U intervjuu za njemački magazin Spiegel Meron je govorio o svojim pravnim uvjerenjima, ulozi u savjetovanju Međunarodnog krivičnog suda (ICC), ali i o  cijeni koju je platio zbog svojih stavova – osobito u odnosu prema Izraelu.

Theodor Meron, istaknuti međunarodni pravnik, preživjeli Holokausta i bivši predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, i u 94. godini života ostaje nepokolebljiv u svojoj vjeri u međunarodno pravo. U intervjuu za Der Spiegel, Meron je govorio o svojim pravnim uvjerenjima, ulozi u savjetovanju Međunarodnog krivičnog suda (ICC), ali i o  cijeni koju je platio zbog svojih stavova – osobito u odnosu prema Izraelu.

Rođen 1930. u Kaliszu, Poljska, Meron je tokom Drugog svjetskog rata prošao kroz geto i radni logor, dok su članovi njegove porodice ubijeni u Treblinki. Nakon rata emigrirao je u Palestinu, a zatim studirao pravo u Jerusalemu, na Harvardu i Cambridgeu. Tokom karijere bio je pravni savjetnik izraelskog ministarstva vanjskih poslova, ambasador u Kanadi te sudija i predsjednik međunarodnih krivičnih sudova.

Meron je danas dio stručnog panela koji savjetuje glavnog tužitelja ICC-a u vezi s optužnicama protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane, Yoava Gallanta, kao i protiv visokih zvaničnika Hamasa. Kada je upitan o reakciji budućeg njemačkog kancelara Friedricha Merza, koji je izjavio da bi Netanyahu mogao posjetiti Njemačku unatoč nalogu za uhićenje, Meron je kazao:

„Ako gospodin Merz želi izbjeći neugodnosti hapšenja osoba za koje su izdani nalozi, može ih jednostavno zamoliti da ne dolaze u Njemačku. Ja vjerujem u vladavinu prava. I očekujem od šefova država da se ponašaju u skladu s tim.“

Na pitanje o tvrdnjama izraelskih vlasti da ICC djeluje antisemitski, Meron odgovara odlučno:

„Ne bih radio s glavnim tužiteljem Khanom da mislim da je antisemit ili anti-Arap.“

Iako je tokom svoje karijere izbjegavao slučajeve koji se odnose na Izrael zbog potencijalnog sukoba interesa, Meron je pristao učestvovati u radu savjetodavnog panela ICC-a:

„Rekao sam mu tužitelju Khanu da bih radije da me nije pitao. Ali proveo sam 20 godina kao međunarodni sudija i desetljećima proučavam humanitarno pravo. Bilo bi licemjerno fokusirati se samo na zločine drugih.“

U razgovoru o optužbama protiv izraelskih i palestinskih zvaničnika, Meron ističe da se nije smio voditi vanjskim pritiscima ili očekivanjima žrtava:

„Kao sudija, ne možete se voditi vanjskim očekivanjima. U protivnom, neka politika donosi presude. Voditi vas smiju samo integritet zakona, pravičnost i pravično suđenje.“

Meron, koji je 1980-ih odustao od izraelskog državljanstva, danas ima ambivalentan odnos prema zemlji u kojoj je nekoć služio:

“Više nemam blisku vezu s Izraelom. Većina moje porodice živi u Sjedinjenim Državama. Kada napustite Izrael, postajete crna ovca. Moja kritika njegovih politika dobro je poznata, a malo je ljudi u Izraelu koji se slažu s mojim stavom o naseljima, pa imam malo razloga za povratak. Ako ste crna ovca, crna ste ovca. To ne možete promijeniti. A ako moram biti crna ovca, neka bude tako.”

Još 1967. kao pravni savjetnik izraelske vlade, Meron je izradio pravno mišljenje kojim se uspostava civilnih naselja na Zapadnoj obali ocjenjuje nezakonitom prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji:

Bilo je to u septembru 1967. godine, nedugo nakon Šestodnevnog rata, kada je ured tadašnjeg premijera Levija Eškola od mene zatražio pravnu ocjenu jesu li naselja na Zapadnoj obali u skladu s međunarodnim pravom. U to vrijeme okupacija je tek počela.

“Jasno sam stavio do znanja da osnivanje civilnih naselja na Zapadnoj obali krši Četvrtu ženevsku konvenciju, koja se bavi pravima i obavezama okupatorskih sila te pravima stanovništva na okupiranim područjima. Rekao sam: To ne možete učiniti. Da je vlada slijedila moju ocjenu, danas bismo bili mnogo bliže miru između Arapa, odnosno Palestinaca, i Izraelaca. U to sam vrijeme apsolutno jasno iznio što zakon kaže. To je uloga pravnog savjetnika. Danas često govorimo o desničarskim strankama koje podržavaju pokret naseljenika. Međutim, prva naselja osnovana su pod premijerom iz ljevičarske Laburističke stranke, Avoda. No čak ni ja nisam mislio da će naselja narasti do ovih razmjera.”

S obzirom na trenutnu situaciju u Gazi i porast nasilja na Zapadnoj obali, Meron ne krije pesimizam u pogledu dvodržavnog rješenja, no i dalje vjeruje u njegovu nužnost:

„To se može dogoditi samo uz dvodržavno rješenje, ali danas samo nepopravljivi optimisti vjeruju da je to moguće. No Palestinci moraju moći vjerovati u bolju budućnost. Međunarodna zajednica mora pomoći u tome.“

Meron otvoreno govori o traumama djetinjstva i radu u logoru HASAG, ali i o želji za znanjem koja ga je nosila:

„Kad smo oslobođeni, osjećao sam prije svega golemu glad za normalnošću i obrazovanjem. To je oblikovalo moj život.“

Upravo zbog tog iskustva, pravo i pravda postali su njegova životna misija:

„Htio sam pridonijeti međunarodnoj zajednici u kojoj ljudi ne ubijaju jedni druge zbog vjere ili etničke pripadnosti. Gdje takvi zločini više nisu mogući – ili barem mnogo rjeđi.“

Na pitanje može li neko ko je preživio genocid nepristrano suditi o ratnim zločinima, odgovara:

„Kao preživjeli Holokausta, specijalizirao sam se za ljudska prava i humanitarno pravo. U neku ruku, to je poetska pravda. Ali nikad nisam dopustio da favoriziram jednu stranu.“

Iako svijet i dalje svjedoči okrutnostima – u Gazi, Sudanu, Siriji – Meron ostaje vjeran ideji da međunarodno pravo ima snagu mijenjati stvari:

„Od Nürnberga do danas postignuto je mnogo. Međunarodni sudovi omogućili su pravedna suđenja, razvili pravo u pitanjima poput silovanja i mučenja, te proširili primjenu ratnog prava na unutarnje sukobe.“

I na kraju, ako cijena dosljednosti i istine znači biti odbačen, Meron je spreman platiti tu cijenu:

„Ako moram biti crna ovca, neka tako bude.“