PKK, osnovana prije 47 godina, postala je simbol borbe za autonomiju i prava kurdskog naroda, ali je u tom procesu posegnula za nasiljem i terorizmom. Tokom godina, organizacija je izvodila niz napada, uključujući samoubilačke bombaške napade, vojnu borbu i zasjede

Objava terorističke organizacije PKK o svojoj konačnoj disoluciji označava historijski trenutak u procesu postizanja mira u Turskoj. Nakon desetljeća nasilja, PKK je odlučio prestati s oružanim sukobima i prekinuti svoju četvrt stoljeća dugu borbu protiv turske države.

Ova odluka dolazi nakon poziva vođe organizacije Abdullah Öcalana, koji je pozvao na disoluciju i dezintegraciju organizacije tokom kongresa održanog između petog i sedmog maja. U pozadini ove odluke leži dugotrajan politički, vojni i društveni proces koji će imati dalekosežne posljedice za Tursku i širu regiju.

PKK, osnovana prije 47 godina, postala je simbol borbe za autonomiju i prava kurdskog naroda, ali je u tom procesu posegnula za nasiljem i terorizmom. Tokom godina, organizacija je izvodila niz napada, uključujući samoubilačke bombaške napade, vojnu borbu i zasjede.

U tom kontekstu, odnos Turske s PKK-om postao je prepoznatljiv primjer politike suzbijanja terorizma, uz stalni pritisak na međunarodnu zajednicu da prizna PKK kao terorističku organizaciju. Suočena s dugotrajnim sukobima i razaranjem, turska vlada je 2013. godine započela proces pomirenja koji je na neko vrijeme smanjio nasilje, no proces je prekinut kada je PKK obnovio svoje oružane napade 2015. godine.

Odluka PKK-a o disoluciji dolazi nakon višemjesečne političke dinamike, koja je uključivala inicijativu lidera Nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahçelija i podršku predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana za mirni proces.

Poziv Abdullaha Öcalana iz njegove zatvorske ćelije u Imraliju imao je ključnu ulogu u ovom preokretu. Mnogi analitičari smatraju da je ovo postignuće rezultat promjene političkog okvira unutar Turske, gdje je uz maksimalnu mobilizaciju države i političkih aktera postignut konsenzus za završetak oružane borbe.

Iako PKK službeno prekida svoje oružane aktivnosti, budućnost ovog procesa ostaje nesigurna. Turska je postavila jasne uslove za provedbu ovog procesa, ističući da disolucija mora biti konkretna i uključivati sve aspekte organizacije. Prvi izazov bit će konkretno razoružanje svih članova PKK-a i povezivanje svih ilegalnih struktura koje su bile pod okriljem PKK-a. Očekuje se da će proces prikupljanja oružja biti nadgledan na teritorijima Turske, Iraka i Sirije, uz stalnu saradnju s relevantnim obavještajnim službama tih zemalja.

No, pitanje što će se dogoditi s ključnim liderima PKK-a poput Murata Karayılana, Cemila Bayika i Durana Kankana postavlja dodatne izazove. Prema informacijama koje kruže, ti lideri neće moći ući u Tursku, te se očekuje da će biti prebačeni u treće zemlje. Ova situacija stvara dodatne političke napetosti u regiji, jer su mnoge zemlje, uključujući one u Evropi, bile pod političkim i diplomatskim pritiscima zbog svojih odnosa s PKK-om i njegovim vođama.

U isto vrijeme, Turska će morati upravljati složenim pitanjima prava i statusa kurdskog naroda u zemlji. Iako je proces pomirenja započeo, ostaje pitanje hoće li sve kurdske političke struje, uključujući i one koje su politički povezane s PKK-om, prihvatiti okvire koji su postavljeni od strane turske vlade.

Pitanje autonomije, kulturnih prava i političkog predstavljanja i dalje će biti prisutno u političkom diskursu, a realizacija mirnog procesa ovisit će o tome hoće li se kurdski lideri složiti s novim političkim modelom.

Disolucija PKK-a također ima regionalne implikacije. PKK je bio prisutan u Kurdskoj autonomnoj regiji Iraka, gdje je imao logističke baze. Turska i Irak bit će ključni akteri u osiguravanju da proces razoružanja bude proveden u skladu s međunarodnim pravima i sigurnosnim normama. Takođe, poziv iračkog predsjednika Nechervana Barzanija na podršku procesu ukazuje na to da će regionalni akteri morati sarađivati kako bi se osigurao trajni mir i stabilnost.

Za Tursku, ovaj proces nudi priliku da ojača svoju unutarnju stabilnost, obnovi politički dijalog i ojača društvenu koheziju. U isto vrijeme, regionalna stabilnost, koja se ponekad narušava oružanim sukobima, može biti postignuta samo ako svi akteri – uključujući kurdske političke stranke, vladine institucije i međunarodnu zajednicu – aktivno učestvuju u stvaranju novog političkog okvira.