U minskom polju je preživio devet dana krvareći u kukuruzištu, odvraćajući suborce od samoubistva u epskoj „Štafeti smrti“. Nakon rata, umjesto odlikovanja i dostojanstva, Ramo Hrbatović dobio je beskućništvo, policijska privođenja i administrativni brisani prostor; umro je u Podrinju, napušten od države za koju je dao zdravlje i mladost

Dok se svake godine u sredinom novembra u Vukovaru okupljaju državne delegacije, polažu vijenci i izgovaraju prigodne besjede, priča o Rami Hrbatoviću ostaje opominjuće svjedočanstvo o tome kako postratni sistemi brzo zaboravljaju svoje junake.

Ramo Hrbatović bio je teški ratni invalid i preživjeli pripadnik takozvane Štafete smrti, jedinice koja je u najtežim danima sloma odbrane grada preuzela na sebe najopasniji zadatak. Umjesto priznanja, odlikovanja i dostojanstvenog života, ovaj čovjek je naredne decenije proveo na ulici, kao beskućnik bez domovnice i bez priznatog statusa branitelja, da bi u konačnici preminuo napušten od svih u rodnom Podrinju.

Ratna drama u istočnoj Slavoniji u kasno ljeto i jesen 1991. godine pretvorila je Vukovar u poprište neprijateljske opsade bez presedana u modernoj evropskoj historiji. Nakon što su snage Jugoslavenske narodne armije i paravojne jedinice presjekle sve glavne saobraćajnice, jedina veza opkoljenog grada sa slobodnom teritorijom ostao je poljski put kroz kukuruzišta. Taj takozvani Kukuruzni put, koji je spajao Vukovar preko Bogdanovaca i Marinaca sa Nuštrom i Vinkovcima, postao je žila kucavica kojom su stizali hrana, lijekovi i municija, a evakuisani najteži ranjenici. Ključnu ulogu u održavanju te linije imale su postrojbe na terenu, među kojima su bili pripadnici Prve satnije treće brigade Zbora narodne garde i dragovoljci Hrvatskih obrambenih snaga.

Među ljudima koji su stigli u odbranu grada bio je i Ramo Hrbatović, rodom iz Snagova kod Zvornika. Kao pripadnik HOS-a pod komandom Mile Dedakovića Jastreba, Hrbatović se od prvog dana borio na najtežim tačkama odbrane grada u kojem je do tada živio.

Međutim, nakon što su početkom novembra pali Marinci, selo Bogdanovci ostalo je u potpunom okruženju. Dana 10. novembra 1991. godine padaju i Bogdanovci, a jedina šansa za preživljavanje stotina civila i preostalih branitelja bio je proboj kroz minska polja.

Skupina od jedanaest branitelja donijela je odluku da stane na čelo kolone civila i preuzme ulogu žive zaštite. Ta formacija dobila je naziv Štafeta smrti, jer su vođe kolone svjesno stupale na najopasniji teren. Plan je bio jednostavan i surov: vođa bi išao prvi, a kada bi nagazio na minu, sljedeći borac bi preuzimao njegovo mjesto i nastavljao voditi grupu. Na čelu te kolone nalazili su se Žarko Manjkas Crvenkapa, Stjepan Katić, Tihomir Iveta Piđo, Zoran Antunović, Josip Knežević, Marko Knežević, Antun Petričić, Anto Šarić, Đuro Kovačević, Ivica Jurčan i Ramo Hrbatović.

Nakon nepunih dva kilometra hoda prema Nuštru, u potpunom mraku i gustoj magli, kolona je ušla u gusto minsko polje opremljeno odskočnim protivpješadijskim minama PROM-1. Prvi je na minu stao Žarko Manjkas Crvenkapa i ostao na mjestu mrtav, a odmah za njim poginuo je i vodič Stjepan Katić. Detonacije su teško ranile gotovo sve ostale pripadnike grupe. Ramu Hrbatovića pogodio je veći broj gelera, bio je izrešetan po ramenu i nogama, sa ranama koje su nezaustavljivo krvarile. U tom trenutku kolona se raspala. Dio civila i neozlijeđenih boraca nastavio je put zaobilazeći polje, dok je devet ranjenih branitelja ostalo ležati na smrznutoj zemlji, u okruženju neprijateljskih patrola.

Za ranjenike u kukuruzištu započela je visednevna agonija. Bez hrane, bez vode, na temperaturama koje su se noću spuštale ispod nule, ležali su danima slušajući kako suborci oko njih umiru. Josip Knežević se u očajničkoj potrazi za vodom dopuzao do obližnje rijeke Vuke i u njoj se ugušio. Narednih dana od posljedica ranjavanja i smrzavanja podlegli su Zoran Antunović, Anto Šarić, Marko Knežević i Antun Petričić. Preživjeli su borci prolazili kroz strašna psihička iskušenja, suočeni s nepodnošljivim bolovima i pomišlju na samoubistvo. U tim najtežim trenucima, upravo je Ramo Hrbatović pokazao nevjerovatnu mentalnu snagu, odvraćajući preostale suborce od toga da dignu ruku na sebe i održavajući ih budnima razgovorom.

Tek osmog dana od ulaska u minsko polje, branitelj Julije Novak, koji se i sam probijao iz Vukovara, naišao je na smrznute ranjenike i uspio izvući Đuru Kovačevića i Ramu Hrbatovića, koji su se još uvijek mogli oslanjati na noge. Devetog dana spasen je Tihomir Iveta, dok je Ivica Jurčan ostao ležati nepomičan sve do dvanaestog dana, kada ga je pronašla patrola JNA, nakon čega je prošao kroz višemjesečnu torturu u srbijanskim logorima.

Međutim, za Ramu Hrbatovića izlazak iz kukuruzišta nije označio kraj patnje, nego početak nove, administrativne i socijalne kalvarije. Iako je u ratu ostao teški invalid, sa ranama koje nikada nisu zarasle i koje su godinama krvarile, hrvatska država odbila mu je izdati domovnicu i državljanstvo. Bez dokumenata, nije mogao ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, niti mu je priznat status hrvatskog branitelja. Javna administracija smatrala ga je strancem i ilegalcem, prije svega zbog toga što je bio državljanin Bosne i Hercegovine i islamske vjeroispovijesti.

Narednih devet godina Ramo Hrbatović proveo je kao beskućnik. Spavao je po željezničkim stanicama i na ulici, dok ga je policija redovno privodila i tretirala kao skitnicu. U svom potresnom svjedočenju u televizijskoj emisiji Latinica na HRT-u, Hrbatović je opisao taj ponižavajući položaj riječima da na pitanje policije gdje živi odgovara kako mu je „adresa vedra nebesa“. Za to vrijeme, mnogi koji su ratne dane proveli daleko od prve linije ostvarivali su vojne činove, povlastice i stanove.

Ramino ime ostalo je sačuvano jedino u sjećanjima njegovih ratnih suboraca i mještana Bogdanovaca, poput porodice Šimunić, koji su svjedočili o njegovoj neizmjernoj hrabrosti i zaštitničkom odnosu prema civilima u sanitetu. Ipak, institucionalna nepravda nikada nije ispravljena.

Nakon godina potpunog ignoriranja i preživljavanja u bijedi, Ramo se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Preminuo je 29. decembra 2015. godine u naselju Snagovo kod Zvornika, zaboravljen od države za koju je krvario i od svih političkih struktura koje su gradile karijere na vukovarskoj tragediji.

Jedino mjesto na kojem je njegovo ime zvanično urezano jeste spomen-obilježje u kukuruzištu kod Bogdanovaca, koje su podigli preživjeli mještani i njegov suborac Ivica Jurčan, kao trajni podsjetnik na čovjeka koji je dao sve, a zauzvrat nije dobio ni papir koji potvrđuje da postoji.