Simbol krvave ruke su zamijenile zastave „Nema predaje“, a priču o strašnom zločinu pod nadstrešnicom – narativ o „izdaji“ Kosova. Postalo je očigledno da, pored problema sa Vučićevom unutrašnjom politikom, mu zamjeraju i spoljašnju – ali ne zbog čega smo mi mislili – direktnog miješanja i zlostavljanja okolnih država. Nego zbog toga što on to, prema njihovom mišljenju, ne radi dovoljno. Kao potpora, na bini se pojavio i Milo Lompar. Tu se našao samo nekoliko dana nakon što je bio govornik na promociji knjige Radovana Karadžića, kojemu je poželio da sljedeću promociju organizuje u slobodi.

Piše: Dušan Pajović, CdM

Kao i većina ljudi odavde, pomno sam pratio sva politička dešavanja u Srbiji. Oduvijek. Takva je valjda sudbina onih koji zavise od dešavanja u imperiji. Zbog toga valjda čitava planeta posmatra predsjedničke izbore u Americi. Ali Amerika nije jedina imperijalistička sila. Tu su i druge, lokalne, manje imperije. Na našu žalost, nama je zapala uloga kolonijalne podređenosti ne samo američkoj, nego i srpskoj.

Dok javnost u Srbiji ne zna maltene ništa o Crnoj Gori, sem par stavki o Milu i o litijašima, mi smo osuđeni da budemo analitičari svake partije, pokreta i pojedinca koji se bavi politikom u Srbiji. Praktično ne znam osobu koja nije bila zakucana pred N1 ili Insajder prilikom svakog većeg protesta. Znamo da će nam ta dešavanja krojiti sudbinu i da smo u direktnoj zavisnosti od Beograda. Osim toga, istinski se solidarišemo i očitavamo naše borbe u društvo koje je, dijelom, krojilo naš muzički, književni i filmski ukus.

Ovog puta, sve je djelovalo drugačije. U prvom redu nijesu bile političke partije, već je pobuna krenula odozdo – od studenata. Onih studenata koji koriste anarhističke metode organizovanja, koje su naučili iz, sada već čuvene, Blokadne kuharice.

Liberalna i ljevičarska javnost Crne Gore, uključujući i mene, je oduševljeno stala uz Studente u blokadi. Vjerovali smo da se od direktne demokratije i horizontalnog ustrojstva mladih ljudi ne može doći do velikosrpskog nacizma. Isto su mi potvrđivali bliski ljudi iz Srbije. Svaki strah, koji bi se pojavio nakon određenih izjava ili govora, sam gušio misleći da projektujem svoje traume.

Što je više vremena prolazilo, to je entuzijazam splašnjavao. Sve više su se pojavljivale Vagnerove zastave, džinovski krstovi, slogani o Kosovu, crnogorske trobojke i ostala naci-klerikalna bulumenta.

Sve je kulminiralo prije tri dana, na protestu „Vidimo se na Vidovdan“. Datum je odmah ukazivao na problematičnost, ali studenti (ni)su iznevjerili. Neki iz mase, a neki direkt sa bine, su pozivali na „odbranu“ Kosova, kukamakali mit o Kosovskom boju, pjevali ode fiktivnom junaku Obiliću koji je, jelte, ubio Murata. Citirali su i Nikolaja Velimirovića, nacističkog popa Srpske pravoslavne crkve, inače velikog ljubitelja lika i djela Adolfa Hitlera. Po šablonu, nisu zaobišli ni Crnu Goru, ni Bosnu i Hercegovinu.

Simbol krvave ruke su zamijenile zastave „Nema predaje“, a priču o strašnom zločinu pod nadstrešnicom – narativ o „izdaji“ Kosova. Postalo je očigledno da, pored problema sa Vučićevom unutrašnjom politikom, mu zamjeraju i spoljašnju – ali ne zbog čega smo mi mislili – direktnog miješanja i zlostavljanja okolnih država. Nego zbog toga što on to, prema njihovom mišljenju, ne radi dovoljno.

Kao potpora, na bini se pojavio i Milo Lompar. Tu se našao samo nekoliko dana nakon što je bio govornik na promociji knjige Radovana Karadžića, kojemu je poželio da sljedeću promociju organizuje u slobodi.

Lompar je nastavio da priča o slobodi i na studentskom protestu. Implicitno Karadžićevoj, a eksplicitno velikosrpskoj. Rekao je da ona dolazi u dva koraka: jedan je sloboda države Srbije, a drugi “sloboda srpskog naroda van Srbije, odbrana suverenosti Republike Srpske, odbrana suverenosti Srba u Crnoj Gori, borba za srpska nacionalna prava u Hrvatskoj i Makedoniji. To je borba za srpski integralizam”.

Ne znam otkud volje za smišljanje novih riječi za isti projekat, kad već imaju i “Veliku Srbiju” i “srpski svet”, ali okej – može i ovako, akademski.

Potom je student, sa šajkačom na glavi, govorio o lobanjama, kostima i hramovima – svetom trojstvu. U publici su bili i ratni veterani, koji su se televiziji više puta pohvalili kako su učestvovali u svim ratovima koje je Srbija vodila.

Toma Marković mi je dodatno, putem svog teksta, otkrio da su studenti iskoristili svojevrsnu „himnu“ Crvenih beretki za spot koji najavljuje okupljanje.

Nakon vidovdanskog protesta, srpska opoziciona javnost se podijelila u tri grupe: na razočarane, oduševljene i one koji možda nijesu presrećni sa desničarenjem, ali tu retoriku vide kao validan vid političke strategije.

Nekim studentima su ovo možda „periferne“ teme, kojima se treba politički koketirati, ali ljudima koji žive pod velikosrpskom kolonijalnom upravom su centralne. Odnosno za nas koji živimo u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu (jer je opasnost od velikosrpskog imperijalizma tamo i dalje vreba).

Da ne bih ulazio u tehničke i, možda za neke, dosadne detalje kako Srbija održava države u okolini u potlačenom položaju, kako praktikuje ideološki, politički i etnički inženjering u Crnoj Gori ili kontroliše „komšije“ putem marionetskih vlada; referisaću se direktno na odgovore govornicima koji su potencirali nedavanje Kosova i odbranu suvereniteta Republike Srpske.

Pošto sam siguran da obrazovni sistem, kako u imperiji, tako i u njenim neokolonijalnim državama ne edukuje dovoljno o zločinima, etničkom čišćenju i genocidu koji su se radili u ime ove ideje, red je da neke od njih napomenem.

Recimo, vrijedi znati zašto je Srbija „izgubila“ to Kosovo, kako kažu. Spoiler alert: nije zbog NATO-a i „mržnje prema srpstvu“. Nego radi toga što je država Srbija imala genocidne namjere prema kosovskim Albancima, te je vršila organizovana i sistematska ubijanja i mučenja civila. U Batajnici, samo na dvadesetak kilometara od protesta koji se održao prije nekoliko dana, 1999. godine dovezeni su i zakopani leševi više stotina kosovskih Albanaca. Do danas je ekshumirano više od 700 tijela, među njima 75 djece. Tijela su prevožena kamionima-hladnjačama, u nadi da će se zločini sakriti time što će leševi biti zakopani na teritoriji Srbije. (Vidite kako i tada  vlasti već nisu smatrale Kosovo kao dio države?)

A znate kako su ti kosovski Albanci ubijani? Baš sa urlikanjem onih pjesama koje su se orile na studentskom protestu. Jedan od vojnika koji se pokajao, je reditelju Ognjenu Glavoniću priznao da su ga tjerali da pjeva „srpske patriotske pjesme“ dok je iskopavao primarnu grobnicu i leševe trpao u hladnjaču. Rekao mu je da je „osvijestio šta radi“ tek kada je iz blata izvukao nogu djevojčice od tri ili četiri godine.

Što se, pak, tiče odbrane srpstva u BiH, teško bi bilo pobrojati sve zločine na tlu Republike Srpske, na čiju „odbranu“ sada ponovo pozivaju. Ja sam o stravičnim detaljima Višegradskih zločina saznao tek nedavno, iz Nikolaidisove knjige Most na Drini; čiji sam primjerak voljan da poklonim Studentima u blokadi. Andrej priču bazira na istraživanju koje je objavljeno na Yale-ovom istorijskom odsjeku. U knjizi se, između ostalog, govori o Lukićevom konceptu „hranjenja golubova“. Ta „igra golubova“ se desila u hotelu Vilina vlas – logoru za masovna silovanja, koji je i dan danas otvoren pod istim imenom kao odmaralište. Možete otići tamo, iznajmiti sobu i spavati na čaršavima na kojima su silovane muslimanke u ime ideologije koja je odzvanjala sa studentske bine.

Igra golubova je uključivala to da se izgladnjelim ženama raspore usta nožem, zavežu ruke, pa bacaju mrvice hljeba po podu. Jadne, izgladnjele žene, bi potom tu hranu sa poda „kljucale“. Otud ime ovog „performansa“.

No, tu nije kraj. To je tek polovina priče. Nakon što od rana nijesu mogle gutati mrvice hljeba, žene bi bile silovane u ta krvava usta od strane Bijelih orlova. Njihova djeca su to gledala svezana, iz uglova istih soba. Bijeli orlovi, čijeg ideologa studentski govornik Milo Lompar slavi, bi nakon što završe, i samu djecu tjerali da ponovo siluju sopstvene majke.

Volio bih da ovo nije istina, ali niko nije dovoljno nastran da to izmisli. Samo da uradi.

Pređene su crne linije

Ali „to nije teret studenata“, čuo sam mnogo puta. Oni sa tim nemaju veze. Kao i ja, rođeni su poslije toga. Samo je problem što su nam dokazali ono što odavno tvrdimo – da prošlost nikad nije prošla.

Ne samo da su žrtve još uvijek žive, živi su i zločinci, a i narativi. Oni narativi koji su doveli do zločina, a i oni koji te zločine slave. Diseminiraju ih i stari i mladi, ovi što tada nijesu bili rođeni. I dio ljudi bi ih, očito, ponovio.

Ako ne vjerujete, pitajte ove koje su zvali na binu.

Neko im je uputio poziv iz ljubavi, neko jer je smatrao da treba koketirati sa desničarskim elementima u srpskom društvu, neko jer je to „iskulirao“ jer – „ajde, nije toliko bitno“.

Ovi drugi i treći za sebe vjerovatno misle da su progresivci. Pošto je teško lomiti hegemone mitove koji su postali normalnost u sopstvenoj kulturi, ajde na trenutak da zamislimo da se ovakvi protesti dešavaju u, recimo, Francuskoj. Da li bi te mlade ljude smatrali i dalje progresivcima i borcima za demokratiju kada bi bili protiv Makrona, ali klicali ubijanju u Senegalu, Kambodži i Alžiru? Da li bi imali stav da je to pluralizam? Da je sada glavni problem Makron i da je normalno da se pokrije više političkih glasova? Da su skretanja očekivana na tako velik broj ljudi? „Skretanja“ koja su centar ikonografije, govora i skandiranja?

Sve su to izgovori koje sam čuo proteklih dana.

Za imperijalne centre – oni koji su na njihovoj kolonijalnoj periferiji nisu ljudi, te onda samim tim nijesu bitni. Ljudi iz centra imperije ne kapiraju koliko je hegemonija fašizma jaka i da se nalazi u svim porama društva, pa i onim najprogresivnijim. Od studenata prve godine fakulteta do univerzitetskih profesora. To je ideološki refleks koji čak i kod onih najobrazovanijih proizvodi uvjerenje da je njihova nacija vječna žrtva, a svi drugi samo statisti u njihovom epu. Matrica koja generacije uvjerava da su njihovi nacionalni zločini „tragedije koje su morale da se dese“, tuđe patnje datosti, a podsjećanje na prećutane horore “napadi”. Normalizacija kolektivne amnezije se dalje prenosi kroz udžbenike, muzeje, medije i svaku poru jezika.

Dio Studenata u blokadi je dokazao da je slavljenje zločina nad nesrpskim stanovništvom za njih “stav koji se može tolerisati“. Ne samo govorima, već i činjenicom da se od toga nijesu ogradili. A ograđivanje im nije strana stvar, uradili su to od  svih živih liberala poimenice. Ogradili su se zbog liberalnog nekritičkog odnosa prema Evropi i Americi, karijerizma i zaljubljenosti u parlamentu demokratiju. Što je kritika liberalizma koju ja, kao anarhista, zdušno potpisujem.

Isto kao i meni, studentima je protivljenje neoliberalizmu očigledno bitno. Jedino se ne slažemo u nečemu, što je za njih izgleda sitnica –  podršci klanju i silovanju ljudi iz Bosne i sa Kosova, i ugnjetavanju Crne Gore. Meni su to linije koje se ne prelaze. Valjda jer ne dolazim iz imperijalističkog centra koji putem medija, obrazovanja, istorije i politike dehumanizuje druge narode, a zločine učinjene u ime sopstvene nacije umanjuje.

Kako je drug Zoran Nikolaš napisao: “Savezništvo levice i desnice je desnica, koalicija antifašizma i fašizma je fašizam. Kad se ubaci malo g*vneta u mleko to više nije mleko nego g*vno.”

No, svaka imperija jednom mora pasti. Kako ova glavna, tako i ove manje, lokalne.

Za kraj – ljubav za sve moje ljude, koji su, nažalost, očigledno preglasani. Mogu samo da pretpostavim koliko im je teško da se nose sa ovim i bore protiv šovinističkih elemenata svog društva, pogotovo nakon svega što se sa studentskim pokretom postiglo. Ostalima: srećno sa rušenjem Vučića, ali, što se kaže – da se ne ljubimo.