Zaista je nevjerovatno kako toliko političarskih, analitičarskih i novinarskih guski u sarajevskom smogu ne vide da ne može biti nekakvog “spuštanja lopte” već jedino striktne sprovedbe zakona. Sve mimo toga je još jedno zakucavanje Dodika.

“Dodik spustio loptu”. “Vučić pozvao na dijalog”. “Dodik se nakon razgovora sa Vučićem primirio”… Sve su to naslovi dobrog dijela sarajevskih medija objavljeni u srijedu navečer, nakon stresnog dana punog svesrpskog udaranja u ratne bubnjeve zbog prvostepene presude Miloradu Dodiku.

Čini se da su ovi mediji te političko-društvene grupacije čije interese zastupaju, a što će reći stranke “trojke”, čitav dan držali dah u strahu da će Narodna skupština RS-a, sa sve Dodikom i Vučićem koji se ispred govornice drže za ruke, proglasiti trenutnu secesiju i tako konačno preći daytonski Rubikon. Činjenica da se to nije desilo, barem ne tako otvoreno, potakla je ove medije da kolektivno olakšavajuće othuknu naslovima koji ne odražavaju stvarno stanje.

Dodik je uradio ono što oduvijek i radi, maksimalno je podigao uloge, doveo situaciju do usijanja, a onda počeo da brzo hladi vatre koje je rasplamsao. Sportskim riječnikom rečeno, nosio je loptu čitav teren, prekršio svako pravilo, napravio desetine ličnih greški nad suparničkim igračima, pljunuo sudiju i delegate, pokazao srednji prst domaćoj publici i onda se zaustavio pred samim košem, na opšte oduševljenje protivničkog tima, sudija i publike kojima je laknulo što nije “pucao” na koš pa su spremni zanemariti ne samo kako je stigao pod njega već i da tu ostaje.

Nevjerovatno ali istinito.

Nametnutoj, ali strašljivoj političkoj garnituri, koja trenutno vlada u Sarajevu, a koja je duplo strašljivija zbog odlaska svoga handlera i zbog tektonskih promjena na međunarodnoj političkoj sceni, uključivši i njihove medije, od silnog stresa i straha je potpuno promakla činjenica da Dodik ili bolje rečeno velikosrpska politika JESTE “prešla Rubikon i krenula na Rim”.

Kao prvo, tu je činjenica da je Narodna skupština RS-a usvojila zaključke u vezi sa državnim organima i zakonima koje nisu samo kršenje Ustava već praktično državni udar. Jedan entitet ne samo da više ne priznaje postojanje državnih institucija ili njihovih nadležnosti te zabranjuje njihovo djelovanje već preuzima te državne ingerencije na sebe.

Drugo, tu je presedan Vučićeve posjete koji je ušao u Bosnu i Hercegovinu kao u neku srpsku pokrajinu te lično napao odluke Suda Bosne i Hercegovine tvrdeći, u najboljem crnohumornom maniru, kako je uvijek vodio računa o integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine no da je “danas sve to izmijenjeno”. Kada se na to dodaju prijetnje potpredsjednika Vlade Srbije, Aleksandra Vulina, koji je izjavio da je presuda Dodiku “pucanj u mir” i da “BiH nikad nije bila bliža kraju”, onda je jasno da je Srbija svoj politički mjenjač ponovo prebacila u srpskoagresorsku brzinu.

Treće, pored retorike o tome kako “od danas više nema Bosne i Hercegovine”, Dodik je upotrijebio retoriku koja pokazuje jasnu genocidnu namjeru kada je Bošnjake nazvao “plaćenim embrionima” na srpskom tlu te priprijetio etiketama islamskog terorizma u svijetu u kojem se “Amerika promijenila”. To je na tragu ranijih izjava pred Rudolfom Đulijanijem kako su napad 11. septembra 2001. izveli “muslimani s bh. državljanstvom”, trabunjanja o hrišćanskoj BiH te uopšte pokušaja da borbu za “velikosrpsku stvar” pozicionira i stavi u kontekst desničarskog kulturkampfa koji postaje i politički.

To je izuzetno opasan trend jer za predstavljanje srpske secesije kao nastavak borbe protiv “globalnog islamizma” i američke “duboke države” Dodik očito već ima otvorenu podršku mračnjaka poput Viktora Orbana, da ne spominjemo onu indirektnu i podmukliju iz ostatka Evrope ali i SAD-a koja je bila uticajna i 1992. a kamoli danas.

Iz svega napisanog jasno je da Dodik ili njegov mentor Vučić nisu “spustili loptu” već su je tek doveli pod koš. Njegove iznenadne poruke kako ne želi rat već hoće da “razgovara i pregovara” su sasvim razumljive jer velikosrpska politika namjerava da mirnim putem dobije ono što nije mogla ratom. Plan je da se presudu iskoristi kako bi se stvorila i do usijanja dovela kriza te da se zatim pod parolom smirivanja sukoba pregovara s novih i to jačih političkih pozicija. Tako je uvijek do sada bilo i gubitnik je uvijek bila Bosna i Hercegovina koja je produžetak dejtonskog primirja plaćala ustupcima koji su samo dodatno jačali secesioniste. To je zatvoreni krug i spirala propadanja koja traje već dvadesetak godina i koja se mora zaustaviti.

Stoga je zaista nevjerovatno kako toliko političarskih, analitičarskih i novinarskih guski u sarajevskom smogu ne vidi da ne može biti nekakvog spuštanja lopte već jedino striktne sprovedbe zakona. Sve mimo toga je još jedno zakucavanje Dodika. Ne samo da Dodik mora biti optužen i ponovo suđen za sve ono što je izgovorio i uradio nakon izricanja presude, već to moraju biti i oni koji su u Narodnoj skupštini RS dizanjem ruku “za” direktno prekršili zakone.