Leyla Amzi-Erdoğdular je historičarka i profesorica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, specijalizirana za osmansku i habsburšku historiju, s posebnim fokusom na odnose između islama, države i modernosti u jugoistočnoj Evropi. Doktorirala je na Columbiji u New Yorku, gdje je razvila istraživački okvir koji povezuje Balkan i Bliski istok kroz zajedničko iskustvo postimperijalne transformacije. U svojim radovima istražuje kako su muslimanske zajednice unutar Habsburškog carstva uspjele očuvati vjeru, autonomiju i identitet unutar birokratskih struktura evropskog kolonijalnog tipa; Bosna u nekoliko nastavaka donosi priređene dijelove iz njene knjige Nakon Osmanske Evrope: Muslimani u Habsburškoj Bosni i Hercegovini (The Afterlife of Ottoman Europe: Muslims in Habsburg Bosnia Herzegovina)

Kada je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom 1878. godine, među prvim pitanjima bilo je: šta učiniti s islamom? Za razliku od mnogih evropskih kolonijalnih sila koje su religiju potiskivale, Beč je odlučio da je institucionalizira. “Ako se islam ne može slomiti,” zapisao je jedan činovnik, “može ga se organizovati.” Tako je počeo proces stvaranja jedinstvenog sistema islamskih institucija pod državnim nadzorom. Vakufi su stavljeni pod administrativnu kontrolu, imami su postali državni službenici, a muftije imenovane uz carsko odobrenje. Paradoksalno, upravo je ta politika, zamišljena da disciplinira vjeru, doprinijela njenom očuvanju. U feljtonu Leyle Amzi-Erdoğdular “Muslims in Habsburg Bosnia”, taj proces postaje ključ za razumijevanje modernog islama u Bosni: kako se vjera, kad se nađe pod pečatom države, ne gasi nego transformira – i preživljava carstva koja su je pokušala kontrolisati.

***

Od prvog dana okupacije, Austro-Ugarska je shvatila da je islam u Bosni više od vjere, on je društvena infrastruktura. Vakufi su finansirali škole, mostove i karavansaraje; imami su bili i propovjednici i notari; muftije su donosile odluke o nasljedstvu i braku. Ako se ta mreža razbije, raspada se i društvo. Zato su austrijski pravnici odlučili da islam mora postati “državni predmet”, kao što su već bile katolička i pravoslavna crkva. Ali, kako nadzirati vjeru koja nema hijerarhiju?

Guverner Kállay uputio je dopis Ministarstvu finansija u Beču: “Islam nema papu, ali ima imame. Moramo ih učiniti našim činovnicima, ako želimo mir.” To je bio početak jedne od najneobičnijih reformi u evropskoj historiji: sekularna država koja uspostavlja religijsku birokratiju.

Vakufi su bili prvi na udaru. Beč je 1883. osnovao “Vakufsko-mearifsku upravu”, tijelo koje je objedinilo sve vakufske posjede i stavilo ih pod nadzor Zemaljske vlade.

Službeno objašnjenje bilo je “zaštita vakufske imovine od rasipanja”. U stvarnosti, to je značilo da država nadgleda svaki prihod od zakupa, svaku isplatu imamu, svaku gradnju medrese. Ulema je to doživjela kao udar na autonomiju. Muftija iz Banje Luke uputio je protest guverneru: “Vakuf je Božije dobro, a ne državno.” Odgovor iz Beča bio je kratak: “Sve što je u carstvu, pripada caru.” Taj konflikt nije bio samo pravni nego i simboličan: car se pojavio kao novi “čuvar vjerske imovine”.

Uvođenjem plaća za imame, država je uspostavila presedan, islam je postao budžetska stavka. Imami su morali polagati zakletvu na vjernost caru, što je izazvalo ogorčenje među konzervativnim krugovima. Neki su odbili i bili smijenjeni.

U selima su vjernici birali “svoje” hodže mimo državnih odredbi, stvarajući paralelnu religijsku stvarnost. Austrijska uprava je to nazivala “divljim imamima”.

Jedan činovnik piše: “Imami su kao voda: ako ih zatvorite u korito, teći će. Ako ih pokušate zadržati, naći će drugi tok.” S vremenom, većina imama je ipak prihvatila državni status, ne iz lojalnosti caru, nego iz praktičnih razloga: plata je značila sigurnost, a sigurnost je značila opstanak zajednice. Habsburzi su zadržali šerijatske sudove, ali su ih ograničili na porodična i nasljedna pitanja. U civilnim i krivičnim slučajevima važio je austrijski zakon. To je izazvalo konfuziju: ljudi su se ženili po šerijatu, ali razvodili po državnom zakonu; nasljeđivali po fetvama, ali prodavali zemlju po katastru. Jedan sudija iz Tuzle zapisao je: “Ujutro sudim po zakonu cara, popodne po zakonu Boga.”

Beč je to smatrao napretkom,“dokazom da se vjerski i sekularni zakoni mogu preplitati bez sukoba”. U praksi, to je bio svakodnevni kompromis koji je oblikovao mentalitet bosanskog islama: vjera i pravo kao dva paralelna jezika, oba potrebna za opstanak. Posebna pažnja posvećena je vjerskom obrazovanju. Medrese su morale prijaviti nastavni plan, a učitelji su morali imati “potvrdu o moralnom ponašanju”. U Beču su nastali dosijei o svakom muderisu, sa bilješkama o “nacionalnim sklonostima i političkoj pouzdanosti”. Neki su optuženi da šire panislamizam, iako je to često značilo samo da su čitali turske novine. Jedan inspektor zapisao je: “Ovi ljudi vole Carigrad više nego Beč, ali ne mrze Beč, to ih čini korisnim.”

Država je finansirala i izgradnju modernih mekteba, ali uz obavezno uvođenje “državnog jezika”, njemačkog. Za mnoge roditelje to je bio prvi susret sa sekularnim svijetom kroz vrata vjerske škole. U mnogim gradovima policijski službenici prisustvovali su džuma-namazima “radi reda i bezbjednosti”. To nije bilo zamišljeno kao provokacija, nego kao način da se “pokaže briga države za javni red”. Ali narod je to doživljavao kao poniženje.

Jedan hroničar piše: “Kad čovjek klanja i zna da ga posmatra uniforma, u srcu se rađa nova vrsta sabura.” Uprkos svemu, džamije su ostale prepune. Vjera se nije smanjila, samo se promijenila, iz javne moći u unutrašnju snagu. To je ono što je Amzi-Erdoğdular nazvala “islam pod administracijom”: religija koja preživljava ne zahvaljujući slobodi, nego zahvaljujući disciplini.

Kraj 19. stoljeća donosi novu pojavu: islamske novine. List Bošnjak (od 1891.) i kasnije Behar (od 1900.) postali su glasila intelektualne klase. U njima se raspravljalo o ulozi imama, ženama u islamu, odnosu prema Evropi. Pisalo se jednostavnim jezikom, razumljivim i onima bez medrese. To je bila revolucija: islam više nije bio zatvoren u hutbi, nego prisutan na kiosku. Jedan čitalac iz Mostara piše uredniku: “Čitam ‘Behar’ i osjećam da vjera nije samo molitva, nego i znanje.” Tako se rađala nova generacija muslimana koja je vjerovala da islam može biti moderan, a da ostane autentičan.

U istom periodu, pitanje obrazovanja žena postalo je simbol modernizacije.

U Sarajevu i Mostaru otvorene su prve ženske škole pod nadzorom islamskih institucija, ali uz podršku države. Učiteljice iz Beča su dolazile da predaju njemački, a bosanske hodžinice su poučavale Kur’anu. Na priredbama su zajedno recitovale Goetheove stihove i ajete iz sure “Ikre”. Za konzervativne krugove to je bilo previše. Jedna peticija iz 1901. tražila je “zatvaranje ženskih škola koje kvare moral”. Odgovor iz Beča bio je odmjeren: “Obrazovana žena neće biti manja muslimanka, nego bolja majka muslimanskog djeteta.” To je bio trenutak kad je modernizacija ušla u kuću, a ne samo u školu.

Uprkos kontroli, vakufi su ostali snažan instrument društvenog uticaja. Putem njih se finansiralo sve: od stipendija do popravki mostova. Vakufname su bile i moralni dokumenti, svaka počinjala rečenicom: “Ovo činim u ime Allaha, koji daje i uzima vlast.” Time je svaka zgrada, česma ili medresa bila i tiha politička poruka: vjera nije nestala, samo se prilagodila carstvu. U Beču su s vremenom shvatili da je vakuf istovremeno i partner i prijetnja: dokle god postoji, država ne može imati potpunu kontrolu nad društvom. Zato su vakufi postali teren neprestane birokratske borbe između lokalne uleme i državne administracije, borbe u kojoj nikad nije bilo pobjednika, ali ni poraženih.

Godine 1882. osnovana je Vakufsko-mearifska uprava, ali je ubrzo postalo jasno da zajednici treba šira, centralna institucija. Tako je 1884. uspostavljen Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, s reis-ul-ulemom na čelu. Njegovo imenovanje potvrđivao je car, ali ga je birala ulema. Ta formula,“izbor pod odobrenjem”, bila je srž habsburškog kompromisa. Prvi reis bio je Mehmed Teufik efendija Azabagić. Bio je učen, smiren i diplomata, čovjek koji je znao govoriti i s carem i s imamima. U svojoj prvoj hutbi rekao je: “Naš zadatak nije služiti caru protiv vjere, ni vjeri protiv cara, nego čuvati red koji nam obojica nalažu.” Rijaset je dobio sjedište u Sarajevu, i od tada je postao centar svih vjerskih pitanja, od izdavanja fetvi do nadzora nad mektebima. Po prvi put, bosanski islam je imao vlastitu hijerarhiju, nezavisnu od Istanbula, ali pod krilom Beča.

Reis-ul-ulema je imao nezavidnu ulogu: bio je istovremeno vjerski autoritet i politički posrednik. U prvim godinama svog mandata Azabagić je morao braniti Rijaset od sumnji da je “careva tvorevina”. Kritičari su govorili da je “reis bez halife kao voda bez izvora”. On je odgovorio: “Ako je izvor zatvoren, zar ne treba čuvati barem vodu koja je ostala?” Njegov nasljednik, Džemaludin Čaušević, kasnije će tu misao pretvoriti u čitavu reformsku doktrinu. Ali već tada je bilo jasno da Rijaset nije znak pokornosti, nego pokušaj da se vjera institucionalno spasi od nestanka.

Rijaset je postao i mjesto u kojem se donosila nova teološka tumačenja.

Na pitanje da li je dozvoljeno služiti u habsburškoj vojsci, ulema je odgovorila pozitivno: “Ako vladar ne brani vjeru, vojna služba nije grijeh.” Ta fetva, objavljena 1890. godine, bila je prelomna. Pokazala je da se islam u Bosni ne zatvara pred državom, nego uči živjeti u njenom okviru. Iako su je konzervativni krugovi osporavali, većina je prihvatila da vjera ne može opstati ako se suprotstavi sistemu u kojem narod mora živjeti.

Rijaset je tako postao ne samo vjerska institucija, nego i most između šerijata i državnog prava. Njegove odluke imale su snagu moralnog autoriteta i državno-pravne težine.

Uz reis-ul-ulemu, imenovani su i muftije za veće gradove: Sarajevo, Mostar, Travnik, Banja Luka, Tuzla i Bihać. Njihove nadležnosti su bile strogo definisane, ali njihova moć je bila moralna. Svaki muftija bio je i tumač vjere i lokalni arbitar, često posrednik između naroda i vlasti. Država je njihove plate isplaćivala redovno, ne iz poštovanja, nego iz potrebe. U jednom povjerljivom izvještaju Zemaljske vlade stoji: “Muftije su najbolji instrument mira: narod im vjeruje više nego sudijama.” Taj uvid je oblikovao cijelu habsburšku politiku prema islamu, ne suzbijati ga, nego ga koristiti kao most lojalnosti.

Početkom 20. stoljeća na scenu stupa Džemaludin Čaušević, najvažniji reformator bosanskog islama. Školovan u Istanbulu, poznavao je i turske i arapske reformiste.

Vratio se u Sarajevo sa uvjerenjem da islam ne smije biti “vjera prošlosti”, nego “vjera budućnosti”. Kao muallim, a potom i reis-ul-ulema, Čaušević je pokrenuo reformu mekteba, preveo Kur’an na bosanski jezik i zagovarao obrazovanje žena. U članku iz 1909. napisao je: “Ako narod ne zna čitati svoj sveti tekst, drugi će mu ga tumačiti.” Njegova reforma nije bila samo pedagoška, nego i politička. Pod habsburškim nadzorom, islam se modernizirao, ali na vlastitu inicijativu, kao otpor pasivnosti, a ne kao pokornost Evropi.

Austrijska administracija bila je svjesna da je Čaušević popularan, ali oprezan. U internom dopisu Zemaljske vlade iz 1912. stoji: “Reis govori jezikom modernosti, ali ne negira vjeru. Dok god muslimani čitaju njegove novine, neće čitati one turske.” To je bio kompliment u obliku cinizma. Beč je shvatio da je moderni islam manje opasan od političkog. Zato su Čauševićeve reforme prešutno podržavane, sve dok nisu prelazile granicu teološke lojalnosti. Na taj način, vjera je postala i sredstvo kontrole, ali i oblik samoodržanja.

Do 1910. godine u Bosni je postojalo više od 600 mekteba i 30 medresa.

Većina ih je radila po reformisanom nastavnom planu: pored arapskog, učio se i njemački; pored fikha, i aritmetika. Nastavnici su bili pod dvostrukim nadzorom, Rijaseta i Zemaljske vlade. Ali ono što je izgledalo kao kontrola, zapravo je stvaralo novu vrstu religijskog građanstva. Mladi muslimani su izlazili iz škola s dvostrukim identitetom, vjernici i državni podanici, ljudi koji znaju Kur’an i zakon. U njihovom jeziku miješali su se termini “iman” i “lojalnost”, “šerijat” i “pravda”. To je bio prvi korak ka stvaranju “sekularnog islama”, ne u smislu bezbožnosti, nego sposobnosti da se vjera živi u svijetu bez vjerske države.

U Beču je postojao poseban odjel u okviru Ministarstva finansija koji je pratio rad islamskih institucija. Svi dokumenti Rijaseta slani su na odobrenje prije objave. Čak su i fetve prolazile cenzuru, ne zbog sadržaja, nego zbog političkog tona.

U izvještajima se često ponavljala fraza: “Bez opasnosti po državni poredak.” To je bio najviši mogući kompliment. Ako bi neka hutba izazvala nemir, imam bi bio premješten u drugo mjesto, nikada javno kažnjen. Beč je znao da kazna stvara mučenike, a premještaj samo priču. Tako je nadzor postao mehanizam stabilnosti, a ne represije.

Jedan od najvidljivijih znakova habsburškog nadzora nad islamom bila je arhitektura. Država je finansirala obnovu i izgradnju džamija, ali po “orijentalno-secesijskom” stilu, spoju islamske tradicije i evropske estetike. Najpoznatiji primjer je Careva džamija u Sarajevu, čija je obnova 1901. predstavljena kao “simbol harmonije između vjere i carstva”. Za Beč je to bila poruka: islam može biti dio Evrope ako nauči govoriti njenim jezikom. Za muslimane, to je bio dokaz da se islam može obnoviti i bez sultana. Na tom spoju ornamenta i politike rodila se vizualna paradigma bosanskog islama, spoj tradicije i discipline, orijenta i Beča.

Vakufi su se do početka 20. stoljeća pretvorili u sistem ekonomskog opstanka zajednice. Beč ih je posmatrao kao “paralelni budžet”, ali nije mogao bez njih. Kada je 1908. izbila kriza zbog aneksije, upravo su vakufi pomogli da se održi socijalni mir: dijelili su pomoć siromašnima, finansirali škole i bolnice. U jednom izvještaju iz 1909. stoji: “Vakuf je postao nevidljiva država u državi. I to nije loše, jer ta država brine za narod.” Na taj način, sistem koji je Beč stvorio da bi kontrolisao vjeru, postao je stub na kojem se oslonila cijela zajednica.

Kada je izbio Prvi svjetski rat, muslimanske institucije u Bosni funkcionisale su besprijekorno. Imami su klanjali dženaze za poginule bez obzira na vojnu uniformu, Rijaset je slao moralne poruke “u ime domovine i vjere”, a vakufi su organizovali pomoć ranjenicima. Država je tražila lojalnost, a dobila organizovanost. To je bio paradoks habsburškog projekta: pokušaj nadzora stvorio je samoodrživu religijsku zajednicu.

Godine 1918. kada je Monarhija propala, Rijaset i vakufi su nastavili rad bez prekida. Car je nestao, ali pečat na dokumentima je ostao isti. Ulema je preživjela sve političke promjene upravo zato što je naučila djelovati u sistemima kontrole. Leyla Amzi-Erdoğdular piše: “Islam u Bosni preživio je ne zato što je bio slobodan, nego zato što je znao biti nadziran.” U tom paradoksu krije se i odgovor na pitanje kako je vjera preživjela modernizaciju: ne kroz otpor, nego kroz institucionalnu inteligenciju.

NASTAVIT ĆE SE