Netanyahu, kao i uvijek, radi ono što želi: obraća se Palestincima, Trumpu, Arapima i cijelome svijetu u isto vrijeme, ne gubeći iz vida ni same Izraelce, iako je u ovom trenutku upitno koliko mu je uopće više stalo do vlastite zemlje.
Najnoviji izraelski napadi na Gazu, među najbrutalnijima u posljednjih godinu i po, Netanyahuov su način intervencije u posjetu američkog predsjednika. Iako je teško izmjeriti razmjere izraelskog nasilja u Gazi, za stanovnike Gaze napadi 14. maja među najtežima su u posljednjih godinu i po.
Netanyahu, kao i uvijek, radi ono što želi: obraća se Palestincima, Trumpu, Arapima i cijelome svijetu u isto vrijeme, ne gubeći iz vida ni same Izraelce, iako je u ovom trenutku upitno koliko mu je uopće više stalo do vlastite zemlje.
Uoči godišnjice Nakbe (15. maja) i Trumpove turneje Bliskim istokom, ovaj posljednji masakr u Gazi bio je još nasumičniji i zločinačkiji, ako je to uopće moguće: bolesni ljudi, gladne porodice, raseljeni nagurani jedni uz druge. To je bio Netanyahuov način da se “uključi” u turneju koja je za Trumpa bila prva u inozemstvu, a koja, na razočarenje izraelskog premijera, nije uključivala zaustavljanje u Tel Avivu. Trump je stigao u Zaljev s najavom da će ukinuti sankcije Siriji, što je suprotno mišljenju izraelskog premijera, koji već sedmicama bombarduje različite dijelove Sirije.
Dana 15. maja Palestinci obilježavaju Nakbu, etničko čišćenje koje je bilo sastavni dio stvaranja Države Izrael 1948. godine — riječ čije je korištenje u službenom izraelskom diskursu Netanyahu zakonski zabranio još 2011. godine. Suprotno tome, Izraelci tada slave svoju nacionalnu obljetnicu. Ubiti na 15. maj znači ubiti historiju — a to je upravo ono čime se Izrael, država utemeljena na mitologiji, bavi gotovo 80 godina. Evropa ima mnogo toga na kocki u ovoj priči, posebno zato što se čini da su njeni današnji lideri krenuli putem vlastitog historijskog zaborava.
Trump u Bliskom istoku traži nove poslove, čime guši svoje stare evropske saveznike. U Izraelu se pak javljaju sumnje u trajnost statusa preferiranog američkog saveznika. Trump se savršeno razumije s Mohammedom bin Salmanom, saudijskim princom koji je orkestrirao historijski susret američkog predsjednika s Ahmedom al-Sharom, novim sirijskim čelnikom — susret koji je bin Salman omogućio u zamjenu za to da ga SAD, barem zasad, ne prisiljava na priznavanje Izraela.
Kod Trumpa je malo toga jednoznačno, osim kulta biznisa i buke. Nema razloga da prihvati manje profitabilnu geopolitiku od neke druge: Zašto Izrael prije Irana? Ili Iran bez Saudijske Arabije? Zašto ne i Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati zajedno? I zašto ne i nova Sirija u njegovoj službi? Prije samo tri mjeseca sve ovo bilo je nezamislivo, a danas je postalo dio scenarija Trumpove predsjedničke turneje. Trump, sa svojom karakterističnom bukom, igra simultanu igru.
Sve to ima jasnu posljedicu: lišavanje naroda (nekada zvanih “ljudi”) pristupa blagodatima zajedničkog razvoja, kako se ne bi bavili političkim djelovanjem, već pukim preživljavanjem.
Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu. Njezina najnovija knjiga je Palestina: Nasljeđivanje budućnosti (Catarata, 2024); ovu je kolumnu napisala za El Pais
