Katastrofa sedmog oktobra, koja je odnijela više od 1.200 izraelskih života i izazvala razorni rat u Gazi, pokazala je da ni najmoćnija vojska Bliskog istoka nije imuna na institucionalnu tromost i pogrešne procjene

Izraelske oružane snage (IDF) suočile su se s najtežim priznanjem u svojoj novijoj historiji: dugogodišnji sistemski propusti i pogrešne procjene doveli su do katastrofe sedmog oktobra 2023. godine. To je suština izvještaja od 140 stranica koji je general-major u penziji Sami Turgeman predao načelniku Generalštaba Eyalu Zamiru, a čije je dijelove objavio danas list Haaretz.

Turgemanova komisija, formirana kako bi preispitala 25 unutrašnjih vojnih istraga o napadima Hamasa, utvrdila je da su pet od tih istraga “neprihvatljive”, jer su ih vodili oficiri bez adekvatnog ranga ili stručnosti. Komisija je naglasila da je riječ o konceptualnom i obavještajnom neuspjehu, pogrešnoj operativnoj kulturi i nedostatku spremnosti koji su se razvijali tokom godina, a ne samo neposredno prije napada.

Prema Turgemanu, odgovornost za slom izraelske odbrane sedmog oktobra leži “u samim temeljima organizacione kulture IDF-a”. Greške nisu bile iznimke, nego rezultat dugotrajnog zanemarivanja i institucionalne samouvjerenosti. “Neuspjeh nije bio slučajan. On je dio slabosti koje su se nakupljale godinama unutar vojske, u sistemu obavještavanja i u načinu donošenja odluka”, naveo je Turgeman.

Komisija nije donijela personalne zaključke, naglašavajući da to nije bio njen mandat, ali je jasno označila razine odgovornosti i instance koje “nisu funkcionisale kako treba”. Odluke o mogućim smjenama ili sankcijama sada su u nadležnosti načelnika Generalštaba.

General Eyal Zamir, koji je preuzeo dužnost načelnika Generalštaba nakon Herzla Halevija, izjavio je da je potrebno sprovesti “široku i sveobuhvatnu sistemsku istragu”. Međutim, on je izbjegao podržati zahtjeve svojih prethodnika, među kojima su Halevi i bivši šef Shin Beta Ronen Bar, za osnivanje zvanične državne komisije za istrage. “Potrebna je vanjska, nezavisna provjera svih nivoa sistema,” rekao je Zamir, ali nije precizirao hoće li to biti formalna državna komisija.

Zamir je objasnio da je formirao Turgemanovu komisiju jer je “povjerenje javnosti u vojsku ozbiljno narušeno” i da su i sami vojni procesi istrage pokazali nesigurnost i nedostatak dosljednosti.

Komisija je sve istrage podijelila u tri kategorije: Zelene istrage – one koje su sprovedene profesionalno i dale tačne zaključke. Narandžaste istrage – one koje su bile djelomično nepotpune ili su zahtijevale dodatni rad. Crvene istrage – pet slučajeva koje su ocijenjene kao “neadekvatne” ili koje nisu dale ključne zaključke o srži problema.

U “crvenu zonu” ušli su slučajevi koji se odnose na odluke Generalštaba uoči sedmog oktobra, uključujući pogrešnu procjenu prijetnje Hamasa, te istrage o radu Mornarice, Operativne komande i planskog odjela koji su, prema komisiji, pokazali “ozbiljan nedostatak razumijevanja situacije”.

Jedna od ključnih tačaka bila je i odluka bivšeg načelnika Aviv Kochavija da Hamas tretira kao “terorističku armiju”, a ne kao terorističku organizaciju, što je, prema Turgemanu, imalo dalekosežne posljedice po način na koji je izraelska vojska posmatrala i reagovala na prijetnju iz Gaze. Turgemanov izvještaj oštro naglašava da je vojska, uprkos brojnim upozorenjima, bila konceptualno nespremna. Inteligencija nije adekvatno interpretirala signale iz Gaze, a komandna struktura nije imala jasan plan reakcije. “Vojska je bila opterećena pogrešnim uvjerenjem da Hamas ne želi sveopći rat. To je pogrešno uvjerenje određivalo i operativne odluke, i to godinama”, navodi se u izvještaju.

Komandanti, posebno oni na višim razinama, nisu prepoznali razmjere prijetnje niti su imali funkcionalne mehanizme za brzo reagovanje kada je napad počeo.

Iako Turgeman priznaje da su mnogi oficiri “uložili značajan trud i iskrenu želju da otkriju istinu”, ocjena komisije ostaje neumoljiva: pet od 25 istraga bilo je “neprihvatljivo sprovedeno”. U nekim slučajevima, osobe koje su vodile istrage bile su nižeg ranga od onih koje su istraživale, ili su bez odgovarajućeg operativnog iskustva. U drugim slučajevima, istrage su bile formalno korektne, ali “nedovoljno duboke” i nisu sagledavale širu sliku.

Turgeman je, ipak, pohvalio odluku bivšeg načelnika Herzla Halevija da započne istrage još dok su borbe trajale, nazivajući to “činom profesionalne hrabrosti”. Istovremeno, dodao je da su rezultati tih prvih istraga “umanjili razmjere stvarnog neuspjeha” i da javnost nije dobila punu sliku odgovornosti viših vojnih struktura.

Objavljivanje izvještaja izazvalo je nove rasprave u izraelskoj javnosti. Porodice žrtava i dio opozicije ponovo traže nezavisnu državnu komisiju, dok vojni vrh pokušava zadržati kontrolu nad procesom. Turgemanov izvještaj, iako formalan, djeluje kao optužnica protiv cijelog sistema koji je vjerovao u vlastitu nepogrešivost. Njegove riječi, da “neuspjeh nije rezultat jedne noći, nego godina sistemske samodovoljnosti”, odjekuju daleko.