Kada je istraživački tim pitao Samera Khaddama, nacionalnog direktora SOS-a u Siriji, koliko je djece političkih zatvorenika primljeno, on je odgovorio: “Nije mnogo, možda 30… 35… ne mnogo.” Ali porodice su godinama tvrdile drugačije, da je SOS zapravo pomagao režimu da “nestanu” njihova djeca. Nakon brojnih optužbi, SOS je nekoliko puta mijenjao brojke. Prvo su priznali da su primili 40 djece koja su “nepotrebno odvojena od porodica”. U februaru 2025. broj je porastao na 139. Od njih, 104 djece SOS je navodno “vratio vlastima” a gdje su završili, ostaje nepoznato

Prvi put kada je Abdulrahman Ghbeis uzeo svog sina u naručje, mali Muhamed već je imao tri godine. Tamnih očiju, crne kose, dječak je bio ukraden od strane sirijske obavještajne službe iz inkubatora u jednoj damaskoj bolnici svega nekoliko dana nakon rođenja. Tri godine Muhamed je proveo bez roditelja, odrastajući među strancima. U međunarodnom sirotištu na periferiji Damaska hranjen je flašicom, okružen djecom koju nije poznavao, bez topline majčinog zagrljaja. A u mraku zatvorske ćelije, njegova majka Iman neprestano je šaptala njegovo ime. Nikada ga nije držala, nikada poljubila. Svake noći ju je gušila tišina: “Gdje je? Da li je živ?”

Tokom trinaest godina sirijskog rata nestale su hiljade djece. Ali Muhamed je jedno od stotina mališana koje nisu odnijele bombe, nego tiha, birokratska represija kroz fascikle, potpise i zapečaćene koverte. Njegova priča ispričana je zahvaljujući devetomjesečnoj istrazi međunarodnog konzorcija sirijskih i stranih novinara, koordiniranoj od strane istraživačke redakcije Lighthouse Reports. Istraga otkriva kako je režim Bašara al-Assada djecu političkih zatvorenika pretvarao u oružje za lomljenje njihovih roditelja – te kako su sirotišta, namijenjena zaštiti djece, postala instrumenti zlostavljanja, stoji na početku šokantnog istraživanja čije je rezultate objavio britanski Observer u svom posljednjem izdanju.

U proljeće 2011. godine sirijske ulice ispunile su se povicima slobode, noseći na sebi duh arapskog proljeća. U Daraai, hapšenje tinejdžera zbog antirežimskih grafita pokrenulo je proteste protiv predsjednika. Assadov režim odgovorio je brutalnim obračunom. Zatvori su se napunili demonstrantima, aktivistima i običnim prolaznicima. Do jeseni, Sirija je već tonula u rat.

Protivnici režima preuzeli su kontrolu nad Istočnom Ghoutom, blizu Damaska. Ubrzo je taj prostor stavljen pod opsadu. Mladi Abdulrahman, inspirisan protestima, pridružio se Crvenom polumjesecu. Vozio je ambulantu i švercovao medicinske potrepštine. “Liječili smo sve, vojnike, pobunjenike, civile,” rekao je. “Zato nas je režim označio kao mete.”

Opsada se pogoršavala. Pomoć je presušila. Nije bilo struje, vode ni hrane. U takvim uslovima porođaji su postajali rizični. U proljeće 2015. Abdulrahman je poslao svoju trudnu suprugu Iman u Al Tall, predgrađe Damaska, gdje su imali rodbinu. Njegova sestra Omama otišla je s porodicom da im pomogne. Abdulrahman nije smio napustiti Ghoutu, bio bi uhapšen na licu mjesta.

Nedugo zatim primio je poziv svoje majke koji nikada neće zaboraviti: “Čestitam, dobio si sina. Muhamed.” Objavio je fotografiju novorođenčeta na internetu uz poruku: “Ako Bog da, odrast će da brani Siriju i živi u slobodi.”

Muhamed je na svijet došao carskim rezom, slab, žut, s otežanim disanjem. Ljekari su mu dijagnosticirali tešku hipoglikemiju i stavili ga u inkubator. Samo četiri dana kasnije, četvrtog augusta 2015. godine, Omama, njen muž i njihove dvije kćerkice uhapšeni su na improvizovanom punktu blizu Damaska. “Bilo je jasno, čekali su nas,” prisjeća se Omama. Dva dana kasnije uhapsili su i Iman, koja se još oporavljala od operacije. Ukupno osmero članova porodice završilo je iza rešetaka, jer je režim Abdulrahmana, skromnog radnika hitne pomoći, proglasio “teroristom”.

Te noći Abdulrahman je u panici slao poruke supruzi: “Šta se desilo? Šta je s Muhamedom?”, ali odgovora nije bilo. Pokušao je dobiti sestru – uzalud. Nekoliko dana kasnije Crveni polumjesec ga je obavijestio: Muhamed je još uvijek sam, u bolničkom inkubatoru u selu Jobar, na periferiji Damaska. Abdulrahman je uspio doći do broja bolničkog službenika povezanog sa obavještajnom službom. Poslao mu je poruku, nudeći novac za povratak sina. Odgovora nije dobio. Umjesto toga, službenik je objavio na svom WhatsApp statusu fotografiju bebe Muhameda na svom krilu. “Nazvao sam ga Ali,” napisao je.

Sredinom augusta 2015. Abdulrahman je na Facebooku primio poruku od obavještajca, fotografija njegovog sina i poruka koja je parala srce: “Ako želiš svoju porodicu, daj nam zarobljenike.” Kao i mnogo puta ranije, režim je tražio razmjenu, vojnike i oficire uhvaćene od strane pobunjenika. Abdulrahman se zaledio. “Dane sam provodio zureći u tu fotografiju, paralizovan strahom i grižnjom savjesti. Neko mi je ukrao sina”, kazao je kasnije.

Sedmice su prelazile u mjesece. Poruke su stizale preko Facebooka, Skypea, WhatsAppa. Abdulrahman je bio očajan, dok su obavještajci, hladni i precizni, razmatrali šta da rade s njegovim djetetom. Procurjeli dokumenti obavještajne službe pokazali su kako su se donosile odluke. U augustu 2015. službenici su predložili da Muhamed i njegovi rođaci budu zadržani “kako bi se iskoristili u razmjeni zarobljenika”. Do oktobra uslijedila je naredba: dijete treba smjestiti u sirotište. U internim dopisima raspravljali su: “Je li razumno da dijete ostane s majkom?” Odgovor je stigao nedugo zatim: “Treba da ostane u bolnici, zatim ga treba predati djedu, pod nadzorom, u okviru pregovora koje vodi Jedinica 17.”

Jedinica 17 bila je tajnovita ispostava koja se bavila tajnim dogovorima o razmjeni talaca i zarobljenika. Nekoliko dana poslije stigla je nova naredba: Muhamed se mora prebaciti u “sigurnu bolnicu pod nadzorom”. U novembru 2015. obavještajci su obavijestili ustanovu Al-Mubarrah u Damasku, sirotište pod kontrolom režima, da će im dostaviti dijete. Sedmicu dana kasnije, direktor sirotišta potpisao je potvrdu: Muhamed je stigao, imao je samo tri mjeseca. Od tog trenutka, beba je postala dio mračnog mehanizma, mreže sirotišta u Damasku koja su, uz znanje vlasti, prihvatala djecu političkih zatvorenika i skrivala njihov identitet.

Nakon što se Assadova vlast urušila osmog decembra 2024. godine, vrata zatvora, baza i obavještajnih centara širom zemlje otvorila su se. Porodice su nagrnule unutra, tražeći nestale. Ljudi su, pognuti, pregledali kutije s dokumentima, prepisivali imena iz požutjelih fascikli, tražili bilo kakav trag. Neki su obilazili sirotišta, noseći izblijedjele fotografije svoje djece. U samo jednoj sedmici nakon pada režima, novinari i aktivisti fotografisali su gotovo 7.000 dokumenata pronađenih u napuštenim objektima. Među njima su bile i direktive obavještajnih službi s imenima djece i instrukcijama: “Čuvati povjerljivo”. Nije bila riječ o slučajnim otmicama, dokumenti su pokazali obrazac: djeca zatvorenika služila su kao taoci, kao pregovarački alat u rukama režima.

Od decembra, posebni tim unutar Ministarstva socijalnih poslova Sirije počeo je pregledati spise iz sirotišta. Do sada je otkriveno oko 320 imena djece nasilno odvojene od roditelja i poslane u sirotišta. Brojke su nepotpune. Novi direktor sistema sirotišta izjavio je da će “sve što imaju predati relevantnim sigurnosnim strukturama” koje sada, nakon pada Assada, kontroliše nova vlast u zemlji.  Tokom posjeta zatvorima i obavještajnim centrima nakon pada Assadovog režima, istraživači nisu tražili samo imena nestalih. Cilj je bio i pronaći odgovore na ključno pitanje: da li je međunarodna zajednica, makar posredno, učestvovala u ovom sistemu prisilnog odvajanja djece?

U decembru 2024. godine, nekoliko dana nakon što je režim pao, na Instagramu se pojavila objava organizacije SOS Children’s Villages (SOS Dječija sela). Riječ je o globalnoj humanitarnoj mreži, osnovanoj 1949., koja djeluje u 137 zemalja i vodi stotine sirotišta. SOS je od 1975. godine prisutan i u Siriji, a tokom Assadovih godina primio je gotovo 30 miliona eura međunarodne pomoći. Objava SOS-a bila je zapanjujuća: priznali su da su tokom građanskog rata primali djecu koju im je režim slao. U poruci je stajalo: “Primili smo djecu u skladu s našim principima sigurnosti i dobrobiti.”

Kada je istraživački tim pitao Samera Khaddama, nacionalnog direktora SOS-a u Siriji, koliko je djece političkih zatvorenika primljeno, on je odgovorio: “Nije mnogo, možda 30… 35… ne mnogo.” Ali porodice su godinama tvrdile drugačije, da je SOS zapravo pomagao režimu da “nestanu” njihova djeca. Nakon brojnih optužbi, SOS je nekoliko puta mijenjao brojke. Prvo su priznali da su primili 40 djece koja su “nepotrebno odvojena od porodica”. U februaru 2025. broj je porastao na 139. Od njih, 104 djece SOS je navodno “vratio vlastima” a gdje su završili, ostaje nepoznato.

Do jula, SOS više nije imao tačne podatke. Dokumenti koji su procurili sugeriraju da je broj bio i veći. Novinari su pronašli spise najmanje petoro djece smještene u SOS, čiji roditelji su bili u zatvoru, ali koja nisu bila evidentirana u zvaničnim SOS izvještajima.

SOS tvrdi da je prestao primati djecu političkih zatvorenika u oktobru 2018. Međutim, zvanične evidencije obavještajnih službi pokazuju da su i nakon toga, čak do 2022. godine, pojedina djeca upućivana u SOS centre. Organizacija negira da je primila te mališane ili da posjeduje te dokumente. Službenici SOS-a u Damasku svjedoče suprotno: “Sve što se ticalo dolaska djece išlo je preko sigurnosnih službi. Mi nismo imali pravo kontaktirati rodbinu.” Neki od njih tvrde da su morali redovno obavještavati centrale u Austriji o dolasku djece zatvorenika.

Jedan zaposlenik se prisjetio da je predsjednica odbora SOS-a u Siriji, Samar Daaboul, davala naloge da se ta djeca prime. Kada su novinari pokušali da je suoče s tim informacijama, odgovorila je: “To nije moja odgovornost.” Nekoliko dana kasnije, SOS je objavio da je podnijela ostavku kako bi “istraga mogla neometano teći”.

Najdramatičnije otkriće odnosilo se na SOS selo Qura al-Assad kod Damaska. Tamo je, pod nadzorom obavještajnih službi, živjelo oko 150 djece. Neka su dobila lažna imena i bila proglašena za “nepoznatog porijekla”. U drugim slučajevima SOS je znao njihova prava imena i roditelje ali ih je ipak čuvao pod uslovima režima.

Djeca su bila u grupama od po desetak, svaka grupa sa svojom “majkom”, SOS-ovim modelom koji je trebao imitirati porodični život. Ali iza zidova sela radila je obavještajna mreža. Bez pisanog odobrenja obavještajnih službi, djeca nisu mogla vidjeti ni majku ni oca, čak ni kada su bili oslobođeni. Ono što dodatno kompromitira SOS jeste niz globalnih skandala. Organizacija s budžetom od 1,6 milijardi eura već je bila pogođena brojnim optužbama za korupciju, zataškavanje i zlostavljanje.

U izvještaju iz 2023. godine, koji je sama organizacija naručila, otkrivene su šokantne činjenice: silovanja, trudnoće i abortusi u SOS selima širom svijeta, te aktivno prikrivanje od strane višeg menadžmenta. U Siriji, dokumenti pokazuju da su djevojčice stare tek godinu i po dana bile podvrgnute tzv. “testovima djevičanstva”, sprovođenim od strane osoblja SOS-a 2016. godine. SOS danas tvrdi da nema evidenciju o tim slučajevima, ali priznaje da su “više puta vođene istrage” i da je ustanovljeno “ozbiljno kršenje sigurnosnih procedura”.

U pritvorskom centru, Abdulrahmanova sestra Omama i njene dvije djevojčice, osmogodišnja Lejla i četverogodišnja Layan, bile su odvojene od muža i smještene u ćeliju s dvadeset i pet žena. Sutradan, vezane i sa povezima na očima, sprovedene su u prostorije Zračne obavještajne službe, najstrašnijeg krila sirijske sigurnosne mreže. Dani su prolazili u beskonačnim premlaćivanjima i ispitivanjima o Abdulrahmanu. Jedan isljednik joj je govorio: “Ostat ćeš ovdje zauvijek. Tvoje kćeri će biti poslane u sirotište, a ti ih nikada više nećeš vidjeti.”

Omama je shvatila da mora pripremiti Lejlu na ono što slijedi. Tiho joj je šapnula: “Moraš zapamtiti svoje ime, ime porodice. Bićeš odvedena daleko i moraš se sjećati ko si, kako bi jednog dana pronašla put nazad.” Dva dana kasnije stražari su došli po djevojčice. Omama je gurnuta u samicu. Lejla i Layan odvedene su u Qura al-Assad, SOS Dječije selo na periferiji Damaska. Iza zatvorenih kapija živjelo je oko 150 djece. Mnogi su bili bebe, a većina je stigla iz zatvora ili direktno iz porodilišta.

Djeca političkih zatvorenika dolazila su pod “nadzor” različitih obavještajnih službi: Zračne obavještajne, Vojnih grana 227 i 235, te Generalne obavještajne direkcije, poznate “grane 251”. U papirima su često bila upisana kao “nepoznatog porijekla”, iako su SOS radnici znali o kome je riječ. Neka djeca su dovedena zajedno sa osobljem SOS-a direktno iz vojnih zatvora poput Mezzeha ili Adre. Smještana su u stanove s desetero druge djece, uz “SOS majke”.

SOS se danas brani da njihovo osoblje nikada nije imalo kontrolu nad time gdje će djeca biti smještena i kada će biti vraćena porodici. Sve su odluke, tvrde, donosile sigurnosne službe. “Mi nismo imali pristup rodbini. Nismo smjeli ni obavijestiti porodice,” kaže jedan bivši zaposlenik SOS-a. “Sve je bilo pod kontrolom obavještajaca.”

SOS nije bila jedina organizacija koja je ostala u Siriji i pokušavala pomagati tokom rata. Tamo su radili i Save the Children, Islamic Relief i druge međunarodne humanitarne grupe. Ali nijedna od njih nije bila toliko direktno uvučena u režimski sistem prisilnih smještaja djece kao SOS. Prema svjedočenju zaposlenih, SOS je tačno znao kada djeca zatvorenika dolaze, jer je morao o tome izvještavati centralu u Austriji. Uprkos tome, SOS-ova međunarodna uprava godinama nije reagovala. Tek kada su novinari u maju 2025. suočili članicu upravnog odbora SOS-a u Siriji, Samar Daaboul, ona je kratko rekla: “To nije moja odgovornost.” Nekoliko dana kasnije, dala je ostavku.

U augustu iste godine SOS je prvi put javno priznao da su sigurnosne službe određivale sve: gdje će djeca biti smještena, koliko dugo će ostati, s kim mogu vidjeti roditelje i hoće li uopće biti vraćena porodici.

Iz podruma i krovova u opkoljenoj Ghouti, s jedva uhvaćenim internet signalom, Abdulrahman je tražio svaki mogući trag. Pisao je različitim frakcijama, slao spiskove imena zarobljenika koje je režim možda želio zauzvrat. U očaju se okrenuo i podmićivanju. Oficiri su mu tražili 30 miliona sirijskih funti (oko 1.700 britanskih funti). Uspio je skupiti pet miliona za prvu ratu. Nakon dvadeset dana, dogovor je propao. Nije to bio jedini put. Godinama su slične razmjene kretale pa propadale.

Jednom prilikom, nakon skoro tri godine u pritvoru, Iman i Omama nakratko su viđele djecu. Muhamed, Lejla i Layan vraćeni su im na nekoliko dana, u sklopu mogućeg sporazuma o razmjeni. Radost je bila kratkog daha, pregovori su propali, a djeca su ponovo odvedena. Ovoga puta završili su zajedno u centru Saboura, još jednom SOS selu kod Damaska. “Slomljena sam bila”, rekla je Omama. “Vidjela sam svoje kćeri i onda ih opet izgubila.”

U martu 2018. Istočna Ghouta bila je pod najžešćim napadom do tada. Ruske i Assadove snage bombardovale su bez prestanka. “Skrivali smo se u podrumima i tunelima,” sjeća se Abdulrahman. “Mislili smo da ćemo tu i umrijeti.” U haosu je dogovoren evakuacioni sporazum za pobunjenike i civile prema Idlibu. Abdulrahman je na koljenima molio da u taj sporazum budu uključeni i njegova žena, sestra i djeca. Pregovarači su ga uvjeravali: “Njihov dosje je spreman.” Ali nada se srušila. Umjesto oslobađanja, Iman i Omama poslane su u područje pod kontrolom tzv. Islamske države, u Al-Hajar al-Aswad, kako bi bile razmijenjene za zarobljene Assadove vojnike. Djeca nisu bila dio razmjene.

“Gdje su djeca?”, ponavljale su Iman i Omama dok su pregovori odmicali. Tri dana kasnije, posrednici Crvenog polumjeseca dobili su zadatak da ih pokušaju spojiti s mališanima. Kada su stigle u SOS, odgovor je bio hladan: “Ne možemo ih pustiti bez odobrenja Zračne obavještajne službe.” Cijeli dan su čekale. Tek naveče, kada je stigla potrebna dokumentacija, vrata su se otvorila. Lejla je potrčala prema majci i tetki, grleći ih s osmijehom. Layan, pak, zagrlila je svoju SOS starateljku i plakala. “Nije me prepoznala,” kaže Omama. Muhamed je stajao po strani, u naručju svoje SOS “majke” koja je, slomljena, pala na koljena: “Molim vas, čuvajte ga”, kroz suze je ponavljala. “Naravno da hoću. On je moj sin,” odgovorila je Iman, uzimajući ga u naručje.

Kada su izašli iz automobila, Muhamed je bio tih, zbunjen, u crvenoj košuljici. Abdulrahman ga je gledao: oči, nos, izraze lica. Bio je to prvi put da ga vidi uživo nakon tri godine. “Gledao sam te rupice u obrazima kad se nasmijao. Znao sam, on je moj,” rekao je Abdulrahman. Ali dječak se izmicao očevom zagrljaju. Trebalo je šest mjeseci da se počne navikavati na njega. “Morao sam mu iz dana u dan pokazivati šta znači osjećati se sigurno uz oca.”

Kada je Muhamed konačno stigao kući, imao je tri godine. Spavao je u svom krevetu, u novim pidžamama, dok je Abdulrahman stajao na vratima i slušao ritam njegovog disanja. Bio je to prvi put da otac osjeti da mu je sin zaista vraćen. Ipak, iako su bili pod istim krovom, rana je ostala. Abdulrahman priznaje da ga je slomilo to što je njegov sin odbijao zagrljaje i tražio sigurnost kod SOS “majke” koju je doživljavao kao jedinu poznatu figuru. Trebali su mjeseci strpljenja i nježnosti da bi ga Muhamed prihvatio. Iman, njegova majka, povukla se u šutnju. “To je njena noćna mora više nego moja”, rekao je Abdulrahman. Ona ni danas ne može govoriti o onome što se desilo.

Abdulrahman i Iman donijeli su odluku da Muhamedu ne govore istinu dok ne odraste. Umjesto toga, pripovijedaju bajkovite, izmijenjene verzije prošlosti: “Igrali smo se s tobom kad si bio mali. Slavili smo tvoj prvi zubić.” Nadaju se da će ponavljanjem tih priča stvoriti barem djelomičnu iluziju sretnog djetinjstva. “Možda, ako to dovoljno puta kažemo, postaće istina”, kaže Abdulrahman. Za sada, Muhamed nosi samo jednu istinu koju bi svako dijete trebalo znati: “Kad si bio mali, čuvali smo te i štitili.”

Porodica Ghbeis imala je sreću da je ponovo ujedinjena, ali širom Sirije na hiljade roditelja i dalje traga za svojom djecom. Nakon pada Assadovog režima u decembru 2024., sirotišta, baze i zatvori otvorili su svoja vrata. Porodice i danas pretražuju požutjele spise, tražeći u njima imena svojih sinova i kćeri. Neka djeca još uvijek ne znaju da su djeca političkih zatvorenika. Druga pamte svoja prava imena, ali im se uskraćuje pristup dosjeima. Prema dostupnim dokumentima, najmanje 320 mališana nasilno je odvojeno od roditelja i poslano u sirotišta. Trećina njih bila su djeca mlađa od tri godine, a najmanje šestoro rođeno je u pritvoru.

U maju 2025. SOS International objavio je da prava djece, njihova sigurnost i dostojanstvo “ostaju moralni kompas” organizacije. Dva mjeseca kasnije, SOS Kinderdörfer weltweit najavio je povlačenje iz Sirije u naredne tri godine, priznajući da “više ne mogu garantovati dobrobit djece”. U julu, SOS je branio svoju odluku da primi djecu političkih zatvorenika, tvrdeći da bi njihovo odbijanje bilo protivno osnovnim vrijednostima organizacije. Ali na pitanje gdje su ta djeca danas,  odgovor je bio: “Činjenice ostaju nejasne.”

Iako je Assadov režim srušen, njegove žrtve i dalje nose njegove sjene. Priče o “ukradenoj djeci” otkrivaju ne samo brutalnost diktature, već i ranjivost humanitarnih sistema koji su trebali štititi nevine. Za Abdulrahmana, Iman i Omamu borba je završila. Oni su ponovo zajedno sa svojom djecom. Ali hiljade porodica još uvijek traže odgovore. U Siriji, zemlji izmučenoj ratom i traumama, najteže pitanje i dalje odzvanja: gdje su djeca?

IZVOR: The Observer