Sprema li se geopolitička čorba koja bi preokrenula svjetski poredak? Trump bi kovao savez s Rusijom protiv Kine, ali Peking oprezno balansira – hoće li prijateljstvo bez limita s Moskvom izdržati američki pritisak? Kako Xi Jinping reagira na Trumpove planove, i može li “obrnuti Nixon” promijeniti odnose u trokutu moći između Washingtona, Moskve i Pekinga?
Donald Trump, nakon povratka na američku političku scenu, ponovno donosi realpolitički pristup vanjskoj politici. Njegova izjava da će “razjediniti Kinu i Rusiju” podsjeća na Nixonovu politiku 1970-ih, kada su SAD zbližile odnose s Kinom kako bi izolirale Sovjetski Savez. Danas Trump, uz potporu savjetnika poput Mikea Waltza, traži suprotan pristup – pomirenje s Rusijom radi suprotstavljanja Kini, koju Bijela kuća vidi kao glavnog rivala.
Kineski suzdržani odgovor
Kineski zvaničnici nedavno su se oglasili o pitanjima Ukrajine i Rusije, no najintrigantniji je bio upravo njihov oprez. Kina je potvrdila svoje “prijateljstvo bez limita” s Rusijom, no istovremeno je izbjegla direktno podržavanje Moskve u ratu protiv Ukrajine. Ta suzdržanost ukazuje na kinesku diplomaciju balansiranja – Peking želi zadržati ekonomske veze s Europom i izbjeći direktne sankcije, dok istovremeno koristi rusku slabost za vlastite energetske i trgovinske interese.
Prema analizi Dine Brumeca u Večernjem listu, Trump smatra da će upravo odnosi SAD-a s Kinom i Rusijom krojiti globalnu budućnost. EU i NATO saveznici pritom su marginalizirani u njegovoj viziji. Mike Waltz u The Economistu naglašava da je krajnji cilj brzo okončanje ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku kako bi se fokus preusmjerio na suzbijanje kineskog utjecaja. Trump se nada da će Rusija, suočena s dugoročnom ekonomskom ovisnošću o Kini (s 40% uvoza i 30% izvoza prema Pekingu), biti sklona novoj vrsti suradnje sa SAD-om.
Zašto se Nixonov scenarij teško može ponoviti
Nixonova politika uspješno je iskoristila tadašnje razilaženje između Kine i SSSR-a. Danas, međutim, situacija je drukčija. Kinesko-ruski odnosi temelje se na zajedničkoj viziji multipolarnog svijeta i protivljenju zapadnoj dominaciji. Unatoč ekonomskim neravnotežama u korist Kine, Moskva i Peking dijele slične političke sustave i autoritarni model vladavine. Prema Brumecu, iako Trumpova administracija cilja na barem “30% obrnutog Nixona”, već to može potaknuti sumnje u Pekingu. Ako Kina razmotri mogućnost da Rusija nije pouzdan saveznik, to bi moglo utjecati na kinesku kalkulaciju oko Tajvana.
Dok Trump pokušava odmaknuti Moskvu od Pekinga, Kina koristi trenutnu situaciju za povećanje svoje ekonomske dominacije nad Rusijom. Ugovori o energentima, infrastrukturni projekti i trgovinski aranžmani sve više stavljaju Rusiju u poziciju mlađeg partnera. No, Kina je oprezna – ne želi potpuno antagonizirati Zapad niti se upustiti u otvoreni savez koji bi dodatno destabilizirao njezine globalne ekonomske ambicije.
Trumpova strategija može privremeno smanjiti kineski utjecaj, ali nosi rizike po transatlantske odnose. Marginaliziranje EU-a moglo bi Europu gurnuti u samostalniju sigurnosnu i ekonomsku politiku. Istovremeno, Kina i Rusija, iako svjesne svojih različitih dugoročnih interesa, i dalje dijele zajednički cilj – oslabiti zapadnu dominaciju. Čak i ako Trump uspije stvoriti pukotine u tom savezu, pitanje je hoće li to dugoročno stabilizirati međunarodne odnose ili ih dodatno zakomplicirati.
