Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Austro-Ugarske i Rusije, čime je Rusiji dat mnogo veći utjecaj u Jugositočnoj Evropi nego što je to bilo ikada ranije. Sanstefanskom miru žestoko su se protivile velike sile, osobito Velika Britanija i Austro-Ugarska

Na današnji dan 1878. godine zaključen je čuveni Sanstefanski mir, kojim je okončan jedan od posljednjih ratova između Osmanskog i Ruskog carstva, a koji je označio početak epohalne promjene društveno-političke slike tadašnjega Balkana. Do rata je došlo u jeku tzv. istočne krize, otvorene ustancima protiv osmanskih vlasti u istočnoj Hercegovini i Bosnakoj krajini 1875. godine.

Evropske su sile znale da je došao trenutak da krizu u Osmanskom carstvu i „istočno pitanje“ riješe tako što će svojim utjecajem pomoći oslobađanje balkanskih zemalja koje su pripadale osmanskoj Rumeliji – Bugarsku, Rumuniju, Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, a Osmansko carstvo u potpunosti potisnuti u Malu Aziju, na teritoriju manju od one koju zauzima današnja Republika Turska.

Bosna i Hercegovina u tom je planu predstavljala poseban izazov jer je bošnjačko stanovništvo, čak i nakon ugušenog  Pokreta za autonomiju iz 1830-ih godina, još uvijek bilo više privrženo Osmanlijama nego zapadnim silama.

Nakon što je u ljeto 1875. ustankom u istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini otvorena velika istočna kriza, tadašnji austrougarski ministar spoljnih poslova, grof Gyula Andrássy, imajući u vidu sve političke i ekonomske interese Monarhije, poveo je pažljivu diplomatsku akciju koju će uspješno završiti tri godine kasnije, dobijanjem okupacionog mandata. Pred svojom i stranom javnošću Andrássy je zahtjev za okupacijom Bosne i Hercegovine pravdao potrebom da se u ovoj zemlji provedu ekonomske i političke reforme, osigura red i mir i tako otkloni opasnost od južnih granica Monarhije. Andrássy je 30. augusta 1875. uputio svoju prvu notu velikim evropskim silama, kojom je tražio da velike sile zajednički zahtijevaju od Porte da se u BiH ostvare neke osnovne reforme.

Iako program izložen u ovoj noti nije proveden uglavnom zbog protivljenja Velike Britanije, Andrássy je nastavio diplomatsku akciju čiji je krajnji cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Monarhiji. On je već 13. maja 1876, uz prethodnu saglasnost njemačkog kancelara Bismarcka i ruskog ministra Aleksandra Gorčakova, uputio novi memorandum velikim silama, sa prijedlogom reformi čije bi provođenje nadzirao konzularni kor u Sarajevu. I ovaj prijedlog Britanci su oštro odbacili.

Međutim, ubrzo se stvari počinju kretati u drugom smjeru. Početkom jula 1876, pod pritiskom svog nacionalno–romantičarski raspoloženog javnog mnijenja, knez Srbije Milan Obrenović i crnogorski knez Nikola I Petrović zaratili su protiv Osmanske carevine. Andrássy je u toj situaciji ubrzo postigao prvi značajan diplomatski uspjeh kada je na sastanku između Franje Josipa i ruskog cara Aleksandra II, 8. augusta 1876. u Reichstadtu (danas gradić Zákopy, u Češkoj), Austro–Ugarska dobila pristanak Rusije da u slučaju poraza Turske u ratu sa Srbijom i Crnom Gorom može uzeti Bosnu i Hercegovinu. Pokazalo se da je Osmanska carevina još suviše jaka za Srbiju i Crnu Goru, koje su u ratu potpuno poražene.

Zbog toga Rusija donosi odluku da i sama stupi u rat, kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se dokopala Carigrada i moreuza. Poučena iskustvom iz Krimskog rata, kada je ostala usamljena, odlučila je da prethodno obnovi Reichstadtski sporazum sa Austro–Ugarskom. Tako je 15. januara 1877. u Budimpešti sklopljena konvencija, s ciljem da se izbjegne kolizija austrijskih i ruskih interesa u istočnom pitanju. Tom konvencijom Austrija se obavezala na neutralnost u rusko–turskom ratu, a zauzvrat je dobila pravo da izabere momenat i način okupacije Bosne i Hercegovine.

Rusko-turski rat, u kojem je Rusija odnijela pobjedu, okončan je Sanstefanskim mirom, mirovnim ugovorom sklopljenim 3. marta. 1878. u San Stefanu (danas Yeşilköy kraj Istanbula). Koristeći se prednošću pobjede, Rusija je zaključenjem toga bilateralnog sporazuma pokušala problem istočnoga pitanja riješiti u svoju korist stavljajući jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Ugovorom je zaključeno da se Crnoj Gori, Srbiji i Rumuniji prizna nezavisnost i teritorijalno proširenje na štetu Osmanskoga carstva. Stvorena je Velika Bugarska, autonomna kneževina, ali u vazalnom odnosu prema Osmanskomu carstvu. Obuhvatala je područja od Dunava i Crnoga mora do Egejskoga mora i albanskih planina, pa je osim bugarskog autonomnog prostora (današnja Bugarska) zauzimala područja cijele Trakije, Makedonije, velik dio Kosova te znatne dijelove današnje Srbije. Na Bosforu i Dardanelima bio je dopušten promet svim neutralnim trgovačkim brodovima, kako u miru tako i u ratu.

Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Austro-Ugarske i Rusije, čime je Rusiji dat mnogo veći utjecaj u Jugositočnoj Evropi nego što je to bilo ikada ranije. Sanstefanskom miru žestoko su se protivile velike sile, osobito Velika Britanija i Austro-Ugarska, zbog prevlasti koju je omogućavao Rusiji, što se posebno odnosilo na mogućnosti njezina izlaska na Sredozemno more preko Bugarske. Pod njihovim je pritiskom kasnije provedena revizija Sanstefanskog mira na Berlinskom kongresu, kojim je, između ostalog, neutraliziran i eventualni utjecaj Rusije na Bosnu i Hercegovinu, a upravljanje nad njom povjereno Austro-Ugarskoj monarhiji, što je i realizirano okupacijom u kasno ljeto i jesen 1878. godine.