Rat koji danas razara Ukrajinu vratio je ovu zemlju u središte svjetske pažnje. Ali Ukrajina nikada nije bila na marginama historije. Stoljećima je bila granica, most i razmeđu između carstava i religija, između Istoka i Zapada, između vladavine i pobune. Od srednjovjekovne Kijevske Rusi do Sovjetskog Saveza, preko kozaka, Poljaka, Osmanlija i Austro-Ugarske, priča o Ukrajini zapravo je priča o neprekidnom balansiranju između pripadnosti i slobode, između pokoravanja i otpora

Nijedna evropska geografija ne utjelovljuje pojam granice tako savršeno kao Ukrajina. Njezine beskrajne crnice i moćni tokovi Dnjepra stoljećima su bili predmet imperijalnih žudnji. I sama riječ Ukraina znači „granični prostor“. U tom značenju sadržana je i njezina sudbina: oduvijek između svjetova, često raskomadana, ali nikada pokorena bez traga otpora.

U današnjem vremenu, kada ruska invazija ponovo mijenja karte Evrope, ukrajinska tragedija ne izgleda kao izuzetak nego kao ponavljanje drevnog obrasca. Da bi se razumjelo zašto ova zemlja ostaje u središtu evropske geopolitike, potrebno je sagledati njenu dugu historiju, historiju teritorija koji je istovremeno i raskrsnica i rov.

Korijeni ukrajinske državnosti vode do Kijevske Rusi, moćne kneževine istočnih Slovena koja je između 9. i 13. stoljeća obuhvatala prostranstva od Baltika do Crnog mora. Osnovali su je varezi, nordijski trgovci i ratnici koji su se stopili sa slavenskim stanovništvom i stvorili jednu od najnaprednijih srednjovjekovnih država.

Godine 988. knez Vladimir I. prešao je na kršćanstvo i povezao Kijev s Bizantom. Taj čin, poznat kao krštenje Rusi, utvrdio je istočno-pravoslavnu tradiciju koja će postati ključni element identiteta istočnih Slovena. I danas, Rusija i Ukrajina tvrde da su nasljednici te civilizacije: Moskva u njoj vidi kolijevku „jedinstvenog ruskog naroda“, dok Kijev ističe da je riječ o zasebnoj ukrajinskoj tradiciji, starijoj od Moskovije i politički drugačijoj.

No, veličanstvo Kijevske Rusi bilo je kratkog daha. Mongolska invazija 1240. godine razorila je Kijev, a moć se pomjerila prema sjeveroistoku, ka Moskvi. Dok se Moskva postupno pretvarala u jezgro novog imperija, ukrajinske zemlje postajale su zona neprestanih upada, podjela i stranih vladavina.

U 14. stoljeću, većina današnje Ukrajine potpala je pod vlast Velikog vojvodstva Litvanskog, koje se kasnije ujedinilo s Poljskom u Poljsko-litvansku uniju (1569). U tom okviru, plemstvo poljske kulture i katoličke vjere nametnulo je feudalni sistem, dok je većinsko stanovništvo ostalo pravoslavno i potlačeno.

Unija u Brestu iz 1596. godine stvorila je grkokatoličku crkvu, pokušaj da se vjerski most izgradi između Rima i pravoslavlja. Ali u praksi je to izazvalo nove sukobe. Na jugu, osmanski uticaj dopirao je preko Krimskih Tatara, koji su redovno napadali sela i odvodili hiljade ljudi u roblje.

U toj oluji rodila se posebna kasta – kozaci. Na granicama carstava, uz tok Dnjepra, formirale su se slobodne zajednice ratnika, poznate po hrabrosti, samoupravi i vjernosti pravoslavlju. Njihova tvrđava, Zaporozjska Sič, postala je simbol ukrajinske samostalnosti i narodnog ponosa.

Kada je 1648. godine Bogdan Hmeljnicki poveo kozake i seljake u ustanak protiv poljske vlasti, započela je epoha krvavih ratova i masovnih pobuna. Ustanak, koji je započeo kao borba protiv feudalne i vjerske represije, prerastao je u pokret za autonomiju.

Hmeljnicki je, tražeći zaštitu od Poljske, potpisao Perejaslavski sporazum 1654. godine sa ruskim carem Aleksejem Mihajlovičem. Time je Ukrajina postala saveznik, a faktički i vazal Moskve. Sporazum je tada izgledao kao politička nužnost, ali se kasnije pokazao kao početak dugotrajnog procesa podređivanja Ukrajine ruskoj imperijalnoj sferi.

Kozaci su još decenijama zadržali autonomiju, ali krajem 18. stoljeća Katarina II ukida njihovu samoupravu i uključuje ukrajinske zemlje u sastav Rusije. Od tog trenutka, Ukrajina prestaje biti granica koja se brani sabljom i postaje unutrašnji pogranični prostor jednog carstva.

Do kraja 18. stoljeća Ukrajina je faktički podijeljena: istočni i središnji dijelovi bili su u okviru Ruskog carstva, dok je Galicija na zapadu pripala Austro-Ugarskoj nakon dioba Poljske. Ova podjela imala je duboke kulturne i političke posljedice.

U ruskom dijelu, carizam je sprovodio politiku rusifikacije: zabranjivana je upotreba ukrajinskog jezika, knjige su se štampale isključivo na ruskom, a crkva je bila pod strogom kontrolom Moskve. Ukrajina je postala „žitnica imperije“, neiscrpan izvor hrane, sirovina i vojnika.

U austrougarskom dijelu, međutim, Leopolis (Lviv) i Ternopolj postaju centri ukrajinskog preporoda. Uprkos cenzuri, carstvo je dopuštalo određeni kulturni pluralizam, pa su u Galiciji nastale prve ukrajinske škole, novine i politički pokreti.

U 19. stoljeću, uz val evropskih nacionalizama, pojavljuje se i ideja ukrajinske nacije. Književnik i slikar Taras Ševčenko, sa svojim stihovima o slobodi i zemlji, postaje duhovni otac modernog ukrajinskog identiteta. Njegova poezija, pisana na jeziku koji je vlast zabranjivala, pretvorila se u simbol otpora.

Raspad starih carstava 1917–1921. otvorio je prostor za nove države. Ukrajina je proglasila Narodnu Republiku Ukrajinu, ali je ubrzo postala poprište građanskog rata i stranih intervencija. Crvena armija, bijeli Rusi, poljske trupe i nacionalisti borili su se za kontrolu nad zemljom. Već 1922. Ukrajina je ušla u sastav Sovjetskog Saveza kao jedna od „republika osnivačica“.

Sovjetski period obilježio je paradoks: formalna jednakost i stvarna podčinjenost. Tokom tridesetih godina, Staljinova kolektivizacija i konfiskacija žita izazvale su strašnu glad, Holodomor (1932–1933). Procjenjuje se da je umrlo između tri i pet miliona ljudi. Glad nije bila slučajnost, nego oružje: pokušaj da se slomi ukrajinski seljački otpor i nacionalna samosvijest.

Drugi svjetski rat donio je novu katastrofu. Njemačka invazija 1941. pretvorila je Ukrajinu u bojište bez kraja. Milioni civila poginuli su u bombardovanjima, logorima i pogromima. Stotine hiljada Jevreja ubijene su u masovnim strijeljanjima poput Babi Jara kod Kijeva. Neki nacionalistički pokreti, poput onog Stepana Bandere, pokušali su iskoristiti rat za obnovu nezavisnosti, ali su se ubrzo našli između nacističkog i sovjetskog čekića.

Kada je Crvena armija ponovo zauzela Ukrajinu 1944, zemlja je bila razorena ali Staljin ju je smatrao neprocjenjivom: industrijskim srcem i strateškom tampon-zonom prema Zapadu.

Nakon rata, Ukrajina postaje ključna industrijska republika SSSR-a. Donbas, sa svojim rudnicima uglja i čeličanama, bio je motor sovjetske ekonomije. Odesa i Harkov razvili su vojnu i brodograđevnu industriju, dok je Kijev postao centar nauke i tehnologije.

Ipak, politički prostor bio je čvrsto zatvoren. Ukrajinski jezik i kultura marginalizirani su, a svi oblici nacionalizma proglašavani „buržoaskim devijacijama“. Iza modernizacijskog sjaja skrivala se tišina i strah. Katastrofa u Černobilu simbolično je razotkrila propadanje sistema. Eksplozija reaktora kod Pripjata, zataškavana danima, pokazala je cijelom svijetu nemoć i netransparentnost sovjetskog aparata. Milioni su bili izloženi radijaciji, a povjerenje u vlast nepovratno je narušeno.

Krajem osamdesetih, s perestrojkom i glasnošću, u Ukrajini se budi novi val nacionalne svijesti. Pokret Rukh okuplja intelektualce, radnike i studente pod parolom demokratizacije i suvereniteta. Nakon neuspjelog puča u Moskvi, prvog decembra 1991. godine održan je referendum na kojem se više od 90 posto građana izjasnilo za nezavisnost Ukrajine.

Tako se krug istorije zatvorio: Kijev, nekada kolijevka Rusi, postao je ponovo prijestolnica suverene države. Ali staro prokletstvo granice ubrzo se vratilo. Ukrajina je ostala uvučena između dva svijeta, ruskog i zapadnog, sovjetskog nasljeđa i evropskih ambicija.

Današnji rat samo je najnovije poglavlje u toj beskrajnoj priči o sukobu identiteta i moći. Rusija, pod vodstvom Vladimira Putina, nastoji obnoviti carsku sferu uticaja, pozivajući se na „historijsko jedinstvo“ ruskog i ukrajinskog naroda. Za Ukrajince, međutim, ta ideja znači povratak dominaciji koju su stoljećima pokušavali nadvladati.

Rat nije samo borba za teritorij, već i za tumačenje prošlosti. Moskva u Kijevskoj Rusi vidi svoje izvorište, dok Kijev u njoj prepoznaje samostalnu, proto-ukrajinsku državnost. Ta simbolička borba objašnjava zašto su mjesta poput Kijeva, Harkova, Mariupolja ili Odese postala simboli otpora, ali i mete.

Ukrajina je danas i dalje ono što je bila kroz stoljeća: granica koja spaja i razdvaja. Njene rijeke i stepe bile su trgovački putevi i bojišta, a njeni gradovi, Kijev, Lavov, Odesa, svjedoci preloma između civilizacija. Ona je bila središte slavenske pismenosti, ali i laboratorij imperijalne kontrole; kolijevka pravoslavlja, ali i bastion katoličke i unijatske vjere; most prema Evropi, ali i bedem protiv nje.

Upravo zato, razumjeti Ukrajinu znači razumjeti Evropu ne kao monolit, nego kao kontinentećno polje sila, religija i sjećanja. Ukrajinska historija nas uči da granice nisu samo linije na karti, već prostori pamćenja, bola i identiteta.