Snage Vojske Republike Srpske granatirale su zgradu Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu i u tom je granatiranju i požaru nestala neprocjenjiva zbirka od oko 350.000 dokumenata, uključujući 5.263 rukopisa, koji su predstavljali jednu od najbogatijih kolekcija osmanskih dokumenata na Balkanu
Sedamnaestog maja 1992. godine, u ulici Đoke Mazalića u Sarajevu, dogodio se jedan od najvećih zločina u historiji Bosne i Hercegovine. Toga dana, snage Vojske Republike Srpske granatirale su zgradu Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu i u tom je granatiranju i požaru nestala neprocjenjiva zbirka od oko 350.000 dokumenata, uključujući 5.263 rukopisa, koji su predstavljali jednu od najbogatijih kolekcija osmanskih dokumenata na Balkanu.
Ovaj čin, koji se s pravom naziva knjigocidom i urbicidom, ostavio je neizbrisiv trag u kulturnoj i znanstvenoj baštini, a posljedice se osjećaju i danas, gotovo tri desetljeća kasnije.
Orijentalni institut osnovala je Vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine 1950. godine, s ciljem sistematskog prikupljanja, obrade, proučavanja i objavljivanja arhivske i rukopisne građe na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.
Istodobno je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu uspostavljena Katedra za orijentalistiku, čime su Institut i Fakultet uspostavili sinergiju u proučavanju orijentalistike. Institut je bio samostalna znanstvena institucija posvećena ne samo proučavanju islamske umjetnosti, već i opće i kulturne povijesti Bosne i Hercegovine tijekom osmanskog razdoblja.
U njemu su radili najeminentniji orijentalisti regije, čiji je doprinos bio ključan za razumijevanje povijesnih i kulturnih tokova.
Zbirka Orijentalnog instituta bila je podijeljena u nekoliko ključnih fondova, od kojih je svaki imao iznimnu vrijednost za proučavanje historije i kulture. Fond Manuscripta Turcica sadržavao je 7.156 dokumenata nastalih između 16. i 19. stoljeća. Među njima su bili originalni fermani i berati, dokumenti izuzetne umjetničke i historijske vrijednosti, koji su svjedočili o upravnim i pravnim prilikama Bosanskog ejaleta. Tu su bili i bujuruldije bosanskih valija, arzovi, tezkere, tapije, izvještaji o značajnim događajima te razni defteri koji su pružali uvid u lokalnu historiju.
Zbirka kadijskih sidžila, koja je obuhvaćala 66 protokola iz 17. do 19. stoljeća, bila je ključna za proučavanje lokalne historije. Ovi dokumenti, zajedno s fragmentima sarajevskih i visočkih sidžila iz 18. stoljeća, pružali su dragocjene informacije o pravnim, društvenim i gospodarskim prilikama. Prije rata, većina sidžila bila je obrađena u knjigama regesta, što je olakšavalo istraživanja.
Vilajetski arhiv, s oko 300.000 dokumenata iz posljednjih desetljeća osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, bio je još jedan dragulj zbirke. Ovaj fond uključivao je 400 knjiga protokola Divana Vilajet-i Bosne, u kojima su bilježeni dokumenti iz cijele Bosne, kao i prepiska s centralnom vladom u Istanbulu. Zbirka tapija, s više od 100.000 dokumenata o vlasništvu zemljišta iz druge polovine 19. stoljeća, bila je ključna za razumijevanje imovinskih odnosa u osmanskom razdoblju.
Rukopisna zbirka Instituta, s 5.263 kodeksa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, bila je druga po bogatstvu na Balkanu. Obuhvaćala je rukopise Kur’ana, teološke rasprave, djela iz područja prava, sufizma, islamske filozofije, prirodno-matematičkih nauka, historije, geografije, politike, kao i književna djela, uključujući divane persijskih i osmanskih pjesnika te domaćih autora. Posebno su značajne bile medžmue raznovrsnog sadržaja, koje su pružale uvid u kulturnu raznolikost regije.
Osim originalnih dokumenata, Institut je posjedovao i mikrofilmovane kopije iz drugih arhiva, uključujući Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Makedonije, Gazi Husrev-begovu biblioteku te Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti. Među njima su bili muhimme defteri i šikajet defteri, koji su dodatno obogaćivali fond.
Uništenje Orijentalnog instituta nije bio nimalo slučajan čin. Granatiranje zgrade, smještene na trećem katu, dovelo je do potpunog uništenja svih fondova, uključujući rukopise, arhivsku građu i stručnu biblioteku s oko 50.000 naslova. Nestala su djela autora o kojima danas ne znamo ništa, kao i tapije koje su svjedočile o imovinskim odnosima u osmanskom razdoblju. Ovaj gubitak nije samo gubitak za Bosnu i Hercegovinu, on ima dalekosežne posljedice za proučavanje historije cijele jugoistočne Evrope.
Dokumenti koji su uništeni bili su ključni za razumijevanje osmanskog razdoblja, ali i za povezivanje kulturnih tokova između Istoka i Zapada. Iako su neki dokumenti, poput Bašagićeve zbirke, djelimično sačuvani izvan Sarajeva, većina fondova je nepovratno izgubljena. Nijedan sud nije procesuirao odgovorne za ovaj zločin.
