Zato je potrebna fundamentalna promjena da se ovaj kratak, ali vrijedan historijski trenutak preokrene u nešto stvarno trajno, za Palestince i za regiju. Trenutno zapadno vodstvo za to nije sposobno, posebno ako se u Mirovni odbor uključi prevaranta Tonyja Blaira. Što se tiče Turske i Katara, pa i do određene mjere Egipta, moglo bi se smatrati sposobnijim, ali znatno ograničenim mogućnostima i realnom snagom svojih država. Zato je podjednako važna i decionizacija i deradikalizacija cionističkog entiteta    

Ponedjeljak, 13. oktobra mogao bi se okarakterizrati kao dan olakšanja, ali sa osjećajem gorčine. Prema odredbama prve faze primirja u Gazi, Hamas je oslobodio svih 20 preostalih živih zarobljenika. Mrtve je teško locirati, kako su potvrdili iz Crvenog križa, iako izraelski političari „lože“ javnost izjavama da Hamas odbija predati tijela. Zašto bi odbio predati tijela mrtvih, ako je predao sve žive, niko se očito ne pita.

Odmah potom, cionistički entitet je oslobodio gotovo 2.000 palestinskih zatvorenika, od kojih su neki bili zatočeni decenijama. S obje strane bilo je vidno oduševljenje. Humanitarna pomoć, lijekovi i gorivo, pod nadzorom UN-a počeli su pristizati u Gazu kamionima u obimu koji nije viđen mjesecima. Barem privremeno, Gaza Humanitarian Foundation (GHF), lažna izraelsko-američka humanitarna agencija koja je odgovorna za ubojstvo stotina Palestinaca u redovima za humanitarnu pomoć je zatvorena.

Glasnogovornik UNRWA-e Jonathan Fowler rekao je da ova UN agencija za pomoć Palestini ima dovoljno hrane a tri mjeseca. Nejasno je kako će Trump tretirati izraelske zahtjeve da se toj agenciji ne dopusti rad.

U atmosferi općeg oduševljenja, međunarodne podrške tzv. Trumpovom planu koji je mnogo vitalnih odredbi ostavio za poslije, nemoguće je ignorirati, eufemistički rečeno, neidealan govor američkog predsjednika u Knessetu u kojem je bilo mnogo problematičnih obraćanja i još više neizgovorenih istina kao i zapanjujućeg pravnog neznanja. Od izraza divljenja Miriam Adelson, izraelsko-američkoj milijarderki i velikoj donatorici njegove kampanje, povlađivanja i „špotanja“ Netanyahua ili traženja pomilovanja za njega, iako je nejasno od čega kada još nije osuđen. I to za korupciju.

Trump u urnebesnom nepoznavanju prava, ne samo da traži predsjedničko pomilovanje za kaznu koja nije izrečena, a kamoli pravosnažna, već i traži pomilovanje za zločin korupcije u drugoj državi! Na što mu poslanici LIKUD-a plješću. Dakle, kada biraš klauna, očekuj cirkus.  

U takvoj atmosferi uzdizanja nedorečenog mirovnog plana, a posebno njegovog autora koji je trebao poslužiti samo za Trumpovu promociju, vojnici cionističke tvorevine su u povlačenju vršili paleže kuća i posljednjeg postrojenja za obradu otpadnih voda. Nakon genocida i nečuvenih razaranja, Gaza u varljivom primirju tako je ostala i bez ovog vitalnog dijela infrastrukture.

Ovo je u skladu s javno izrečenim stavovima cionističkih dužnosnika. Ministarka nauke i tehnologije, izvjesna Gila Gamliel izjavila je za Channel 7 News još u septembru, za vrijeme posljednje i neuspjele izraelske kopnene ofanzive na Gazu da su „oni već potpuno uništili 75 posto Gaze, a dok preuzimaju Grad Gazu, neće ostati ništa što bi stvarno imalo potencijal za život. Uništavanje i posljednjeg postrojenja za obradu otpadnih voda, nakon što su sve ostale uništili u „stvaranju tampon zone od terorizma“ oko Gaze tokom 2024. nije također slučajno.

Tu tampon zonu UN su ocijenile dijelom širokog i sistemskog napada na civilno stanovništvo Gaze i zločin protiv čovječnosti. Više od godinu dana viši izraelski dužnosnici tražili su da se postrojenja za obradu otpadnih voda u Gazi ostave u stanju neoperabilnosti, od ministra vanjskih poslova Gideona Sa'ara do Itamara Ben Gvira.

Dakle, okus gorčine jer je prekid vatre postignut, iako ne u cijelosti (Izrael je već bez povoda ubio petoricu Palestinaca jer su „predstavljali prijetnju“ njegovim vojnicima blizu Trumpove žute linije, za nadati se, tek početnog povlačenja cionističke armade), ubijanja su uglavnom prestala, ali su zločinci zasada izbjegli polaganje računa, pravda je daleko od zadovoljenja, a Palestina od pune i neometane državnosti. Netanyahu već dolijeva ulje na vatru i optužuje Hamas za kršenje primirja, a zapravo traži alibi za svoje ubojice.

Zapadni mediji orkestrirano optužuju Hamas da je angažirao 7000 boraca, umjesto da se razoruža te da napada klanove po Gazi. Istina je, naravno, sasvim drukčija i vrlo je prozaična. Da Hamas nije preuzeo ponovo kontrolu nad Gazom, nastao bi kaos u kojem bi „klanovi“ kako im tepaju zapadni mediji, a zapravo od Izraela finansirane bande pljačkaša i ubojica koje su, dok su cionisti gađali Palestince u redovima za humanitarnu pomoć, tu istu pomoć pljačkale, preuzeli kontrolu nad dijelovima Gaze i to onu mafijaškog stila. U ovom mirovnim sporazumom potpuno nedefiniranom intermezzu, razoružanje Hamasa bilo bi katastrofalno. Nastalo bi potpuno bezvlašće.

Zato je potrebna fundamentalna promjena da se ovaj kratak, ali vrijedan historijski trenutak preokrene u nešto stvarno trajno, za Palestince i za regiju. Trenutno zapadno vodstvo za to nije sposobno, posebno ako se u Mirovni odbor uključi prevaranta Tonyja Blaira. Što se tiče Turske i Katara, pa i do određene mjere Egipta, moglo bi se smatrati sposobnijim, ali znatno ograničenim mogućnostima i realnom snagom svojih država. Zato je podjednako važna i decionizacija i deradikalizacija cionističkog entiteta.    

U tom su smislu vrlo znakovite riječi bivšeg predsjednika Knesseta, Avruma Burga koji je 12. oktobra napisao da postoje trenuci u historiji kada se ne mijenjaju samo države, već i nacije, kada se ne crtaju granice, smjenjuju vlade, već svijest sama i kolektivna duša koja se transformira, poput Njemačke poslije 1945. ili SAD poslije Vijetnama, nacija koje su se suočile sa lažnim slikom o sebi samima.

Rat u Gazi je takva prilika za Izrael, zaključuje Burg, napominjući da se treba pogledati u ogledalo i razaznati što su Jehudije postali. A to što su postali je ružno. Ove misli jednog angažiranog cionista podcrtavaju potencijal koji postoji za takvu, gotovo transcedentalnu promjenu, ili barem pomak. Taj potencijal bi potpuno izmijenio parametre po kojima se pregovara, isključio nekompetenciju i tvrde, nepopustiljive i šovinističke pozicije te marginalizirao ekstremiste i teroriste, poput Ben Gvira ili Bezalela Smotricha, ali i samog Netanyahua.

U velikom i neočekivanom, čini se, zaokretu, Svjetski jehudijski kongres, aktivnošću svoga predsjednika, inače čvrstog Netayahuovog saveznika, finansijera i advocatusa diaboli, Ronalda Laudera, založio se za oslobađanje Merwana Bargouthija, palestinskog lidera zatočenog duže od dvadeset godina, osuđenog na doživotnu robiju koga je u razmjeni tražio Hamas, iako je Bargouthi lider suparničkog Fataha.

Ovo su za Times of Israel potvrdila tri nezavisna izvora 12. oktobra, navodeći kako je Lauder tokom razgovora u Sharm el Sheikhu, lobirao kod izraelske delegacije za oslobađanje Merwana Bargouthija kao dijela mirovnog plana. Prijedlog je Netanyahu odbacio zbog prevladavajućeg otpora svojih ministara koji su pristali na mirovni plan. Međutim, Lauder je samo eho zahtjeva iz cionističkog entiteta za puštanjem Bargouthija, od bivšeg šefa obavještahne službe Shin Bet, Amija Avalona, do Gershona Baskina. Avalon je Haaretzu rekao ranije ove godine da se Bargouthija treba pustiti je je on jedini palestinski lider koji može biti izabran i voditi ujedinjeno i legitimno palestinsku vlast na put obostrano dogovorenog otcijepljenja od Izraela.

Mijenja li se nešto ili su to samo glasovi vapijućih u pustinji, odnosno moralno svjesnih u močvari licemjerja?