Knjiga Alija: Ulema ili Balija? Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića još je jedan dokaz da velikosrpska propaganda nikada ne prestaje. Ovaj put ne više uz huku topova i pjevanje epskih pjesama nad rakama punim nevinih civila, nego kroz polirana kvaziakademska izdanja. Umjesto objektivne analize, ona nudi revizionističku interpretaciju historije koja služi ekspanzionističkim i mračnim političkim interesima Srbije. Ove stranice nisu posvećene istini, već rađanju novih mitova u kojima su vitezovi Ravne Gore opet moralni arbitri, ponovo su dželati maskirani u borce za “slobodu“. Njeno objavljivanje nije skandal samo zbog sadržaja, već i zbog toga što pokazuje koliko je srpska elita još opsjednuta delegitimizacijom Bosne i Bošnjaka. I dalje je za njih Bosna nekakva historijska greška, a Bošnjaci privremeni stanari, neki turski produkt koji treba vratiti u maglu historije. No, koliko god se trudili, istinu ne mogu izbrisati. Alija Izetbegović ostaje simbol otpora agresiji i borbe za pravdu, a ovakvi pamfleti samo potvrđuju njegovu historijsku važnost.

Velikosrpska ideološka kuhinja ponovo je servirala otrov, ovog puta pod etiketom akademske analize. Knjiga Alija: Ulema ili Balija? Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića objavljena u izdanju Lagune pokušava “sahraniti“ ne samo historijski lik Alije Izetbegovića već i samu ideju nezavisne Bosne i Hercegovine. Kao da je neko ponovo otvorio stari arsenal beogradske propagande, pa sada u rafalima ispaljuje već poznate laži, po starom ratnom receptu: prvo žrtvu prikaži kao agresora, onda negiraj zločine i na kraju sve pretvori u vječnu srpsku mučeničku priču.

Knjiga je doslovno fabricirana u maniru negatorskog arsenala koji je odavno poznat – od Garašanina do Dodika, od Slobodana do Vučića. Koristeći se istim narativima koje su nekad pisali velikosrpski stratezi, Kecmanović i Tanasković ne iznose analizu, već se obračunavaju s idejom Bosne kao države. Cilj im je jasan: urušiti ono što Bošnjaci doživljavaju kao svoj politički i moralni temelj – lik i djelo Alije Izetbegovića.

Njihova metodologija nije ni sofisticirana ni nova. Ovo je samo nastavak onoga što su radili kroz historiju: od negiranja genocida do fabrikovanja priča o “turskim slugama“, “poturicama“ i “balijama”. No, nisu mogli izbrisati historiju ni 1992. godine, a neće ni sada.

Mitologizacija zločina i proizvodnja mržnje

Već sam naslov knjige otkriva njen tendenciozni karakter. Koristeći pogrdni termin “balija“, autori jasno stavljaju do znanja da im nije cilj objektivna analiza, već puka diskreditacija bošnjačkog identiteta i političke ostavštine Alije Izetbegovića. Njihova analiza nije analiza, već kombinacija opsesije i mržnje, neka vrsta propagandnog delirija u kojem se miješaju islamofobija, historijski revizionizam i patološka potreba da se Bosna predstavi kao neodrživa država.

A kako srpska mitologija funkcionira – uvijek kroz izigravanje žrtve dok nož drži u tuđem grlu. I Tanasković i Kecmanović sada vješto igraju tu igru, maskirajući etnocentrični fašizam akademskim rječnikom. Njihov narativ je jasan – Bošnjaci su vječna prijetnja, Bošnjaci su naivni zapadni pijuni, Bošnjaci su islamisti… samo im je pobjegla jedna sitnica: presuđeni Genocid u Srebrenici.

Nenad Kecmanović je u Politici hladno napisao da su “Bošnjaci Srbe koštali stotine hiljada žrtava kroz historiju, ali Srbi im to sve oprostiše… samo Bošnjaci ne mogu Srbima oprostiti tih nekoliko hiljada u Srebrenici“. Koliko moraš biti ogrezao u mržnju da genocid nazoveš “nekoliko hiljada“? Uopće ta razina revizionizma, to posezanje u historijske mitove, u “turski grijeh“. Mrak, čisti mrak sa šubarom na glavi.

Udar na temelje Bosne

Nije ovdje stvar samo u revizionizmu. Ovo je još jedan strateški napad na bošnjački identitet. Kecmanović i Tanasković pokušavaju uraditi ono što nije uspjelo ni tenkovima ni logorima – uvjeriti i sebe i druge da Bosna nije država, da Bošnjaci nisu narod i da je sve to jedna velika historijska greška.

Ali Alija Izetbegović nije bio historijska greška. Bio je vođa koji je, uprkos svemu, uveo Bosnu u nezavisnost, a narod poveo kroz najmračniji period modernog Balkana. Njegov moralni autoritet i dalje stoji kao prepreka onima koji bi da Bosnu i Hercegovinu pretvore u teritoriju bez nacije, bez suvereniteta i bez sjećanja na genocid.

Zato su Tanasković i Kecmanović i posegnuli za ovim pamfletom. Jer, velikosrbi su se vazda nadali da miniranje munara može rušiti ne samo kamen već i opstanak i vjere i naroda. A rušenje Alije u njihovim očima nije samo rušenje jednog čovjeka, već i pokušaj uništenja historije i moderne bosanskohercegovačke države.

Knjiga pati od nekoliko temeljnih problema. Selektivno korištenje izvora, jer autori biraju samo one izvore koji odgovaraju njihovoj unaprijed postavljenoj tezi, dok sve druge ignoriraju. Iz toga proizlaze i činjenične greške poput one kad autori tvrde da je Islamska deklaracija bila zvanični program SDA, što je notorna laž.

Nenad Kecmanović i Darko Tanasković odavno su poznati kao intelektualni apologeti velikosrpske politike. Kecmanović, nekadašnji bosanski političar, prešao je na stranu beogradske propagandne mašinerije i danas služi kao jedan od glavnih ideologa negiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tanasković, pak, koristi svoje akademsko obrazovanje da islamofobiju predstavi kao “naučnu analizu“.

Historija ih neće oprati

Ovakvi projekti imaju više funkcija.
Delegitimizacija bošnjačkog naroda kroz napade na njegove simbole.
Normalizacija velikosrpske politike kao nečega “prirodnog”.
Priprema terena za buduće akcionašenje u kojima će agresor biti prikazan kao žrtva.

Ali koliko god se trudili, koliko god revizionisti iz Beograda i Banje Luke pisali nove narative, historija je jasna. Izetbegović će ostati ono što jeste – prvi lider jedne nezavisne države. A velikosrpske intelektualne vojvode u penziji neka pišu šta hoće. Istina je već napisana u krvi onih koje su pokušali izbrisati.

Reakcije

Srpski mediji knjigu su dočekali s oduševljenjem. Vučićeva propagandna novinska mašinerija istaknula je “dubinsku analizu“ koju su autori navodno napravili, tvrdeći da knjiga razotkriva “pravu narav“ Alije Izetbegovića. U srpskim medijima on je, prema slici koju konstruiraju Tanasković i Kecmanović, prikazan kao ekstremista koji je želio stvoriti islamsku državu u srcu Evrope, dok se srpska politika devedesetih godina beskrupulozno pere od odgovornosti za agresiju i ratne zločine.

S bosanskohercegovačke strane reakcije na knjigu bile su oštre i nedvosmislene. Mustafa-efendija Cerić u svojoj kritici naziva Kecmanovića i Tanaskovića “Dibbukom i Polifemom” – demonima iz židovske i grčke mitologije, optužujući ih za sistematsko iskrivljavanje historijskih činjenica:

“Nenad Kecmanović i Darko Tanasković nisu analitičari, već puki izvođači velikosrpske propagande. Njihov cilj nije istraživanje istine, već fabriciranje laži koje trebaju opravdati srpske ratne zločine.”

Senaid Zajimović za Islamske novine Preporod također je oštro reagirao, navodeći da knjiga nije ništa drugo do još jedan pokušaj negiranja identiteta Bošnjaka: “Ovo nije historiografija, ovo je ideološki pamflet koji nastavlja dugogodišnju praksu negiranja Bošnjaka kao političkog i nacionalnog subjekta.”

U svojoj kolumni “U vihoru mržnje: Osvrt na knjigu ‘Alija. Ulema ili balija'”, objavljenoj na portalu Lupiga, autor Nedžad Novalić kritički analizira djelo Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića. Novalić ističe da se autori prema činjenicama odnose toliko komotno da bi knjigu bilo sasvim opravdano svrstati u nemali korpus pseudohistorijskih djela. Također, navodi da knjiga reproducira najgore stereotipe, vrijeđajući i izazivajući emotivnu reakciju, te da Kecmanović i Tanasković hrane i podstiču mržnju. Zaključuje da knjiga direktno podstiče nasilje, primarno kulturno, ali iz njega i svako drugo.