U kontekstu geopolitičkih promjena – poboljšanja odnosa Turske i Egipta (označenog posjetom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Kairu u februaru 2024.) i slabljenja ruske prisutnosti u Mediteranu nakon pada režima Bašara al-Asada krajem 2024. – otvorio se prostor za nove tursko-libijske veze.
Iako godinama glavni saveznik međunarodno priznatog vlade u Tripoliju, Turska se od 2023. godine intenzivno približava rivalima s istoka Libije, predvođenim moćnim maršalom Kalifom Haftarom – komandantom samoproglašene Libijske nacionalne armije (LNA). Ta promjena kursa odražava novu fazu turske strategije u regiji, čiji je cilj očuvanje utjecaja u zemlji rastrganoj frakcijskim podjelama i stranom intervencijom od pada režima Muamera Gadafija 2011. godine.
Posljednji znak te strateške zaokretnice bio je susret grčkog ministra vanjskih poslova Giorgosa Gerapetritisa s Haftarom u Bengaziju, šestog jula. Na aerodromu Benina, šef grčke diplomatije nije skrivao dvostruku zabrinutost Atene: porast broja migranata koji iz istočne Libije dolaze na Kretu i sve jače tursko prisustvo u južnom Mediteranu.
Prema više libijskih izvora, parlament u Bengaziju – jedino zakonodavno tijelo u istočnoj Libiji – uskoro bi mogao ratificirati sporazum o razgraničenju pomorskih jurisdikcija u Mediteranu s Turskom, koji je prvobitno potpisala vlada u Tripoliju 2019. godine. Taj sporazum tada je izazvao oštre proteste Grčke i Kipra, jer je zanemario njihove pretenzije na ekskluzivne ekonomske zone bogate energetskim resursima. Istočna Libija, dotad protivnik tog dogovora, sada ga iznenada razmatra.
Razgovori u Bengaziju oko potencijalnog usvajanja tog sporazuma ukazuju na značajnu promjenu u odnosima između Turske i različitih libijskih političko-vojnih aktera. “Jedino oko čega se sada slažu i Istok i Zapad jeste potpisivanje ovog sporazuma”, ironično komentira jedan libijski parlamentarac.
Tokom građanskog rata u Libiji, Turska je 2020. godine intervenirala u korist vlade u Tripoliju kako bi zaustavila ofanzivu Haftarovih snaga na glavni grad. Uz pomoć dronova, sirijskih plaćenika koje angažira privatna turska sigurnosna kompanija Sadat (njihov broj se procjenjuje na između 2.000 i 5.000), vojnih savjetnika i obavještajne podrške, Ankara je preokrenula tok sukoba. Njena intervencija omogućila je Tripoliju da odbije ofanzivu Haftarove vojske, koja je uživala podršku Rusije (putem Wagner grupe), Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Nakon postignutog prekida vatre u oktobru 2020. godine, Turska je iskoristila priliku za jačanje svog prisustva u zapadnoj Libiji – povećanjem broja trupa i opreme, ali i plasmanom svojih kompanija u sektore poput infrastrukture, zdravstva, energetike i nafte. Međutim, od 2023. Ankara je počela gledati i prema istoku zemlje.
U kontekstu geopolitičkih promjena – poboljšanja odnosa Turske i Egipta (označenog posjetom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Kairu u februaru 2024.) i slabljenja ruske prisutnosti u Mediteranu nakon pada režima Bašara al-Asada krajem 2024. – otvorio se prostor za nove tursko-libijske veze.
U aprilu 2024., Saddam Haftar, načelnik kopnene vojske i nasljednik svog oca Kalife Haftara, posjetio je Ankaru, nakon što je prethodno prisustvovao vojnom sajmu u Istanbulu, gdje ga je primio turski ministar odbrane Yaşar Güler. U junu su još tri tehničke delegacije Libijske nacionalne armije posjetile Tursku.
Istovremeno, nekoliko turskih kompanija dobilo je unosne ugovore iz Fonda za razvoj i obnovu Libije, kojim rukovodi Belgacem Haftar, još jedan sin maršala. Turkish Airlines obnovio je letove za Bengazi u januaru 2024., prvi put nakon deset godina, a u maju je otvoren i novi turski konzulat u tom gradu.
Turski prodor na istok Libije dolazi u trenutku rastuće zabrinutosti Ankare zbog haotične situacije u Tripoliju. Tamošnji premijer Abdel Hamid Dbeibah, nominalni saveznik Turske, sve teže kontrolira koaliciju milicija na čijoj se vlasti oslanja. Te oružane skupine se često sukobljavaju oko kontrole nad švercom oružja, droge i ljudima, izazivajući redovne nasilne okršaje i produbljujući nestabilnost.
U maju su upravo takvi sukobi među milicijama uznemirili Ankaru do te mjere da je hitno poslala šefa obavještajne službe Ibrahima Kalina i njegovog zamjenika u Tripoli na pregovore, te naredila povlačenje dijela sirijskih plaćenika. Iako je potom uspostavljen krhki mir, događaji su ubrzali tursko strateško preusmjerenje prema istoku, iako Ankara još nije spremna potpuno prekinuti odnose s Tripolijem zbog svojih brojnih ulaganja i interesa.
„Turski izazov nije više u pitanju ko vlada, već kako sačuvati utjecaj“, ocjenjuje Emadeddin Badi, ekspert za Libiju iz američkog think-tanka Atlantic Council.
Premijer Dbeibah, svjestan turskog distanciranja, pokušava pronaći nove sigurnosne garancije. Prema informacijama portala Africa Intelligence, započeo je razgovore s Azerbejdžanom u cilju nabavke borbenih dronova – jer su mu turski uskraćeni tokom posljednjih sukoba u Tripoliju.
Današnja turska politika prema Libiji ilustrira odmak od stroge lojalnosti jednom političkom bloku i prelazak u fazu čistog pragmatizma. Ankara, umjesto da bira stranu u libijskom sukobu, sada teži diverzifikaciji svojih partnerstava, kako bi maksimizirala politički i ekonomski utjecaj.
Za Haftarov klan, savezništvo s Turskom predstavlja izlaz iz višegodišnje izolacije i šansu za jačanje međunarodne legitimnosti – čak i ako to znači saradnju s bivšim vojnim neprijateljem.
Ako sporazum o pomorskom razgraničenju zaista bude ratificiran i od strane Bengazija, to bi predstavljalo svojevrsni geopolitički šah-mat za Grčku i Kipar, ali i signal da se u Libiji završava era rigidnih linija fronta i otpočinje nova igra ekonomske moći i strateškog utjeca
IZVOR: Le Monde
