Pad režima Bašara al-Asada u decembru 2024. godine, koji je označio kraj brutalnog građanskog rata u Siriji, nije donio mir za sve. Za pripadnike alavitske manjine – šiitske grane islama kojoj pripada i bivši predsjednik Asad – uslijedili su mjeseci krvavih osveta, straha i nasilja

Za stanovnike regije Sahel, koja obuhvata gradove poput Latakije, Baniasa i Džablea, šesti mart 2025. godine ostaje upisan kao jedan od najmračnijih dana u njihovim životima. „Moj brat je izašao na krov i slučajno ih ugledao kako dolaze. Povukao je roditelje i pobjegli su u zadnji čas. Spašeni su čudom“, prisjeća se MK, psihopedagog iz sela Qablu kod Džablea. Devet drugih članova njegove porodice i 70 komšija nisu imali sreće – ubijeni su u najgorem sektaškom masakru od kraja rata.

Prema izvještaju Sirijskog opservatorija za ljudska prava, više od 1.700 osoba ubijeno je u samo tri dana tog marta, većinom civili alavitske vjere. Četiri mjeseca kasnije, Sahel ostaje u stanju potpunog straha i nesigurnosti.

Masakr je uslijedio nakon koordiniranih napada na policijske stanice i punktove nove sigurnosne službe od strane naoružanih ljudi povezanih s bivšim režimom. Napade su izveli borci iz milicije „Štit Sahela“, koju je osnovao bivši komandant Republikanske garde Miqdad Fatiha. „Nekoliko dana ranije, njegovi ljudi su došli u selo i pokušali regrutirati mlade. Nudili su im 100 dolara i pištolj. Većina ih je odbila, ali desetak ih je pristalo“, kaže MK, koji, kao i većina sagovornika za ovaj tekst, traži anonimnost zbog sigurnosnih razloga.

Nakon što je ubijeno oko 300 pripadnika nove sigurnosne službe, uslijedila je brutalna osveta provladinih milicija. Mnogi od njih nisu pravili razliku između civila i boraca. Međutim, mete su bili isključivo alaviti, iako regija obuhvata i brojne kršćanske i sunitske zajednice.

„U Džablu su ubili 85-godišnju ženu i njenog sina invalida“, govori MK kroz suze.

Osim Džablea i Banias je bio epicentar zločina, dok su širom obale – uključujući i najveći grad Latakiju – zabilježeni brojni slučajevi pljačke, paleža, premlaćivanja i ubistava. Kuće i radnje su opljačkane, automobili spaljeni, a ljudi su ubijani pred očima porodica.

Predsjednik Sirije Ahmed Sharaa, i sam bivši vođa milicije HTS (koja je bila povezana s Al-Kaidom do 2017), nije odmah reagovao. Tek pod pritiskom, i iznutra i izvana, formirao je istražnu komisiju. Njeni nalazi očekuju se uskoro, no malo ko u alavitskoj zajednici vjeruje da će odgovorni biti procesuirani.

„Povjerenje između alavita i države je potpuno uništeno“, tvrdi G.H., regionalni lider jedne političke partije iz Sahela. „Asad nije dopuštao da iko drugi politički postoji. Ostavio je ogroman vakum koji niko nije popunio – ni vjerski lideri, jer narod ovdje nije pretjerano religiozan.“

Zabrinutost zbog sektaškog nasilja raste, a optužbe se ne tiču samo milicija povezanih s bivšim režimom. Brojni svjedoci za najgora zvjerstva krive milicije koje imaju podršku Turske. Evropska unija je sankcionisala tri takve grupe i njihove vođe – Mohameda al-Jasima i Seifa Abubakera.

Jedan od ključnih trenutaka bio je otvoreni poziv na džihad iz džamija širom zemlje tokom martovskih događaja. „Bilo je strašno“, prisjeća se Siraj Dib, svećenik iz Damaska. Iako je strah prisutan u cijeloj zemlji zbog opšte nesigurnosti, u Sahelu je situacija znatno gora.

„Nisam smio otići ni na sahranu prijatelja iz djetinjstva. Niko se ne usuđuje napustiti grad. Kad se proširi vijest da dolaze milicije, mladi bježe u planine i kriju se“, kaže FQ, društveni aktivista iz Latakije, dok nervozno puši nargilu i povremeno tiho šapuće.

Za alavitske žene kretanje je ograničeno na minimum, i nikada ne izlaze nakon mraka. Na kontrolnim punktovima sve je moguće – kidnapovanja, pljačke, fizičko zlostavljanje. „Internet je pun snimaka na kojima tjeraju alavite da laju kao psi, da ih ponize“, priča FQ. Nerijetko se ne zna ni ko počini zločin – da li su to pripadnici milicija koje formalno pripadaju Ministarstvu unutrašnjih poslova, ili djeluju samostalno, jer su svi odjeveni u crno i često nose fantomke.

U alavitskoj zajednici raste osjećaj da su pod teškom represijom. Ipak, postoje i drugačija mišljenja. Selim, vlasnik malog kafića, kaže: „Jedini koji se trebaju bojati su oni koji su činili zločine pod starim režimom, bez obzira kojoj vjeri pripadaju.“

Tokom skoro 14 godina građanskog rata, narativ koji je povezao cijelu alavitsku zajednicu s Asadovim režimom uzeo je maha u nekim krugovima opozicije – dijelom i zbog toga što su alaviti bili zastupljeni u sigurnosnim strukturama više od drugih. „Nije tačno da su svi alaviti podržavali Asada. Mnogi su samo povjerovali propagandi da će, ako režim padne, doći do sektaškog pokolja. Ali isto pasivno prihvatanje režima viđeno je i kod drugih manjina“, tvrdi MK. On objašnjava da su mnogi alaviti išli u vojsku jer nisu imali drugih opcija za zaposlenje – riječ je o najsiromašnijoj zajednici u Siriji.

„Koje smo mi privilegije imali pod Asadom? Pogledajte u kakvom su nam stanju sela i gradovi“, ogorčeno kaže MK. Ulice Džablea i Latakije, i dalje razrovane i zatrpane smećem, to potvrđuju.

Još jedan razlog za bijes je masovno otpuštanje alavitskih državnih službenika, ne samo iz bivše vojske, nego i iz civilne administracije. „Preko 250.000 porodica ostalo je bez ikakve pomoći. Čak su i penzije ukinuli bivšim civilnim službenicima. Ljudi jedva preživljavaju“, kaže FQ.

Nakon svega, napetosti ne jenjavaju. Regionalni politički lider upozorava: „Milicija Miqdada Fatihe je izgubila i ono malo podrške što je imala. Ljudi samo žele miran život. Ali ako se problemi u Sahelu ne riješe, novi val nasilja je vrlo moguć.“

U post-Asadovskoj Siriji, koja još uvijek traži stabilnost, pitanje sigurnosti i prava alavitske zajednice postaje sve važnije za održavanje mira. U suprotnom, strah koji trenutno vlada na obali može prerasti u novi rat.

IZVOR: El Pais