Palestinski plan o primirju je dokument od 51 stranice koji su sačinili palestinski akademici i analitičari, uz podršku Cambridge Initiative on Peace Settlements. Riječ je o sveobuhvatnoj, pragmatičnoj i jasnoj viziji puta od rata, preko međunarodne intervencije, do konačnog političkog rješenja

Samo sedmicu nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo rezoluciju kojom potvrđuje mirovnu mapu od 20 tačaka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i najavljuje međunarodne stabilizacione snage za Gazu, ponovo se potvrđuju najdublji palestinski strahovi. Uprkos formalnom prekidu vatre, Izrael svakodnevno intenzivira zračne napade, a broj poginulih ponovo raste. Humanitarna situacija ostaje katastrofalna: međunarodne snage nisu raspoređene, a izraelska vojska i dalje kontroliše veliki dio Pojasa Gaze, ograničavajući ulazak pomoći prema vlastitoj procjeni.

Dok međunarodni analitičari ukazuju na brojne manjkavosti nove rezolucije, ključno pitanje je  postoji li alternativa? Palestinski politički pejzaž duboko je fragmentiran: ni Hamas ni Fatah ne uživaju široko povjerenje, a nijedna frakcija ne može tvrditi da predstavlja puni raspon palestinskog društva. Ipak, određeni principi oko budućnosti Gaze i palestinske državnosti iznova se pojavljuju u civilnom društvu i među nezavisnim intelektualcima.

Jedan od najrazrađenijih takvih prijedloga je Palestinski plan o primirju, dokument od 51 stranice koji su sačinili palestinski akademici i analitičari, uz podršku Cambridge Initiative on Peace Settlements. Riječ je o sveobuhvatnoj, pragmatičnoj i jasnoj viziji puta od rata, preko međunarodne intervencije, do konačnog političkog rješenja.

Palestinski kritičari američki plan ocjenjuju jednostranim i isključujućim. Administracija u Washingtonu detaljno pregovara s izraelskim rukovodstvom, dok Katar posreduje u kontaktima s Hamasom – ali širi palestinski politički spektar ostaje izvan procesa.

Jamal Nusseibeh, jedan od koautora plana, naglašava da je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i dalje jedini međunarodno priznati predstavnik palestinskog naroda te da mora imati formalnu ulogu u svim pregovorima. Ignoriranje toga, tvrdi, dodatno delegitimiše svako političko rješenje.

Palestinski stručnjaci uporno ponavljaju da međunarodna intervencija može biti prihvatljiva samo ako je zasnovana na međunarodnom pravu. Trumpov plan, kako navode, zanemaruje ranije rezolucije UN-a i status Palestine kao međunarodno priznate države posmatračice.

Ključno pravno uporište predstavlja savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde iz jula 2024. godine, koje eksplicitno navodi da je cjelokupna izraelska okupacija palestinskih teritorija nezakonita i da mora prestati. U skladu s tim, međunarodne snage bi morale stupiti na teritoriju iz koje se IDF povlači, stvarajući tranzicioni okvir za uspostavu palestinske vlasti.

Umjesto toga, prema brojnim palestinskim glasovima, predložene međunarodne stabilizacione snage riskiraju da „zacementiraju” postojeće stanje. Nusseibeh i drugi analitičari upozoravaju da bi plan u praksi mogao funkcionisati kao „kolonijalni nadzor”, a ne kao mehanizam za završetak okupacije.

Bez konačnog političkog horizonta međunarodne intervencije nema smisla. Palestinski autori plana naglašavaju da međunarodna misija mora imati za cilj punu palestinsku državnost i obuhvatiti i Zapadnu obalu i Gazu. Mandat snaga bi, prema njihovoj viziji, morao uključiti zaštitu civila od ekstremističkih napada, nadzor nad razdvajanjem strana i postupno preuzimanje sigurnosnih funkcija do potpunog povlačenja izraelske vojske.

Takva arhitektura, tvrdi Nusseibeh, stvorila bi jedini realan motivacioni okvir za Hamas da prihvati razoružanje i integraciju u PLO. Sličan stav izražava i politolog Omar Rahman, ističući da bi Hamas pristao na transformaciju samo u sklopu procesa koji garantuje kraj okupacije.

Ovaj pristup, paradoksalno, olakšao bi implementaciju ciljeva o kojima govori i Trumpova administracija, od stabilizacije do demilitarizacije.

Uspostavljanje jasnog političkog horizonta otvorilo bi prostor za učešće država koje zasad odbijaju slanje trupa u Gazu, Egipta, Indonezije, Azerbejdžana i drugih. Kako ističe Rahman, te zemlje „ne žele postati produžena ruka izraelske sigurnosne politike”, ali bi učestvovale u misiji čiji je cilj uspostavljanje samoodržive palestinske države.

Palestinske organizacije civilnog društva insistiraju da međunarodni proces mora uključivati jasne mehanizme odgovornosti za kršenja međunarodnog prava. To uključuje nezavisno istraživanje izraelskih i palestinskih zločina.

Rahman navodi da bi, ukoliko je proces utemeljen na međunarodnom pravu, i Hamas bio predmet istrage ali podsjeća da je većina organizatora napada sedmog oktobra ubijena. Za Nusseibeha, minimum bi bio priznanje razmjera razaranja u Gazi, koje mnogi opisuju kao „genocid”.

Uz političke prijedloge, pojavljuju se i konkretne vizije obnove Gaze. Među njima se ističe projekt „Phoenix-Gaza”, koji predvodi mreža općina, arhitekata, inženjera i univerzitetskih istraživača. Plan obuhvata novo stanovanje, obnovu škola, bolnica, infrastrukture i kulturne baštine, dokument izvanrednog obima i optimizma. Ono što nedostaje jeste trajni prekid vatre i jasna politička putanja koja bi privukla međunarodne donatore.

Palestinski prijedlozi nisu bez izazova, ali nude artikulisanu, realističnu i vizionarsku alternativu. U vremenu u kojem dominiraju unilateralni planovi velikih sila, palestinska vizija mira usmjerena je na zakonitost, inkluzivnost i održivost. Kako ističe Nusseibeh, regiji je, isto koliko i sigurnost, potrebna nada. „Iz rupe u kojoj se danas nalazimo možemo izaći samo ako postoji međunarodna inicijativa za dugoročni mir. Bez političke vizije, nema izlaza.”

IZVOR: Haaretz