Kada je 12. novembra 1920. u talijanskom gradiću Rapallu potpisan ugovor između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), činilo se da će taj dokument donijeti jasnoću i stabilnost na istočnoj obali Jadrana nakon burnih godina Prvoga svjetskog rata. Umjesto toga, Rapallski ugovor postao je sinonim za gubitke, razočaranje i dugotrajne političke tenzije koje su oblikovale nacionalne odnose u regiji tijekom cijelog 20. stoljeća. Ova priča nije samo o potpisivanju jednoga međunarodnog ugovora već i o borbi naroda za samoodređenje, o sudaru interesa velikih sila i o posljedicama koje su promijenile tijek povijesti jadranske regije. Što je tome prethodilo?

Kraj Prvoga svjetskog rata 1918. donio je raspad Austro-Ugarske Monarhije, stoljećima vladajuće sile na prostoru srednje Europe i Balkana. Hrvatska, Dalmacija, Istra i Slovensko primorje bile su integralni dijelovi Monarhije pa je njezin kolaps otvorio pitanje kome će pripasti ta područja.

Na ruševinama Monarhije nastala je Kraljevina SHS (decembar 1918.), no njezini susjedi, osobito Italija, polagali su pravo na istočnojadransku obalu. Italija je još tokom rata dobila tajna teritorijalna obećanja u Londonskom ugovoru (1915.), kojim su joj sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) jamčile znatne dijelove hrvatske obale i otoka u zamjenu za ulazak u rat na njihovoj strani. Za Hrvate i Slovence, koji su nakon rata težili ujedinjenju u vlastitu državu, ti su zahtjevi predstavljali opasnost za teritorijalni integritet buduće države.

Unatoč pobjedi u ratu, Italija se osjećala prevarenom. Nije dobila sve teritorije obećane Londonskim ugovorom, što je u zemlji zazvalo duboko nezadovoljstvo. Sintagma “vittoria mutilata” (“osakaćena pobjeda”) postala je simbol osjećaja izdaje i poticaj za jačanje nacionalizma i ekspanzionizma. Talijanski nacionalisti, predvođeni pjesnikom i ratnim veteranom Gabrieleom D’Annunzijem, 1919. vojno su zauzeli Rijeku (Fiume) proglasivši je neovisnom državom pod imenom Reggenza Italiana del Carnaro. Taj čin simbolizirao je talijansku odlučnost da se oružjem domognu jadranskih teritorija, stoji u članku koji je objavio Večernji list.

Nova Kraljevina SHS bila je mlada, politički neujednačena i gospodarski oslabljena. Srpska elita u Beogradu nastojala je osigurati međunarodno priznanje i stabilne granice, dok su Hrvati i Slovenci osjećali da ih država ne brani dovoljno pred talijanskim zahtjevima.

Beograd se našao između dvije vatre: morao je zadržati što više teritorija, ali i izbjeći otvoreni sukob s Italijom, koja je imala podršku zapadnih sila. Ta kombinacija unutarnje slabosti i vanjskog pritiska bila je plodno tlo za kompromis koji će mnogi doživjeti kao izdaju nacionalnih interesa.

Pregovori između Italije i Kraljevine SHS započeli su u jesen 1920. u Rapallu, malom mjestu na Ligurskoj obali. Talijansku delegaciju predvodio je ministar vanjskih poslova Carlo Sforza, dok je jugoslavensku stranu zastupao Ante Trumbić, jedan od najuglednijih hrvatskih političara i sudionik Londonskih i Pariških mirovnih konferencija. Trumbić se našao u iznimno teškoj situaciji: morao je braniti interese Hrvata i Slovenaca pred politički i vojno snažnijim partnerom, dok je iz Beograda dobivao ograničenu podršku.

Glavno pitanje bilo je razgraničenje na jadranskoj obali: Italija je tražila Istru, Zadar, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te poseban status za Rijeku. Kraljevina SHS htjela je zadržati većinu tih područja pozivajući se na etnički sastav stanovništva, koje je bilo većinski hrvatsko i slovensko. Spor je bio kompliciran zbog činjenice da su sile pobjednice bile sklonije Italiji, a Kraljevina SHS još nije imala međunarodni utjecaj.

Ugovor je potpisan 12. studenoga 1920. godine. Njegove ključne odredbe bile su: Italiji pripadaju cijela Istra, grad Zadar (Zara), otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža te dio slovenskog Primorja (Trst, Gorica, Gradiška). Rijeka je proglašena neovisnom Državom Rijekom, što se činilo kompromisom, ali je u praksi dovelo do daljnjih sukoba i kasnijeg pripojenja Italiji (1924.). Granica između dviju država detaljno je određena, uz brojna sporna područja koja su ostala nejasno definirana.

Potpisivanje Rapallskog ugovora izazvalo je val ogorčenja u Hrvatskoj i Sloveniji. Mnogi su to doživjeli kao nacionalnu katastrofu i izdaju jer su stoljetne hrvatske zemlje predane Italiji. Italija je Rapallom osigurala važan teritorijalni dobitak, ali nije zadovoljila sve nacionaliste.

D’Annunzijevi pristaše i radikalni desničari smatrali su da ugovor nije dovoljno velikodušan. Taj osjećaj “nepotpune pobjede” postao je jedno od goriva za uspon Benita Mussolinija, koji je 1922. preuzeo vlast i izgradio fašistički režim. Rapallo je tako, paradoksalno, istodobno predstavljao i talijansku diplomaciju na vrhuncu i početak razdoblja agresivnog nacionalizma.

Pod Italijom Istra je doživjela tešku asimilacijsku politiku. Nakon dolaska fašista na vlast, zabranjena su hrvatska i slovenska društva, novine i škole. Prezimena i toponimi nasilno su talijanizirani. Uslijedio je val iseljavanja, deseci tisuća Hrvata i Slovenaca napustili su Istru, ponajviše prema Zagrebu i Rijeci.

Tokom Drugoga svjetskog rata Italija je okupirala još veće dijelove Dalmacije i Crne Gore koristeći se upravo “rapallskom granicom” kao polaznom točkom svojih pretenzija. Naime, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i dolaska ustaša na vlast, na čelu s Antom Pavelićem, karte su se ponovno zamiješale na štetu Hrvata. Osnovati državu u koaliciji sa silama Osovine, osnovati državu, a ne računati da Talijani neće ništa tražiti zauzvrat jer su dugo u emigraciji financirali Pavelića i ustaše te ih držali na životu, bilo je iluzorno očekivati. Istini za volju, Pavelić je imao namjeru staviti se pod njemački plašt i tražiti podršku kod Hitlera kako bi ublažio talijanski pritisak. No Hitlera sve to nije zanimalo. Imao je mnogo veće planove.

Pavelić je stoga ostao sam s Talijanima i s njima je vodio pregovore koji su završili potpisivanjem čuvenih Rimskih ugovora, na koje su potpis stavili Mussolini i Pavelić 18. maja 1941. godine. Upravo su Rimski ugovori bili ideološki i teritorijalni nasljednici Rapalla: potvrdili su kontinuitet talijanskog imperijalizma na Jadranu i Pavelićevu ovisnost o Rimu.

Kako navodi Hrvatska enciklopedija, Italiji je pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (bivši kotarevi Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskog mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša, te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, a ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije dogodilo. Je li Pavelić ikad igdje prosvjedovao? Nije. Jedino je u pregovorima jednom rekao da bi ga ti ugovori mogli stajati glave. Paveliću je, međutim, najvažnije od svega bilo da zadrži vlast, da bude poglavnik, što su pokazali i svi njegovi postupci do kraja rata.

Rapallo je pokazao Paveliću dvije ključne stvari: da velike sile ne mare za male narode ako nemaju oružje i saveznike, da Jugoslavija ne može biti okvir hrvatske slobode. Te spoznaje oblikovale su njegovu politiku radikalnog separatizma. Pavelić je smatrao da hrvatska neovisnost mora biti izborena “s bilo kim i protiv bilo koga” čak i ako to znači suradnju s onima koji su nekad otimali hrvatski teritorij.

Njegova politička logika bila je da se talijanska pomoć može “privremeno” iskoristiti, a izgubljeni krajevi poslije vratiti. No, povijest je pokazala da takvi kompromisi gotovo uvijek vode novim gubicima. Pavelićev potez iz 1941., kada je u Rimu potpisao ugovore kojima je predao znatan dio Dalmacije Italiji, mnogi povjesničari ocjenjuju kao ponavljanje tragedije Rapalla ovaj put s hrvatskim potpisom. Njegova spremnost da Talijanima prepusti hrvatsku obalu bila je politička cijena stvaranja marionetske države, čime je Pavelić u povijesnom smislu preuzeo ulogu “obrnutog Rapalla”, ne više žrtve, nego aktivnog sudionika u ponavljanju iste pogreške.

U javnosti NDH taj je čin izazvao bijes, osobito među dalmatinskim Hrvatima. Mnogi su u Paveliću vidjeli čovjeka koji je, kao i beogradski političari 1920., prodao hrvatske interese za iluziju državnosti. Rapallski ugovor nije samo povijesna epizoda o granicama; on je u mnogo čemu psihološka i ideološka preteča Pavelićeve politike. Iz njega je Pavelić izvukao pogrešan zaključak: da se neovisnost može graditi na savezima s onima koji su već jednom pokazali imperijalne pretenzije prema Hrvatskoj.

U simboličkom smislu, Rapallo i Pavelić tvore zatvoreni krug hrvatske međuratne povijesti: Rapallo je označio gubitak teritorija pod tuđom voljom, a Pavelićevi ugovori iz 1941. pokazali su kako taj gubitak može biti i vlastitom rukom potvrđen.

U septembru 1943. Italija je kapitulirala pred saveznicima. To je bio trenutak koji je Josip Broz Tito iskoristio na izvanredan način. Kad su se talijanske postrojbe raspale, u Dalmaciji je zavladao politički i vojni vakuum. U mnoge su gradove (Split, Šibenik, Trogir, Hvar, Vis) partizanske jedinice ušle prve, razoružale Talijane te preuzele vlast prije nego što su njemačke snage uspjele stići.

Tito je taj događaj iskoristio ne samo vojno nego i politički, proglasivši da su sve teritorije koje su Talijani okupirali 1941. sada “oslobođeni i vraćeni matici zemlji”. Time je jugoslavenski partizanski pokret stekao veliku legitimnost među Hrvatima, osobito u Dalmaciji i Istri, koji su u Titu počeli gledati osloboditelja.

U isto vrijeme, u Istri je djelovao snažan antifašistički pokret koji je već 1943. donio Pazinske odluke (13. septembar 1943.), dokument kojim su istarski Hrvati i Slovenci proglasili “prisajedinjenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji”. Odluka je donesena neposredno nakon talijanske kapitulacije, i to kao izraz volje naroda. Titova Narodnooslobodilačka vojska podržala je te odluke i ubrzo preuzela kontrolu nad većinom istarskih gradova, uz pomoć lokalnih jedinica. U Dalmaciji su slične narodnooslobodilačke skupštine i odbori preuzimali vlast u Splitu, Sinju, Imotskom i na otocima.

Tito je sve to uključio u strukturu nove državne vlasti: AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) 1943. u Jajcu proglasio je da sve odluke o teritoriju koje su donesene na štetu Jugoslavije (poput Rapalla i Rimskih ugovora) više ne vrijede. Nakon vojnog oslobođenja, slijedila je teška diplomatska borba.

Italija je bila poražena, ali zapadne sile (SAD, Velika Britanija) nisu odmah prihvatile da Jugoslavija automatski zadrži sve teritorije koje je Tito oslobodio. Zapadne su sile, osobito nakon što su saveznici iskrcali trupe u Italiji (1943.), imale plan da nakon rata ograniče utjecaj komunista u Europi. Tito, iako saveznik u borbi protiv Njemačke, bio je sumnjiv Londonu i Washingtonu zbog svoje veze s Moskvom. Zbog toga je pitanje granice između Jugoslavije i Italije postalo jedno od ključnih problema na mirovnim konferencijama koje će uskoro uslijediti. Najspornije su bile Istra i Trst.

Naime, na samom kraju Drugoga svjetskog rata, u maju 1945. godine, partizanske jedinice, poslije jedinice Jugoslavenske armije, oslobodile su i Rijeku trećeg maja te Pulu, ali su ušle i u Trst prije savezničkih snaga. To je izazvalo napetost s Britancima, koji su zahtijevali povlačenje jugoslavenskih jedinica. Rješenje je postignuto kompromisom: uspostavljeno je Slobodno teritorijalno područje Trsta (STT) pod međunarodnim nadzorom, dok su većina Istre te Rijeka i Zadar priznati kao dio Jugoslavije.

To je potvrđeno Pariškim mirovnim ugovorom 10. februara 1947., kojim su Istra, Rijeka, Zadar i većina jadranskih otoka vraćena Jugoslaviji (odnosno Hrvatskoj u njenu sastavu), Italiji je ostao samo mali dio oko Trsta i sjevernog Jadrana, granica između Italije i Jugoslavije definirana je približno onako kako je to bilo tokom Habsburške Monarhije. Tako su odluke Rapalla i Rimskih ugovora poništene, a hrvatska obala ponovno ujedinjena nakon gotovo 30 godina.

Bilo je jasno da se granice korigiraju i da Jugoslavija postaje, uz Sovjetski Savez, jedina država koja je svoju teritoriju nakon sukoba povećala. Prvi sporazum FNRJ i Italije, onaj o ribolovu, sklopljen je 1949. Tada je talijanski premijer De Gasperi rekao da je postignut mir među ribama. “Sada ga još trebamo postići i među ljudima.” Prošlo je još nekoliko godina, a onda je, uglavnom vještinom Vladimira Velebita, veleposlanika Jugoslavije u Rimu, potom i u Londonu, 1954. sklopljen Londonski sporazum. Talijanima je pripao Trst, ali najveći dio spornog teritorija završio je u FNRJ. Novi je dogovor sklopljen u Osimu 1975. godine, kada je konačno utvrđena postojeća granična crta.

Rapallo je u hrvatskoj povijesti postao simbol kompromisa na štetu nacionalnih interesa. Često se spominjao u političkim raspravama 20. stoljeća kao upozorenje na opasnost “tajne diplomacije” i žrtvovanja manjih naroda za interese velikih sila. Za talijansku je stranu ugovor pak bio potvrda statusa Italije kao pobjedničke sile. No, povijest je pokazala da su takvi “papirnati trijumfi” kratka daha: nakon Drugoga svjetskog rata, sve teritorijalne dobitke Italija je izgubila.

Rapallski ugovor bio je presudan trenutak u povijesti jugoistočne Europe. Nastao je iz haosa nakon Prvoga svjetskog rata, oblikovan tajnim savezima, nacionalnim ambicijama i međunarodnim kalkulacijama. Njegove posljedice osjećale su se desetljećima, u etničkim sukobima, političkoj napetosti i trajnom osjećaju nepravde.

Za Hrvate i Slovence Rapallo je bio gubitak dijela nacionalnog prostora i potvrda koliko je često sudbina malih naroda ovisila o volji velikih sila. Za Italiju bio je to korak prema imperijalnom snu, koji će se ubrzo pretvoriti u fašističku stvarnost. Danas, s povijesne distancije gledano, Rapallo možemo promatrati kao upozorenje, da granice nacrtane bez razumijevanja stvarnosti naroda i njihovih prava nikada ne mogu biti temelj trajnog mira.

IZVOR: Večernji list