Bijela kuća mirovnim planom govori o ambiciji da se Gaza „obnovi i oživi“, koristeći finansijske resurse regije i stručnjake „koji su doprinijeli stvaranju modernih čuda gradova Bliskog istoka“. Ton je tipičan za projekat ulaganja u nekretnine a Blair, koji ima veze s investitorima u arapskom svijetu i šire, mogao bi poslužiti kao most između politika i kapitala. Očekuju se donacije iz EU zemalja, Norveške, SAD-a, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara

Dana 27. augusta Donald Trump okupio je svoje najbliže savjetnike u Ovalnom uredu kako bi raspravili o eskalirajućoj krizi u Gazi. Pored Stevea Witkoffa, američkog specijalnog izaslanika za Bliski istok, i Jareda Kushnera, predsjednikovog zeta, sjedio je bivši britanski premijer Tony Blair. Trojica su objasnila Trumpu da nikada neće biti mira u regiji bez pravednog rješenja za Gazu. Uvjeravali su ga da ga njegovi odnosi s Izraelom i arapskim državama čine jedinstveno pozicioniranim da postigne dogovor.

Trump je pokazao interes. Dok su mu izlagali „sveobuhvatan plan“ za poslijeratnu obnovu Gaze, pažljivo je slušao. Prema insajderima, upravo je na tom sastanku odustao od svoje ranije zamisli da Palestince preseli u druge zemlje i Gazu pretvori u „američku rivijeru Bliskog istoka“. Umjesto toga, složio se da SAD treba podsticati obnovu Gaze za same Palestince, u okviru šireg regionalnog dogovora. Njegova odluka dodatno se učvrstila dvije sedmice kasnije, kada je Izrael bombardovao Katar, ključnog američkog saveznika.

Kao i uvijek, Trumpa je više vodio lični interes nego altruizam. „Učinit će bilo šta ako misli da će mu to donijeti Nobelovu nagradu za mir“, rekao je jedan njegov dugogodišnji poznanik. Drugi opisuje njegovu vanjsku politiku riječima: „Hajde svi da se pomirimo – da svi zaradimo“, piše današnji Observer.

Skoro dvije godine nakon napada na Izrael sedmog oktobra, diplomatski mehanizmi ponovo se pokreću. Četiri dana nakon što je Trump objavio svoj 20-tačkovni plan mira za Gazu, Hamas je najavio da će osloboditi izraelske taoce. Iako je njihovo saopćenje predstavljalo samo djelimično prihvatanje uvjeta plana, Trump ga je odmah prihvatio i zatražio od Izraela da „odmah“ zaustavi bombardovanje.

Mnogo toga može poći po zlu i plan ima ozbiljne nedostatke. Ipak, uprkos nastavku izraelskih udara, raste nada da bi se kraj rata mogao nazrijeti. Jedan visoki član Laburističke partije smatra da je Trump svoju nepredvidljivost pretvorio u „izuzetno efikasno diplomatsko oružje“.

Ako predsjednički plan krene u provedbu, Blair će igrati ključnu ulogu kao prvi imenovani član novog međunarodnog „Vijeća za mir“. On ne želi biti samo „ime na vratima“, već planira boraviti u regiji, aktivno raditi na prikupljanju sredstava za obnovu Gaze i nadzoru trošenja novca. Već sada Blair Institute ima gotovo stotinu uposlenika širom Bliskog istoka. Cilj je da svakodnevnim upravljanjem Gazom rukovodi palestinska tehnička, nestranačka uprava.

Bijela kuća u saopćenju govori o ambiciji da se Gaza „obnovi i oživi“, koristeći finansijske resurse regije i stručnjake „koji su doprinijeli stvaranju modernih čuda gradova Bliskog istoka“. Ton je tipičan za projekat ulaganja u nekretnine a Blair, koji ima veze s investitorima u arapskom svijetu i šire, mogao bi poslužiti kao most između politika i kapitala. Očekuju se donacije iz EU zemalja, Norveške, SAD-a, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara.

Osamnaest godina nakon što je napustio Downing Street, Blair i dalje ima moćne kontakte: Mohammed bin Salman iz Saudijske Arabije, Mohammed bin Zayed iz UAE-a i jordanski kralj Abdullah. Benjamina Netanyahua poznaje još od 1990-ih, a s Kushnerom se druži od vremena njujorških zabava prije skoro dvadeset godina. Njihovo prijateljstvo učvršćeno je 2010. na krštenju kćeri Ruperta Murdocha i Wendie Deng, a produbilo se kad je Trump 2016. postao predsjednik i Kushnera imenovao savjetnikom za Bliski istok.

Na konferenciji 2019. godine Kushner ga je opisao kao „dobrog prijatelja i savjetnika u mnogim pitanjima“. Godinu kasnije, Blair je pomogao Kushneru da pridobije UAE za proces normalizacije odnosa s Izraelom – poznat kao Abrahamovi sporazumi.

Blairovo uključivanje izazvalo je burne reakcije, posebno među Palestincima. Iako je pomogao u mirovnom procesu u Sjevernoj Irskoj, njegova reputacija za mnoge je nepovratno uništena nakon uloge u ratu protiv Sadama Huseina 2003. godine. Bivši šef britanskog Ministarstva vanjskih poslova, Sir Simon Fraser, smatra da Blair uživa povjerenje u Washingtonu, Izraelu i zemljama Zaljeva, „ali arapska ulica nije zaboravila Irak“.

Za druge, ideja o „Toniju od Arabije“ koji dolazi spasiti Bliski istok djeluje kao kolonijalni relikt. Daniel Levy, predsjednik američko-bliskoistočnog projekta, tvrdi da je Trumpov plan „povelja za novu Istočnoindijsku kompaniju 21. stoljeća“. „Ako Palestinci nemaju stvarnu kontrolu nad vlastitim poslovima, u kojem svemiru to može funkcionirati?“ pita se on.

Salman Shaikh, bivši specijalni pomoćnik izaslanika UN-a za Bliski istok, kaže da je Blair „pouzdan među elitama, ali mora postojati mnogo više palestinske samostalnosti; plan mora biti pravedniji i uravnoteženiji, a to ne izgleda tako kad imate Tonyja Blaira“.

Ipak, neki su optimističniji. Sir Peter Ricketts, koji je bio šef diplomatije za vrijeme Blairove vlade, smatra da je Blair „pozitivan uticaj“ na Trumpa jer održava živom ideju o rješenju dvije države. „Bio je vjerovatno posljednji britanski premijer koji se ozbiljno i dugoročno bavio arapsko-izraelskim mirom“, kaže on. „Irak mu visi oko vrata, ali naučio je iz tih grešaka, sada u poslijeratnom prijelazu donosi dragocjeno iskustvo.“

Podsjeća i da je Blair, istog dana kada je 2007. napustio Downing Street, preuzeo funkciju mirovnog izaslanika za tzv. Kvartet (UN, SAD, EU i Rusija). „Vjerujem da on zaista misli kako ima pregovaračke vještine da pronađe put naprijed. U timu oko Witkoffa nema mnogo ljudi koji zaista poznaju Bliski istok – Blair bi mogao postati vrlo značajan igrač.“

Kad je Blair prvi put imenovan izaslanikom, Bijela kuća je upozorila da on „nije Superman i nema plašt“. Smjestio se u luksuzni hotel American Colony u Jerusalemu, zauzevši cijeli sprat, ali su mu napori da postigne mir bili sputani američkim ograničenjima. Njegova uloga svedena je na ekonomski razvoj. Za Blaira, koji se razlikuje od većine zapadnih političara jer „vjeruje u Boga“, stvarna borba je bila duhovne prirode, između islama i islamizma, između vjerske tolerancije i ideološkog ekstremizma.

Sada se nada da će mu odnosi s Kushnerom pomoći da zadrži Trumpovu pažnju. Alistair Burt, bivši konzervativni ministar za Bliski istok, tvrdi da su kritike pogrešne:
„Oni su jedini koji trenutno nešto mogu učiniti. Moraš raditi s onima koji imaju moć da postignu rezultat.“

Blair, kaže njegov bivši savjetnik za vanjsku politiku Sir David Manning, oduvijek vjeruje da se i „nerješivi problemi mogu riješiti“ kao što je to dokazao u Sjevernoj Irskoj. Nakon 11. septembra smatrao je da je sukob Izraela i Palestine jedan od glavnih pokretača radikalizacije i da ga treba rješavati.

Biograf Sir Anthony Seldon dodaje da je Blairova veza s Bliskim istokom „duboko lična“: „To dolazi iz njegove vjere i osjećaja da je pozvan da bude iscjelitelj. Kao premijer, htio je spajati, graditi mostove, imati hrabrost da ode tamo gdje drugi ne bi.“

Bivši diplomata Sir John Jenkins zaključuje: „Za Blaira u toj regiji ima još mnogo ‘nedovršenog posla’. Posla koji, možda, nikada ne može biti završen. Ima u njemu nešto od vječnog optimiste i u svijetu u kojem su nade gotovo nestale, to možda i nije loše.“

Sa 72 godine, Blair više nema šta izgubiti. Previše je iskusan da bi ga Trump mogao zastrašiti, ali zna i da samo američki predsjednik ima moć da mirovni plan pretvori u stvarnost. Kad ga laburisti pitaju kako može raditi s republikanskim liderom, on jednostavno odgovara: „Ako uspijemo okončati rat, učinit ćemo nešto dobro.“

IZVOR: The Observer