta u Moskvi 1782. godine), te da otvore vjerske škole u Kazanu i drugim mjestima.

Carskim Ukazom od 28. januara 1783. godine, Katarina II je muslimanskoj zajednici darovala autonomiju, s tim da je vodstvo zajednice preneseno na nanovo stvorenu “Muslimansku duhovnu skupštinu” (Magometanskoe dukhovnoe sobranie) sa sjedištem u Ufi. Tatarski muslimani nazvali su ovu Skupštinu Muftiyat i u njoj su vidjeli primjenu kurʼanskog načela aš-šūrā. Preimenovana u “Orengburšku muslimansku duhovnu skupštinu” u septembru 1788. godine, ova muslimanska zajednica poprimila je jedan službeni “crkvi sličan” status. Muslimanima je dato pravo da između sebe biraju vjerske predvodnike. Služeći kao “viši” vladin posrednik za muslimanske poslove u Ruskom Carstvu, ova Muslimanska duhovna skupština morala je da ispuni dvostruku zadaću. S jedne strane, ona je morala da nadgleda vjerski život muslimanske zajednice i da, s druge strane, upravlja odnosima između ruske države i njezinih muslimanskih podanika.

Ovi politički i pravnozakonski razvoji osigurali su kontekst za prvo štampanje arapskog teksta Kurʼana u Rusiji. Pa ipak, još uvijek traju debate o tome do koje mjere su naprijed spominjani ruski prijevodi Kurʼāna došli do te muslimanske zajednice, posebno zato što su bili pisani ćirilicom. Naime, tatarski muslimani bili su naviknuti da svoje jezike pišu arapskim pismom. Godine 1787., carica Katarina II naredila je da se pripremi za štampu “cjeloviti arapski tekst Kurʼana”, te da se on besplatno, kao dar “podijeli među Kirgize [to jest muslimane]”. Da bi umirila svoje kršćanske pravoslavne kritičare, koji su je optuživali da doprinosi širenju “lažnih, antikršćanskih učenja”, ona se tim tvrdnjama suprotstavila izjavljujući da se ovim ne želi “propagirati islam, već da se privuku [muslimani]”. Katarina II povjerila je štampanje arapskog teksta Kurʼana Azijskoj štampariji Sankt Petersburga, kao zajednički poduhvat Carske akademije nauka i izdavačke kuće Johanna Karla Schnoora (1738–1812).

Tekst ovog izdanja Kurʼana pripremio je kaligraf i mula Osman Ismail, koji je također dizajnirao izgled arapskog hurufata koji je korišten za ovo izdanje. Uz to, mula Osman Ismail je napisao tefsīr (komentar) kurʼanskog teksta koji je štampan na margini svake stranice, dajući na taj način ovom izdanju mnogo više muslimanskog stila od prethodnih arapskih izdanja. Od ovog prvog izdanja, poznatog kao Corani editio Petropolitana, odnosno Le Coran de Saint-Pétersbourg, ostalo je manje od desetak primjeraka na raspolaganju.

Objavljivanje Kurʼana carice Katarine II dočekano je s pomiješanim odgovorima. Dok su pravoslavni teolozi, među njima posebno oni usmjereni prema misionarstvu, bili strogo protiv njegova objavljivanja, muslimani su, izgleda, prihvatili ovaj Donum Catherianae (Katarinin dar) i “progutali udicu”, da se poslužimo riječima Carice. Vrlo brzo je ovo izdanje Kurʼana na arapskom postalo jedna uspješna priča. Kroz deset narednih godina, Kurʼan iz Sankt Petersburga doživio je ne manje od pet novih izdanja (1789, 1790, 1793, 1796. i 1798). Tokom devetnaestog stoljeća, taj Kurʼan je također korišten kao osnovni tekst za sva daljnja izdanja kurʼanskog teksta, kao i za njegova proučavanja.

Izvor: Stefan Schreiner, Ruski pravoslavni prijevodi Kurʼana u osamnaestom i devetnaestom stoljeću i odgovori muslimana Tatara