Još prije nego što su društvene mreže preplavile poruke zahvalnosti, srca su već bila ispunjena hvalom Bogu što im je podario ramazan bez Assada.
Odgovor je jednostavan: sve. Ove godine ramazan nije samo o njegovom vjerskom i društvenom značaju — radi se o cijeloj naciji koja ponovno prisvaja sebe. Radi se o Siriji, njenim ljudima, njenoj zemlji i njenoj budućnosti.
Po prvi put u desetljećima, Sirijci dočekuju ramazan bez vladavine Bašara Asada. Sam njegov pad dovoljan je razlog za slavlje. Diljem zemlje ljudi su se radovali oslobođenju od brutalnog režima, obilježavajući taj trenutak neprekidnim svečanostima koje dosežu vrhunac tokom velikih vjerskih i nacionalnih događaja.
Još prije nego što su društvene mreže preplavile poruke zahvalnosti, srca su već bila ispunjena hvalom Bogu što im je podario ramazan bez Assada.
Od 15. do 18. marta slavilo se po gradovima, selima i javnim trgovima dok su Sirijci obilježavali 14. godišnjicu revolucije — koja se poklopila s polovinom Ramazana. Oštar kontrast u odnosu na prošlu godinu, kada je godišnjica revolucije obilježena molitvama i nadama za pad režima. Danas se ta nada pretvorila u stvarnost i Sirijci konačno imaju razloga za slavlje.
Ovog ramazana sve se promijenilo. Nestali su nalozi za hapšenje, strah od zadržavanja na granicama i svuda prisutni sigurnosni punktovi koji su nekada gušili kretanje diljem zemlje. Po prvi put nakon mnogo godina porodice se mogu vratiti kući kako bi zajedno proslavile Bajram bez straha. Sirijci razmišljaju o svojoj zemlji — svojoj “Souryani” — na načine na koje prije nikada nisu mogli.
U prošlosti Sirija nije bila njihova; pripadala je Asadu i njegovom užem krugu. Svaki pokušaj izgradnje, inovacije ili promjene bio je ugušen, dok su korupcija i uništenje imali slobodne ruke. Sada, po prvi put, zemlja je ponovno u rukama sirisjkog naroda.
Ramazan pod Asadom bio je prožet pažljivo organiziranim prikazima moći — banketima na kojima je predsjednik ugošćavao vjerske vođe koji su mu se zaklinjali na vjernost, bajramskim molitvama na kojima je podizao ruke u lažnoj pobožnosti i javnim ceremonijama na kojima su ga svećenici ogrtali simboličnim odorama časti. Za mnoge Sirijce ti su prikazi bili prazne geste, koji su prikrivali režim natopljen krvlju nevinih. Ti prizori su nestali. Ono što ostaje jest nacija koja stoji na pragu nove ere.
Kontrast između prošlosti i sadašnjosti je očit. Pod Asadom Sirija se gušila — njena budućnost bila je unaprijed određena, njen narod ušutkan. Dok je Asadov režim pripremao njegovog sina Bašara za nasljednika, arapski svijet nastavio je ugošćavati Hafeza Assada na samitima pod krinkom “arapskog pomirenja”, zanemarujući zločine koje je počinio protiv vlastitog naroda.
Sirija nije bila nacija. Bila je privatno imanje porodice Assad. Prava moć nije ležala u Damasku, već u Teheranu.
Danas je Sirija slobodna. Pripada svom narodu, u svoj njihovoj raznolikosti, s njihovim borbama i težnjama. Zemlja svjedoči naletu inicijativa s dna prema vrhu, od uljepšavanja ulica do napora za pošumljavanje, odražavajući novootkriveni duh građanskog angažmana.
Pod Asadom svaka akcija zahtijevala je sigurnosno odobrenje od strašne tajne policije. Sada Sirijci ponovno prisvajaju svoje pravo da oblikuju vlastitu budućnost.
Unatoč slavlju, Sirija se suočava s ogromnim izazovima. Ekonomija je u ruševinama, društvene strukture su razbijene, a sigurnost ostaje krhka. YPG i dalje predstavlja izazov nacionalnom jedinstvu. Iranske milicije i dalje djeluju protiv zemlje. Izrael takođe nastavlja sa svojim napadima. No usred ovih poteškoća jedno je jasno: sirijski narod odlučan je obnoviti svoju zemlju, komad po komad, kamen po kamen. (Izvor: Daily Sabah)
