Krajem mjeseca maja 1992. godine stiglo je u Zagreb oko 50 žena i djece. Oni su jedini koji su uspjeli pobjeći iz krvavog masakra koji se dogodio u njihovom selu Zaklopača, koje se nalazi između Milića i Vlasenice, 16. maja 1992.

Na današnji dan, 16. maja 1992. godine, u mjestu Zaklopača kod Vlasenice, u roku od pola sata ubijeno je više od 60 civila bošnjačke nacionalnosti. Zločin su počinili pripadnici tadašnje srpske vojske i policije, koji su došli u selo s nekoliko vozila i sistematski ubijali stanovnike ovog, do tada mirnog mjesta.

Najmlađa žrtva bila je četverogodišnja Naida Hodžić, a najstarija Fatima Berbić (62). Među ubijenima bilo je dvanaestoro djece.

Krajem mjeseca maja 1992. godine stiglo je u Zagreb oko 50 žena i djece. Oni su jedini koji su uspjeli pobjeći iz krvavog masakra koji se dogodio u njihovom selu Zaklopača, koje se nalazi između Milića i Vlasenice, 16. maja 1992. Dali su javnim medijima dramatično svjedočenje, dokaz o zločinu koji su počinili njihovi komšije. Od ruku četnika, paravojnih formacija Srba i prvih komšija ubijeno je više od 60 Bošnjaka, žena, djece i mušakaraca. U grupi izbjeglica iz Zaklopače nije bilo ni jednog muškarca. Svi su ubijeni na kućnom pragu. Ovo su svjedočenja preživjelih.

Mersudina Hodžić, (r. 1975. g., učenica II. razreda Ekonomske škole): “U subotu, 16. maja oko 4 sata ujutro u selo je stigao kombi s rezervistima. Okružili su selo. Kako je vrijeme prolazilo, ništa se nije desilo, osim što smo čuli povremenu udaljenu pucnjavu. Oko 5 ujutro su stigla dva policijska automobila s rezervistima i redovnim policajcem Milomirom Miloševićem iz obližnjeg sela Milići. Također je stiglo i pet  lada Niva punih četnika. Jedno od tih kola je bilo obilježeno riječju pokolj. Nije bilo manje od 50 četnika. Sva su kola bila puna, a na nekim su sjedili i na krovu automobila. Neki od njih su bili obučeni u maskirne uniforme, neki su zamaskirali lica najlon čarapama ili sunčanim naočarima. Neki su bili obučeni kao civili. Imali su brade, srpske kokarde, i druge srpske simbole. Došli su u selo i pitali gdje je oružje. Rekli su da ako pronađu oružje, mi nemamo nikakve šanse. U selu su svi bili bez oružja, jer su ga prethodno predali, njima, kad su ga ranije ultimativno tražili. Dvojica su pokušala pobjeći, ali su ih uhvatili. Jedan od njih je bio moj amidža Haso Hodžić. Doveli su ga. Prvo su mu pucali u noge, a potom u glavu. Ubio ga je brat Ilije Jankovića iz mjesta Rajići. Prije toga Mujo, Bećir i Raif Hodžić, Salko i Bajro Salihović su radili na polju. Četnici su ih odatle doveli i poslije toga su ubili mog amidžu i još petoricu ostalih. Poslije toga su počeli pucati na naše mjesto. Moja majka i druge žene su pokušale da se sakriju u kućama. Četnici su počeli pucati okolo naših kuća oko 15-20 minuta. Mi smo ležali na podu oko jednog sata a nakon toga je bilo mirno. Nakon nešto vremena, pokušali smo pobjeći iz sela. Onda sam vidjela oca i brata mrtve”.

Sena Hodžić: “Kad su četnici došli u selo, bila sam kod kuće sa mužem Ibrahimom (39 godina) i sinom Halidom (12) i Amirom. Kad su počeli pucati, pokušali smo pobjeći. Moj je muž pokušao otići u selo, a ja sam s djecom ostala u kući jer sam se plašila izaći. Vani, četnici, Milorad Milošević je rekao mom suprugu da mu priđe bliže, a kad se Ibrahim približio – Milošević mu je odmah pucao u stomak. S prozora sam vidjela kako moj muž pada na zemlju. Bio je mrtav. Samo nekoliko metara dalje gdje je ubijen moj muž, držali su dvojicu mladića, dva brata, neoženjena, Osmana i Begu Hamidovića. U njih je, samo što im je prišao, pucao četnik Brano. Osman je umro odmah, ali je Bego još pokazivao znakove života. Tražio je pomoć i malo vode. Mi smo se plašili izaći i pomoći mu. Čim su četnici otišli, pobivši sve na svom putu, mi smo izašli i pokušali pomoći Begu. Ali, bilo je kasno. Bio je mrtav. Dok su četnici bili zauzeti ubijanjem braće Hamidović, tri druga čovjeka, Salim Abdić, Murat i Muradif Hreljić, pokušali su pobjeći iz sela, ali su ih četnici uhvatili, vratili u selo i ubili bez milosti. Poslije toga, otišli su u kuću Salima, gdje je njegov stariji brat Musto Abdić, otac Šaban, majka Mevla, kći, snaha Zulfija i njegovo jednogodišnje dijete i sin Samir (7). Četnici su ih ubili sve zajedno. Kad smo došli do njih, bili su u krvi jedno preko drugoga. Kad smo mi vidjeli sve te ljude u našem selu, ja sam uzela djecu, ali sam ostavila muža na zemlji, i pobjegla s drugima, kamionom”.

Jasmina Hodžić: “Pošto su četnici ubili sve ljude koje su uhvatili u selu Zaklopača, počeli su pljačkati. Prvo su doveli sva privatna kola koja su našli. Onda su došli s kamionima u selo i uzeli sve vrijedne stvari iz kuća. Oni koji su preživjeli, rekli su nam da su otjerali i stoku iz sela. Poslije klanja, četnici su otišli u šumu da traže preživjele ljude. Sabit Hamidović, koji je ostao živ, prebacio je djecu i žene u selo Gradinu, doveo nas je do šume gdje smo proveli noć. Ujutro, nastavili smo u selo Dram, kroz šumu. U šumi smo susreli čovjeka koji nam je rekao da je selo Dram spaljeno i da u njemu nema nikoga. Predložio nam je da idemo u selo Džamdžići. Bilo nas je oko 50. Stigli smo blizu Džamdžića i proveli noć u jednoj vikendici. Sljedećeg smo dana čuli da dolaze četnici u kamionima, počeli smo bježati u šumu. Kad su četnici došli, spalili su tu kuću, i ubili ljude iz obližnjih kuća. Cijeli smo noć i dan trčali kroz šumu. Kiša je padala tri dana. Bili smo skroz mokri i bez hrane. Zato smo se vratili. U Gradini smo našli Ajku Hodžić. Kad smo vidjeli da nemamo nikakve šanse, mislili smo se predati, pa smo otišli u Vlasenicu, u srpski štab. Svi su naši rođaci bili mrtvi, više nismo vidjeli nikakva izlaska, tako smo se odlučili predati pa makar nas i ubili – nismo vidjeli nikakva rješenja za sebe. Srbi su se smijali i ismijavali nas. Ponudili su nam da se vratimo u selo sa deset njihovih ljudi koji će nas štititi. Čovjek nam je ponudio ljude koji su prethodno pobili naše porodice. Kad nismo pristali, dali su nam jedan autobus da nas odveze do mjesta Luke, a to je zadnje mjesto pod njihovom kontrolom. Izgurali su nas iz autobusa i okrenuli mašinke na nas spremajući se da zapucaju. Plašili smo se okrenuti prema njima, a rekli su nam da idemo do bijele linije na cesti. Išle smo 15 kilometara i došle smo do sela Ravne kod Kladnja. Tu su nas primili Muslimani koji su nas doveli do Kladnja. U Kladnju smo ostali 10 dana i zato što nije bilo dovoljno hrane, doveli su nas u Živinice. U Živinicama smo ostali pet dana. Pošto je situacija u Živinicama sa hranom bila loša, i pošto je također bombardiran, poslali su nas u Slavonski Brod, odakle smo došli u Zagreb”.

Ajka Hodžić, (1929): “Kad je počelo klanje u našem selu, ja sam bila u kući svog sina Hase Hodžića, sa desetoro unučadi i četiri snahe. Bila sam u kupatilu. Kroz prozor sam gledala kako ubijaju mog najstarijeg sina Hasu. Poslije toga četnici su nastavili kroz selo i ubili svakoga koga su stigli. Poslije ubistva prvog, ubili su mi drugog sina, Bećira. Bećir je radio sa susjedima u obližnjem polju. Sa četvoricom drugova doveli su ga do kraja polja ispred kanala. Tu su pucali na njih. Oko pedeset ljudi koji su ostali, pokušali su pobjeći i sakriti se u dijelu sela koje se zove Kaldrma. Pošto su četnici ubili ovih pet, oni su otišli do Kaldrme, tamo su ubili dva Hamdijina sina, Husu i Safeta, i njegova unuka Mersudina. Čula sam kad su počeli da pucaju u Kaldrmi, a to je udaljenost od nekoliko stotina metara. Izgledalo je kao da se nebo otvorilo. Ta je pucnjava bila izmiješana sa vrištanjem i jaucima naših žena i djece, najbližih. Ubili su ih 50. Među njima je bilo mnogo žena i djece. Najmlađe je dijete bilo od godinu i po (starosti). Kad su ubili sve ljude u Kaldrmi, upalili su svoja kola i otišli. Dok se pucalo u Kaldrmi, moj muž Ibro Hodžić je ubijen, čim je izašao iz kuće gdje se spremao za namaz. Namjeravao je vidjeti što se to desilo s njegovim sinovima. Ubili su ga na pragu. Nakon toga, prvo sam uzela snahu Muliju s dvoje djece i sakrila ih iza jedne kuće. Moja svekrva Mejra je bila teško ranjena u toj pucnjavi i dvojica naših ljudi su je odveli u Vlasenicu. Ostala je u bolnici, a njih dvojicu su uhapsili. Kad sam sklonila snahu na sigurno, vratila sam se u Kaldrmu da vidim da li je neko od porodice živ. Prvo sam našla ubijenog muža, onda njegova brata Ismeta ispred njegove kuće. U centru sela sam našla sina Husu i nekoliko žena i djece. Svi su bili mrtvi. Poslije sam našla susjeda Rešida Hodžića. Deset je članova njegove porodice ubijeno. Njegov otac, majka, dvojica braće, dvije snahe i četvoro djece. Noću oko devet sati, kad sam vidjela da su moj muž i petorica sinova mrtvi, izašla sam iz sela. Cijele sam noći išla bez cilja. Sakrivala sam se u groblju u šumi. Tako sam lutala šumom i po potocima, potpuno sama… trećeg sam dana susrela grupu izbjeglica i dvoje moje unučadi koji su preživjeli”.

Dana 16. maja u selu Zaklopača  četnici su ubili 12 članova njezine porodice: Ibro Hodžić (suprug, 66 godina), Bećir Hodžić (sin, 40 godina), Huso Hodžić (sin, 38 godina), Haso Hodžić (sin, 37 godina), Hamdija Hodžić (sin, 33 godine), Safet Hodžić (sin, 29 godina), Mersudin Hodžić (unuk, Husin sin, 15 godina), Ismet Hodžić (djever, 66 godina), Meho Hodžić (Ismetov sin, 29 godina), Rifet Hodžić (Ismetov sin, 31 godina), Admira Hodžić (Ismetova unuka, 8 godina), Mustafa Mahmutović (zet, 40 godina).

Ajka Hodžić je prepoznala nekoliko četnika, počinitelja masakra. Među njima su Milomir Milošević, redovan policajac iz Milića, Janković Ilija, Lošić Nikola, Lošić Mirko, čovjek po imenu Nešo, Brane, i jedan kojeg su zvali Jolcan. Ajka Hodžić je također rekla, da je nekoliko dana prije nego što je došlo do tog klanja u selu, posjetilo ih je nekoliko ljudi iz TV agencije SRNA, na čelu sa Zoranom Jovanovićem, profesorom iz Vlasenice, i oni su napravili priču o selu. Na beogradskoj je televiziji selo je opisano sigurnim. Razgovarali su o dobrim odnosima Srba i susjeda. Ta je priča emitirana nakon što je užasni zločin učinjen. (Hoće reći: “Vidite da su priče o ubistvima Muslimana potpuno lažne!”).

Jasmina Hodžić: “Kad su četnici došli u selo, oko pet popodne, bila sam na putu kući s polja, sa osmogodišnjom sestrom Hasijom. Kad sam vidjela kola s rezervistima, uhvatila sam sestru za ruku i počela trčati kući. Jedan me rezervist uhvatio i okrenuo pušku na mene. Pitao me ko ima oružje u selu. Rekla sam da nema niko. Onda mi je rekao da idem kući i da kažem da će nas ubiti ako ga nađu kod kuće. Kad je moj otac Haso vidio rezerviste da dolaze, potrčao je sa susjedima u šumu. Četnici su ih vidjeli i počeli im psovati majku ustašku i počeli pucati. U tom su momentu djeca i žene u kućama počele vrištati. Moj je otac mislio da nas ubijaju i vratio se. Četnici su ga uhvatili i gurnuli automatskom puškom. Moj je otac problijedio i zapitao ima li neko cigaretu. Ja sam uzela cigaretu i dala mu je. On je uzeo jednu, ali mu je četnik rekao da ide. Otac nije uspio ni zapaliti cigaretu kada je jedan četnik polako počeo skidati pušku s ramena i zapucao u očeve noge. Onda su mu pucali u glavu. Poslije toga pucali su prema nama. Pobjegli smo od kuće, a žene i djeca u kući su počeli vrištati. Jedan četnik s maskom na licu cijelo je vrijeme pucao prema našoj kući pokušavajući nas ubiti. Ležali smo na podu dok su staklo i malter padali po nama i svuda okolo nas. Kad je pucanje prestalo, moja nana Ajka i ja smo izašle van. Prvo sam pomislila da je samo moj otac ubijen, željela sam mu pomoći… Kad sam se približila, vidjela sam da mu je lice smrskano. Nekoliko metara dalje bilo je tijelo mog ujaka i tjelesa četvorice ljudi. Poslije deset minuta svi smo mi izašli iz kuće i došli do centra sela. Našli smo tijela samo naših familija. Sabit Hamidović je nas nekoliko preostalih odvezao kamionom u selo Gradine. Tamo smo proveli tu noć”.

Ubice Bošnjaka iz Zaklopače svih ovih godina su na slobodi. Grupu koja se svojevremeno sumnjičila da su učestvovali u ubistvu, pravosnažno je oslobodio Sud Bosne i Hercegovine.