Njena uloga u mnogim krizama koje nas pogađaju postala je gotovo nevidljiva, a ozbiljni analitičari već pišu da UN „diše na aparatima“ ili da se nalazi u „kliničkoj smrti“. Možda i nisu daleko od istine ako pogledamo ciljeve zbog kojih je osnovana i nade koje je tada probudila

Neće biti šampanjca ni proslava. Vrijeme za slavlje jednostavno nije prikladno. Na današnji dan, prije tačno 80 godina, u San Franciscu su osnovane Ujedinjene nacije – organizacija koja se, bez sumnje, nalazi u najdiskreditiranijem trenutku svoje historije.

Njena uloga u mnogim krizama koje nas pogađaju postala je gotovo nevidljiva, a ozbiljni analitičari već pišu da UN „diše na aparatima“ ili da se nalazi u „kliničkoj smrti“. Možda i nisu daleko od istine ako pogledamo ciljeve zbog kojih je osnovana i nade koje je tada probudila.

Površno se govorilo da su Ujedinjene nacije nastale kao univerzalni krstaški pohod i da su Sjedinjene Države izmislile Izrael da bi uspostavile „prijateljsku antenu“ za nadzor Bliskog istoka. Obje tvrdnje su netačne. UN su začeli američki predsjednik Roosevelta, njihov najveći zagovornika i britanski premijer Churchill, kojima se uskoro pridružio i sovjetski lider Staljin. Njihova ideja bila je da stvore globalnu organizaciju koja bi održavala mir i sigurnost u svijetu. Za to su sebi skrojili odijelo po mjeri. (Izrael je osnovan 1947. na osnovu rezolucije Generalne skupštine UN sa 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih – bez ikakvih američkih intriga.)

Konferencija na kojoj su rođene UN održana je u San Franciscu, gradu koji je tada blistao u kontrastu s ratom razorenom Evropom. Trajala je dva mjeseca. SAD su u potpunosti finansirale događaj – rat još nije bio završen, a nijedna druga zemlja nije imala ni resurse ni kapacitet da bude domaćin. Washington je platio troškove stotina delegata, uključujući avionski prevoz, uveo posebne vozove od New Yorka do San Francisca (prve direktne linije koje su trajale četiri dana), i privukao stotine domaćih i stranih novinara.

Iako su na krovovima brojnih zgrada bile postavljene protivavionske baterije zbog straha od japanskih napada, gosti su bili zadivljeni luksuzom, sigurnošću i entuzijazmom kalifornijskog stanovništva.

Roosevelt, iako u lošem zdravstvenom stanju, najavio je da će prisustvovati završnoj sjednici i održati govor u invalidskim kolicima. Neki biografi tvrde da je sanjao da postane prvi generalni sekretar UN, jer se nije mogao ponovo kandidovati za predsjednika. No, Roosevelt je iznenada preminuo 13 dana prije otvaranja konferencije, u prisustvu svoje ljubavnice i sekretarice, dok se liječio u banji. Truman, njegov potpredsjednik i nasljednik, kojeg Roosevelt nije uključio ni u jednu pripremnu konferenciju niti ga informirao o postojanju atomske bombe, najavio je održavanje konferencije kao posljednju želju pokojnika i zbog ogromne važnosti teme.

Na prethodnim samitima, naročito u Jalti, trojica velikih su krojila pravila koja su zatim druge zemlje morale prihvatiti. Bilo je tenzija: Staljin je zaprijetio da neće učestvovati ako UN ne prime Ukrajinu i Bjelorusiju kao punopravne članice poput Belgije, Norveške ili Meksika. Amerikanci su negodovali – neko je čak predložio da se kao kontramjera prijavi i Teksas, što je ubrzo napušteno kao besmislica. Na kraju je Roosevelt popustio.

Još ozbiljnija prijetnja bila je sovjetsko insistiranje da pravo veta bude apsolutno – ne samo da može blokirati odluku, već i spriječiti da se o nekom pitanju uopće raspravlja. Truman je poslao svog izaslanika Hopkinsa u Moskvu i na kraju je Staljin popustio – ali uz visoku cijenu: SAD su Sovjetima prepustile kontrolu nad Poljskom.

Pravo veta se pokazalo kao ključni problem – kako tada tako i danas. Na sjednici 13. juna u San Franciscu, više zemalja (Meksiko, Filipini…) iznijelo je snažne prigovore. Australac Evatt je predložio da veto važi samo ako ga istovremeno iskoriste tri od pet stalnih članica. Francuska i Kina su, čim su dobile status stalnih članica, odbacile egalitarne primjedbe. Velike sile su ostale neumoljive. Delegat Meksika je rezignirano zaključio: „Rečeno nam je jasno – bez veta, nema Ujedinjenih nacija.“ Bila je to čista ucjena.

Američke katoličke organizacije protestovale su s proročkom oštrinom, nazivajući veto nepravdom i opasnim presedanom – jer je jedna sila mogla zaustaviti cijeli svijet samo zato što je pobijedila u ratu. Truman je uključio senatore iz obje stranke u američku delegaciju kako bi lakše pridobili skeptične strane delegate.

Povelja UN je jednoglasno usvojena na svečanoj sjednici u Operi San Francisca, uz prisustvo Trumana. Originalni dokument odnio je u Washington Alger Hiss, kasnije optužen da je bio sovjetski špijun – osuđen je na 44 mjeseca zatvora zbog krivokletstva. Senat je krajem juna ratificirao Povelju velikom većinom (89-2).

UN je postigla određene uspjehe – u zaštiti djece (UNICEF), pomoći izbjeglicama, procesu dekolonizacije… No bilo je i teških propusta, poput genocida u Ruandi, raspada Jugoslavije, problema s Palestinom i – danas – s Ukrajinom. Ukratko, organizacija sa sadašnjim alatima ne može ostvariti svoje visoko postavljene ciljeve, naročito dok članice inzistiraju na apsolutnoj suverenosti i dok pet stalnih članica imaju privilegije koje paraliziraju sve ostale.

Da jedna od tih “aristokratskih” sila, Rusija, može 80 godina nakon osnivanja UN brutalno napasti drugu zemlju, a da organizacija ostane nemoćna – to je istinski parastos za UN. Jedan delegat u San Franciscu tada je citirao Pascala: „Sila bez pravde je tiranija, a pravda bez sile je podsmijeh.“ Imao je pravo. Jer – koliku silu zapravo ima UN?

Inocencio F. Arias je bivši ambasador Španije pri UN; ovaj je komentar napisao za današnji ABC