Treći oktobar 1929. nije bio samo dan administrativne reforme nego i udar na historijski identitet Bosne i Hercegovine. Njena cjelovitost, koja je stoljećima opstajala unutar različitih državnih sistema, namjerno je razbijena. Bošnjaci su svedeni na status manjine, a njihova nacionalna prava ignorisana

Treći oktobar 1929. godine ostao je upisan kao prijelomni datum u istoriji južnoslovenskih naroda. Toga dana kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je Zakon o nazivu i podjeli države kojim je dotadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Promjena imena i ustrojstva imala je duboke političke i društvene posljedice, a najviše ih je osjetila Bosna i Hercegovina, koja je tada izgubila svoju teritorijalnu cjelovitost i podijeljena između četiri banovine.

Politička kriza u kojoj se našla država nakon atentata u Skupštini u junu 1928. godine, kada je ubijen Stjepan Radić i nekoliko hrvatskih zastupnika, otvorila je put Aleksandrovom apsolutizmu. Poslije bezuspješnih pregovora s vodećim političarima, kralj je 6. januara 1929. raspustio Skupštinu, ukinuo Ustav i uveo Šestojanuarsku diktaturu.

Sve političke stranke bile su zabranjene, a centralna vlast koncentrisana u rukama monarha. U tom kontekstu, trećeg oktobra 1929. objavljen je zakon kojim se država pokušala preoblikovati u homogenu cjelinu pod geslom: „Jedan narod, jedan kralj, jedna država“. Aleksandar je time nastojao stvoriti umjetnu jugoslavensku naciju i službeni jugoslavenski jezik, brišući nacionalne posebnosti i historijske identitete.

Umjesto dotadašnje podjele na oblasti, država je podijeljena na devet banovina i grad Beograd kao posebnu jedinicu. Formirane su Dravska (Ljubljana), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Vardarska (Skoplje), Moravska (Niš) i Dunavska (Novi Sad) banovina.

Na papiru, banovine su trebale preuzeti određene nadležnosti od centralne vlasti, ali u stvarnosti sva moć ostala je u rukama kralja i njegovog najužeg kruga. Banovi su postavljani po kraljevoj volji, a svaka autonomija bila je iluzorna.

Podjela iz oktobra 1929. godine posebno je pogodila Bosnu i Hercegovinu. Prvi put nakon stoljeća njenog historijskog kontinuiteta i jasno određenih granica, ova zemlja je izgubila svoju cjelovitost i bila razlomljena na više administrativnih cjelina. Namjera nije bila samo tehnička ili upravna, cilj je bio da se poništi svaka pomisao na Bosnu kao političku i teritorijalnu posebnost. Time je udaren snažan udarac identitetu zemlje koja je stoljećima postojala kao jedinstvena oblast, bez obzira na to pod kojom se vlašću nalazila.

U takvoj podjeli najteže su prošli Bošnjaci, koji su preko noći postali manjina u svim novim administrativnim jedinicama. Rasparčani i bez jedinstvene teritorijalne osnove, našli su se u poziciji naroda čija su prava i političke ambicije svedene na minimum. Nova ideologija integralnog jugoslavenstva negirala je njihovu posebnost, svodeći ih na puku statistiku u tuđim većinama.

Za Bosnu i Hercegovinu to je značilo više od obične administrativne reforme. Bio je to pokušaj brisanja historijskog identiteta zemlje i naroda, čime je otvoreno jedno od najtežih poglavlja u njenoj modernoj povijesti.

Kada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na banovine, Bosna i Hercegovina je rasparčana tako da su dijelovi njene teritorije potpali pod različite administrativne centre. Drinska banovina sa sjedištem u Sarajevu obuhvatala je veći dio istočne i središnje Bosne, dok je zapadni prostor uključen u Vrbasku banovinu kojom se upravljalo iz Banje Luke. Međutim, značajni krajevi nisu ostali vezani za bosanske gradove, već su uključeni u banovine čija su sjedišta bila izvan Bosne i Hercegovine.

Tako je Primorska banovina sa središtem u Splitu obuhvatala hercegovačko primorje i povezivala ga s dalmatinskim zaleđem, dok je jugoistočna Hercegovina pripojena Zetskoj banovini koja se vodila iz Cetinja. Takvo razdvajanje nije bilo slučajno: cilj je bio da se Bosna i Hercegovina kao jedinstven prostor razbije i rastopi u šire administrativne cjeline, čime bi se onemogućilo očuvanje njenog posebnog političkog identiteta i spriječilo njeno prepoznavanje kao zasebne historijske zemlje.

Kralj Aleksandar nije se zadovoljio samo novom teritorijalnom podjelom. Objavio je i Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi, kojim je u svoje ruke preuzeo i zakonodavnu i izvršnu vlast. Tek 1931. godine došlo je do djelimičnog popuštanja kada je donesen tzv. Oktroirani ustav, ali i tada je parlamentarizam ostao samo formalnost, bez stvarne demokratske prakse.

U takvom okviru, centralizam i apsolutizam nametnuti odozgo predstavljali su pokušaj da se spriječi raspad države, ali su u stvarnosti samo produbljivali podjele, osobito između Srba i Hrvata.

Za kralja Aleksandra, integralno jugoslavenstvo bilo je pokušaj da se stvori jedinstvena država nakon godina sukoba i političkih kriza. No, rezultat je bio suprotan – nezadovoljstvo je raslo, a ideja Jugoslavije kao zajedničkog doma svih naroda sve se više pretvarala u prisilnu tvorevinu.