Leyla Amzi-Erdoğdular je historičarka i profesorica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, specijalizirana za osmansku i habsburšku historiju, s posebnim fokusom na odnose između islama, države i modernosti u jugoistočnoj Evropi. Doktorirala je na Columbiji u New Yorku, gdje je razvila istraživački okvir koji povezuje Balkan i Bliski istok kroz zajedničko iskustvo postimperijalne transformacije. U svojim radovima istražuje kako su muslimanske zajednice unutar Habsburškog carstva uspjele očuvati vjeru, autonomiju i identitet unutar birokratskih struktura evropskog kolonijalnog tipa; Bosna u nekoliko nastavaka donosi priređene dijelove iz njene knjige Nakon Osmanske Evrope: Muslimani u Habsburškoj Bosni i Hercegovini (The Afterlife of Ottoman Europe: Muslims in Habsburg Bosnia Herzegovina)

Kada su 1918. godine carstva koja su vladala Bosnom nestala s karte Evrope, činilo se da će njihovi tragovi iščeznuti s njima. Ali u Bosni, carstva nikada nisu jednostavno odlazila. Ostajala su u arhitekturi, jeziku, navikama, pravnim institucijama, pa čak i u svakodnevnim gestama.

U osmanskom nasljeđu živjeli su red i pobožnost; u habsburškom birokratija i disciplina. Između njih se oblikovao mentalitet koji je preživio oba poretka: vjera koja poštuje vlast, i vlast koja se boji vjere.

U knjizi „Muslims in Habsburg Bosnia“, Leyla Amzi-Erdoğdular tvrdi da je “Bosna bila posljednje mjesto na kojem su se carstva ogledala jedno u drugome”. U tom ogledalu, muslimanska zajednica naučila je ključnu lekciju, da identitet nije pitanje izbora između Istoka i Zapada, nego sposobnost da se preživi između njih.

***

Kada je u novembru 1918. Austro-Ugarska propala, a Osmansko carstvo se urušavalo na svojim granicama, Bosna je dočekala novu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, s osjećajem umora, ne oduševljenja. Ljudi su već bili navikli da im se carevi mijenjaju, ali da vlast ostaje ista: porezi, zakoni, i hijerarhije. U Sarajevu su vojnici Monarhije skidali uniforme i oblačili srpske, često bez promjene činova.
Jedan svjedok zapisao je: “Promijenila se zastava, ali su kancelarije iste, samo što na zidu više nema cara.”

U tom trenutku, Bosna nije osjećala oslobođenje nego preživljavanje. I dok su se nove vlasti bavile teritorijama, narod se bavio svakodnevicom: kako zadržati ono što je stotinama godina služilo kao oslonac, vjeru, red, i osjećaj da neko ipak brine.

Ulema i muslimanska inteligencija nisu gledale na kraj Austro-Ugarske kao na kraj epohe, nego kao na novu promjenu administracije. “Mi smo navikli na careve,” rekao je jedan sarajevski hodža, “ali Bog se nije promijenio.” U hutbama se spominjalo da “vladari dolaze i prolaze, ali pravda ostaje”, što je bio diskretan podsjetnik da moralna vertikala ne ovisi o političkoj moći.

Međutim, u privatnim razgovorima osjetio se gubitak reda. U habsburškom sistemu sve je imalo pečat i broj; nakon 1918, zavladao je nered. Ljudi su govorili: “Za cara se znalo kome se ide, sad svako ide svakome.” To sjećanje na “uređeno carstvo” kasnije će postati jedan od mitova bosanske modernosti: ideja da je vlast dobra samo dok ima strukturu.

U usporedbi s drugim dijelovima Balkana, Bosna je ušla u 20. stoljeće sa zavidnim institucionalnim kapitalom. Imala je mrežu vakufa, šerijatskih sudova, islamskih škola, građanskih zakona i administraciju koja je funkcionisala. Taj “habsburški aparat”, premda kolonijalan, ostavio je dubok trag: ljudi su naučili pisati molbe, popunjavati obrasce, čuvati dokumente. U jednoj anketi iz 1923. zabilježeno je da su “muslimani Bosne najpismeniji sloj bivše Monarhije među agrarnim stanovništvom”.

Leyla Amzi-Erdoğdular primjećuje da je to jedinstven slučaj: “Narod koji je izgubio državu, ali sačuvao institucije.” Bosna je tako ušla u modernost ne kao nacija, nego kao zajednica navike, red, pobožnost i administracija postali su moralne kategorije.

Za muslimane, islam nije bio samo religija, nego i sistem sigurnosti. Vakufi su i dalje dijelili pomoć, mektebi su radili, imami su vodili matične knjige. Nova država nije imala snage da to ukine, pa ih je jednostavno preuzela. Tako su islamske institucije, rođene pod habsburškim pečatom, preživjele i jugoslavensku krunu.

U jednom izvještaju iz 1922. piše: “Islamska zajednica u Bosni jedina je u novoj državi koja funkcionira bez prekida od vremena cara.” To je bila tiha pobjeda kontinuiteta nad politikom. U zemlji u kojoj su se imena država mijenjala svakih nekoliko decenija, jedino je vjera imala trajanje.

U svakodnevnim razgovorima starijih ljudi početkom 1920-ih često se spominjao “carev vakat”. Nije se mislilo na careve ratove, nego na njegov red. Govoreći o porezima, rekli bi: “Za cara se znalo kad se plaća.” Govoreći o sudovima: “Za cara se znalo kad je red.” Ta nostalgija nije bila politička, nego emocionalna, žal za predvidljivošću svijeta. U tom smislu, habsburško nasljeđe postalo je moralna kategorija: red kao duhovna vrijednost. U društvu koje je nakon 1918. počelo gubiti orijentire, sjećanje na carsku preciznost dobilo je gotovo religijski prizvuk.

Ako je u jeziku ostalo osmansko nasljeđe, u prostoru je ostalo habsburško.
Sarajevo, Mostar, Tuzla i Banja Luka zadržali su ulice i zgrade koje su govorile o vremenu reda. Secesijske fasade, općinske zgrade i gimnazije bile su svjetovni spomenici jedne discipline. Za muslimane, te zgrade nisu bile tuđe – one su postale dio njihovog svakodnevnog pejzaža. U jednoj hutbi iz 1925. imam u Sarajevu rekao je: “Ove zgrade su djela ruku, ali red koji su ostavile, to je djelo volje. I volju treba čuvati.” Na taj način, arhitektura je postala simbol duhovne trajnosti: forma bez carstva, red bez vladara.

Bosna je početkom 20. stoljeća živjela s dvije nostalgije: za sultanom i za carem. Jedna je bila sentimentalna, druga racionalna. Sultana su prizivali u pjesmama i mevludima, cara u poslovima i svakodnevnim pričama. Između njih, Bosna je gradila identitet na sjećanju, ne na pobuni. Amzi-Erdoğdular piše: “Bosanski muslimani nisu žalili za carstvom kao političkim sistemom, nego za svijetom koji je imao smisao.” To sjećanje na smisao, a ne na moć, razlikovalo je Bosnu od drugih postimperijalnih društava. Ona nije sanjala povratak carstva, nego ponavljanje njegovog reda.

Dvadesetih godina 20. stoljeća ulema je stala pred novi izazov: kako sačuvati vjeru u državi koja nema carsku hijerarhiju. Rijaset, osnovan pod Habsburzima, morao se redefinisati. Reis Džemaludin Čaušević pokrenuo je reformu kojom je tražio veću samostalnost u odnosu na Beograd. Njegov zahtjev za autonomijom Islamske zajednice bio je, zapravo, nastavak habsburškog modela, religija u okviru države, ali s vlastitim zakonima.

U pismu ministru pravde 1924. napisao je: “Mi nismo političko tijelo, ali imamo svoj red. Ako ga država poštuje, mi ćemo poštovati državu.” Tako je habsburška lekcija o “vjerskom redu pod nadzorom” preživjela u novom obliku.

U decenijama nakon Prvog svjetskog rata, sjećanje na Habsburško doba postalo je više od nostalgije, postalo je politički kapital. Muslimanski političari u Kraljevini SHS često su u raspravama podsjećali da je “za cara bilo više reda i pravde”. To nije bila glorifikacija okupatora, nego strategija: podsjetnik da muslimani imaju tradiciju organizovanosti i institucionalne lojalnosti.

U Beogradu su takve izjave izazivale podozrenje. Ali u bosanskim gradovima, taj govor je imao sasvim drugo značenje. Kada su ljudi govorili “za cara”, mislili su na pravila, ne na carstvo. U društvu koje je stalno prelazilo iz jednog sistema u drugi, sjećanje na red postalo je moralni argument. Jedan sarajevski imam napisao je 1930. godine: “Ne molimo se caru, ali molimo za carstvo zakona.”

Čak i jezik je zadržao habsburški sloj. Izrazi poput “registar”, “akt”, “formular”, “šalter” i “upravitelj” ostali su u upotrebi dugo nakon što su car i Beč nestali iz stvarnosti. U administraciji, u školama, pa i u govorima s minbera, osjećala se terminologija discipline. Jedan orijentalista je zapisao 1935. godine: “Bosanski islam govori njemački između redova.” Time je mislio da je vjera u Bosni postala i tehnička, i moralna praksa, spoj duhovnosti i administracije. Imami su vodili matične knjige, muftije su pisale službene izvještaje, a vakufski računi bili su uredni do u pfenig. To je bila navika preuzeta iz Monarhije, ali pretvorena u moralni refleks.

U Sarajevu i Mostaru i danas postoje čitave četvrti izgrađene u doba Habsburške uprave. Zgrade Zemaljske vlade, Narodnog muzeja, Pošte ili Sarajevske vijećnice nisu samo arhitektonski spomenici, one su fizički dokaz kako je Bosna prešla iz Carstva u modernost. Njihova geometrija govori jezikom discipline: pravilni lukovi, precizne simetrije, kamene fasade bez suvišne ornamentike.

U tim zgradama Bosanci su prvi put naučili da vlast ima radno vrijeme i da se red može nacrtati na planu. Zato su, i decenijama kasnije, ljudi govorili o “carevom stilu” kad bi opisivali urednost, marljivost ili tačnost. Osmansko nasljeđe ostavilo je duhovnost, habsburško  racionalnost. U njihovom spoju nastao je bosanski mentalitet između fatalizma i reda. Ljudi su vjerovali u sudbinu, ali su istovremeno poštovali proceduru.

Kroz 20. stoljeće, islamske institucije u Bosni nastavile su živjeti po pravilima koja su postavili Habsburzi. Rijaset, vakufi, muftijstva, medrese, sve su one zadržale formu, hijerarhiju i arhivsku kulturu nastalu u doba Monarhije. Čak i u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su mnoge vjerske zajednice izgubile autonomiju, Islamska zajednica u BiH nastavila je voditi svoje evidencije, izdavati potvrde, organizovati vjerske škole. Taj kontinuitet nije bio slučajan, on je bio institucionalna memorija, stara navika da vjera preživi kroz formu.

U arhivima Rijaseta danas se čuvaju dokumenti sa carskim pečatima iz 1900-ih, uredno složeni uz akte iz 1980-ih. Jedan arhivista kaže: “Promijenila se država, ali fascikle su iste.” U bosanskim kućama i danas se mogu pronaći tragovi te dvostruke kulture. Na zidu može visiti kaligrafski zapis “Bismillah”, a na polici knjiga o bečkoj arhitekturi. U jeziku se miješaju turski i njemački izrazi; u navikama, vjerska tradicija i evropska urednost. Taj spoj nije rezultat površnog kosmopolitizma, nego stoljeća suživota s carstvima. Bosna je naučila da ne bira strane, nego da živi između njih.
To “između” postalo je njeno trajno stanje, identitet u balansu, a ne u izboru.

Kada se u modernom diskursu govori o “postkolonijalnim društvima”, Bosna se rijetko spominje. Ali upravo je ona primjer evropskog postimperijalnog identiteta: narod koji je prošao kroz dvije imperijalne paradigme, a sačuvao osjećaj sebe.
Muslimani u Bosni nisu bili kolonizirani u klasičnom smislu, oni su bili građani u dva carstva, pa potom manjina u nacionalnim državama. Ta iskustva su ih naučila da identitet ne mora biti čvrst da bi bio stabilan. “Bosna nije između Istoka i Zapada – ona je mjesto gdje su se obojica već dogodila”, piše Amzi-Erdoğdular.

Kada se danas hoda Sarajevom, može se u jednom danu vidjeti čitava historija između sultana i cara. Careva džamija i Vijećnica stoje gotovo jedna naspram druge, dvije simbolične institucije reda. Jedna je prostor molitve, druga arhiva.
U njima se ogledaju dvije ideje o istom narodu: duhovna i administrativna. Bosna je kroz stoljeća naučila da čuva i jedno i drugo. Ta kombinacija često djeluje kao kontradikcija, ali je u stvari historijska konstanta.

Ako se pogleda kroz vijekove, Bosna je bila laboratorij za susret religije i države, Istoka i Zapada, tradicije i modernosti. Osmansko carstvo joj je dalo dušu, Habsburško formu. Jedno ju je naučilo vjeri, drugo redu. Zajedno su stvorila društvo koje vjeruje da i vjera i red mogu postojati istovremeno. Zato se i danas, u srcu Sarajeva, može čuti ezan koji prekida zvuk tramvaja, simbolična slika zemlje koja je preživjela svoje careve, ali nije izgubila sebe.

KRAJ