Kritičari tvrde da ovakav koncept više podsjeća na kolonijalne modele upravljanja poput Istočnoindijske kompanije nego na ozbiljan mirovni proces u 21. stoljeću.

Plan američkog predsjednika Donalda Trumpa za rješavanje rata u Gazi, predstavljen kao „historijska prilika za mir“, izazvao je val sumnji i kritika, posebno zbog svoje nejasnoće i prostora za manipulaciju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu već je dao saglasnost na prijedlog, a analitičari upozoravaju da bi on u praksi mogao značiti nastavak izraelske kontrole i potpunu marginalizaciju palestinskog naroda.

Plan, koji broji 20 tačaka, uključuje oslobađanje oko 2.000 palestinskih zatvorenika, među njima i 250 doživotnih osuđenika, te ulazak pune humanitarne pomoći u Gazu preko međunarodnih agencija. Na prvi pogled, to su potezi koji će naići na odobravanje palestinskog društva. Međutim, ključne odrednice ostavljene su u nejasnim formulacijama koje otvaraju prostor za prolongiranje izraelskog prisustva.

Prema tekstu, izraelska vojska bi se povlačila „na osnovu standarda, prekretnica i vremenskih okvira“ koje bi definirali Izrael, SAD, međunarodne snage i globalni garanti. Drugim riječima – rokovi i granice povlačenja ostaju neodređeni. Britansko-izraelski analitičar Daniel Levy ističe da to nije slučajno: „Ne postoji dovoljno konkretan i primjenjiv plan. Ta nejasnoća omogućava Izraelu da okrivi drugu stranu i nastavi s ratom kada god poželi.“

U samom dokumentu pojavljuje se i „Odbor za mir“, tranziciono tijelo kojim bi predsjedavao Trump, uz podršku bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira i grupe međunarodnih lidera i biznismena. Kritičari tvrde da ovakav koncept više podsjeća na kolonijalne modele upravljanja poput Istočnoindijske kompanije nego na ozbiljan mirovni proces u 21. stoljeću.

Osim toga, prijedlog ne predviđa nikakve sankcije za Izrael ako ne bude poštovao sporazum, što, prema bivšoj američkoj diplomantici Annelle Sheline, ostavlja prostor da Tel Aviv nastavi s politikom nekažnjivosti: „Izrael nema nikakav poticaj da se pridržava dogovora. To je standardna osobina američkih planova koji ‘rješavaju’ sukob, ali ne donose pravdu.“

Pitanje raseljavanja Palestinaca, iako ublaženo u jeziku dokumenta, i dalje visi u zraku. Analitičari poput Abeda Abou Shhadeha upozoravaju da će „dobrovoljni odlazak“ biti potaknut  nehumanim uslovima života, a ne stvarnim izborom. Uništavanje tunelske infrastrukture i produžena okupacija velikih gradova poput Rafaha i Khan Younisa mogli bi dodatno pogoršati ionako katastrofalne uvjete u Gazi.

Plan također ne sadrži nikakvu obavezu Izraela da omogući stvaranje palestinske države. Naprotiv, Netanyahu je više puta jasno rekao da će spriječiti njeno uspostavljanje. Istovremeno, kako primjećuje Sheline, gotovo da ne postoji rasprava o „deradikalizaciji“ izraelskog društva, u kojem većina podržava aktuelnu politiku nasilja i blokade.

Za mnoge Palestince, plan tako ne djeluje kao okvir za mir, već kao produžetak statusa quo i novi oblik međunarodno nadgledane okupacije.