Sporazum koji su sklopili Bošnjaci, Srbi i Hrvati uz posredovanje administracije američkog predsjednika Billa Clintona pokazao je kako se zaustavlja rat ali ne i kako se gradi duboko fragmentirana država

Prije tačno 30 godina, svijet je nijemo posmatrao najkrvaviji rat na prostoru bivše Jugoslavije: 100.000 mrtvih, tri etničke zajednice u međusobnom obračunu od 1992. do 1995. godine. U takvom kontekstu na Balkan stiže Richard Holbrooke, čuveni američki diplomata i neumoljivi pregovarač. Upravo je on doveo tri delegacije, predstavnike zaraćenih strana, u vojnu bazu Wright-Patterson u Daytonu, savezna država Ohio. Lokacija je birana pažljivo: daleko od medija, političkih pritisaka i još dalje od Sarajeva, više od 8.000 kilometara udaljenog.

Holbrooke je često govorio da mu je trebalo mjesto „iz kojeg niko ne može pobjeći“. Tako su se prvog novembra 1995. u Daytonu pojavili Alija Izetbegović, predsjednik Bosne i Hercegovine, Slobodan Milošević, predsjednik Srbije koji je pregovarao u ime bosanskih Srba, te Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske.

„Pregovori su istovremeno bili intelektualni i fizički, apstraktni i lični, nešto poput kombinacije šaha i penjanja po planini“, zapisao je Holbrooke u svojoj knjizi To End a War. Trojica lidera su 21. novembra napustila bazu sa sporazumom u rukama, a 14. decembra u Parizu, sporazum je svečano potpisan. Niko nije bio zadovoljan.

Trojica predsjednika odavno su mrtvi: Tuđman od raka 1999., Izetbegović od kardiovaskularnih komplikacija 2003., Milošević od srčanog udara u haškoj ćeliji 2006. Holbrooke je preminuo 2010. nakon disekcije aorte. Ali sporazum koji su ostavili iza sebe još traje, premda u lošem stanju.

U Daytonu je iskovan ustav, gotovo tehnički nacrt države sastavljene od dvije entitetske jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine, s bošnjačko-hrvatskom većinom i 51% teritorije, podijeljene u deset kantona, te Republike Srpske, većinski srpske, s 49% teritorije. Naknadno je pod međunarodni nadzor dodat i Brčko distrikt.

Država ima tročlano Predsjedništvo i ostaje pod nadzorom Ureda visokog predstavnika (OHR). Ova funkcija, koju od 2021. obavlja njemački političar Christian Schmidt, od 1997. posjeduje tzv. bonske ovlasti: nametanje zakona, smjenu izabranih zvaničnika i trajnu zabranu obavljanja funkcija.

Dejtonski sporazum kritiziran je zbog sporog, komplikovanog i neučinkovitog sistema, zbog prekomjernog oslanjanja na međunarodni nadzor i zbog učvršćivanja etničkih podjela. No sporazum ima i svoje branioce.

Jedan od njih je novinar Haris Imamović, 36, koji kaže da je Bosna i Hercegovina, sa svojih 3,5 miliona stanovnika, od 1995. doživjela ogroman civilizacijski skok: „Krajem devedesetih niste se mogli sigurno kretati zemljom. Deset godina kasnije, to je bilo sasvim normalno. Postoje interakcije između Bošnjaka i Hrvata, čak i sa Srbima.“

Što se tiče goleme birokratije, Imamović primjećuje: „Tačno je da je ima mnogo. Ali ključni problemi, zdravstvo, obrazovanje, sigurnost, na kraju padaju na kantonalni nivo.“ Dodaje i da se Dayton često optužuje za sve nevolje: „Pravi problemi današnje Bosne su depopulacija i nezaposlenost. A to nema veze s Daytonom – dešava se u cijelom Balkanu.“

Sporazum se često spominje kad izbije neki nerješiv konflikt, invazija na Ukrajinu, rat u Gazi. Mira Milošević, viša saradnica za Balkan pri madridskom institutu Elcano, upozorava da ratovi možda dijele taktičke sličnosti, ali ne moraju davati univerzalne lekcije. Ipak, ističe dvije pouke iz Daytona: ogromnu sposobnost Sjedinjenih Država da natjeraju strane na pregovore, te priznanje teritorija osvojenih tokom rata. „Trideset posto srpskog stanovništva dobilo je 49% teritorije“, ističe Milošević.

Ona zaključuje da je najveći uspjeh Daytona stvaranje „zamrznutog mira“.

„Bosna nije napredovala u demokratizaciji. Teško je, jer Republika Srpska gleda prema Srbiji, a Federacija s hrvatskom komponentom prema Evropskoj uniji.“ Po njenom mišljenju, napredak će doći tek kada se desi generacijski prelom.

Florian Bieber, profesor studija jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu, smatra da je najveći današnji izazov reforma Ustava kako bi postao kompatibilan s evropskim pravom, ključni uslov na evropskom putu BiH. Posljednji „ozbiljan pokušaj“ bio je 2006. i propao je za samo dva glasa.

Među najvećim preprekama vidi utjecaj proruskog lidera Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske već petnaest godina, koji je dugo prijetio otcjepljenjem i pripajanjem Srbiji. Prvog augusta izrečena mu je kazna zabrane obavljanja funkcija na šest godina zbog nepoštivanja odluka Ustavnog suda i visokog predstavnika.

„Dodik je odlučan da vlada iz sjene“, upozorava Bieber. „Planira upravljati Republikom Srpskom preko figura koje će ga formalno zastupati i to otežava bilo kakvu promjenu.“ Druga velika prepreka je insistiranje dominantne hrvatske stranke na većoj zaštiti hrvatskih prava, što bošnjačka većina odbija kao dodatno jačanje etničkih barijera.

Analitičarka Tanja Topić naglašava da se nakon Daytona formirala bogata politička elita koja je tokom tri decenije učvrstila etničke i nacionalističke strukture. Ova elita drži zemlju zarobljenu u verbalnim ratovima i zapaljivoj retorici. Topić optužuje stranke da blokiraju reforme radi vlastitih interesa, te da se skrivaju iza visokog predstavnika kako bi opravdale nečinjenje.

Ona priznaje da je Dayton zaustavio rat ali cijena toga je sistem koji je ovjekovječio etničke podjele i stvorio klimu korupcije, klijentelizma i nepotizma. Pravna država u Bosni i Hercegovini, kaže, „ostaje nedostižan san“.

„Potrebno je resetovati cjelokupno društvo i pokušati promijeniti sistem vrijednosti. A to je proces koji može potrajati još tri decenije“, zaključuje Topić.

IZVOR: El Pais