Julio Fuentes objavio je sedmog oktobra 1992. godine u „El Mundu“ potresan izvještaj o okrutnosti opsade Sarajeva i stradanju najranjivijih, koji je šokirao špansku i evropsku javnost. Taj tekst, povodom obljetnice njegove pogibije, objavljujemo u cjelosti

Za Julija Fuentesa (1954–2001), legendarnog ratnog reportera madridskog lista El Mundo, novinarstvo nije bilo samo profesija nego beskompromisna borba za istinu i ljudsko dostojanstvo na najopasnijim tačkama planete.

Tokom više od dvije decenije karijere, Fuentes je izvještavao s ratišta širom svijeta, od Zaljevskog rata, Somalije i Eritreje, pa sve do Čečenije i Azije. Ipak, na prostorima bivše Jugoslavije ostao je upamćen kao jedan od najhrabrijih i najvažnijih inozemnih svjedoka ratne drame. Od prvih dana opsade Sarajeva 1992. godine, iz razrušenih bolnica i pod kišom granata, slao je potresne hronike o patnjama civila. Njegov čuveni tekst o bebama koje su u bolnici Koševo umirale u inkubatorima bez struje i kiseonika šokirao je špansku javnost i trajno ogolio surovost sarajevske opsade.

Svoju novinarsku posvećenost Fuentes je platio najvišom cijenom. Ubijen je 19. novembra 2001. godine u Afganistanu, u 47. godini života, kada je kolona novinara u kojoj se nalazio pala u zasjedu talibanskih boraca na putu između Džalalabada i Kabula. Njegov tragičan kraj i novinarska ostavština i danas stoje kao trajni simbol hrabrog, etičkog i duboko humanog ratnog izvještavanja.

Fuentes je proveo tri godine pod opsadom u Sarajevu, gdje se zadržao duže od bilo kojeg drugog zapadnog novinara. Izvještavao je I sa ratišta u Hrvatskoj tokom srpske agresije a nakon rata je objavio roman pod naslovom “Sarajevo: konačna presuda (Sarajevo: juicio final)”.

Julio Fuentes objavio je sedmog oktobra 1992. godine u „El Mundu“ potresan izvještaj o okrutnosti opsade Sarajeva i stradanju najranjivijih, koji je šokirao špansku i evropsku javnost. Taj tekst, povodom obljetnice njegove pogibije, objavljujemo u cjelosti.

***

Dok ovaj broj novina stigne do prodajnih mjesta, na Odjeljenju pedijatrije bolnice Koševo izdahnut će još tri bebe: šestodnevna Vanja Vukmirović, desetodnevni Armin Klačar i četrdesetodnevna Nadina Jabučar, koja se bori s teškim oblikom bronhopneumonije. Njih neće ubiti granata niti snajperski metak, ugasit će se u svojim inkubatorima zbog nestanka električne energije. U 22 sata kiseonik će prestati teći. U to vrijeme, prema obavještenju podijeljenom u cijeloj bolnici, iscrpit će se i posljednje rezerve nafte koje pokreću generatore.

Za dr. Lutvu Hodžića, šefa Pedijatrijske službe, ove tri bebe unaprijed su osuđene na smrt. Sarajevo je već 26 dana potpuno bez struje, koju su srpske snage prekinule u naselju Ilidža.

„Bez električne energije, inkubatori ostaju i bez kiseonika i bez prijeko potrebne toplote. Strašna je istina da će te bebe noćas umrijeti. Zbog istog razloga već smo izgubili dvije. Na porođajnom odjelu bit će još gore, jer tamo imamo sedam beba u inkubatorima. Nedostatak struje direktno ubija ova mala bića, to je kao da im neko puca pravo u srce“, upozorava dr. Hodžić.

Dvjema majkama ljekari su već saopćili gorku vijest. Leže nepomične pored inkubatora, posmatrajući svoju djecu kroz staklo. Jedna od njih primila je jaku dozu sedativa; prema riječima medicinske sestre, nakon što je saznala strašnu istinu, pokušala je skočiti kroz prozor s trećeg sprata.

Preko zvaničnih podataka Vlade Bosne i Hercegovine, od početka rata prije šest mjeseci, u cijeloj republici poginulo je 1.447 djece mlađe od 14 godina. Ranjeno ih je 23.825, od kojih 12.080 izuzetno teško, dok se 8.550 djece vodi kao nestalo.

Prije 27 dana na Pedijatriju, gdje je u sobama s prozorima razbijenim od detonacija trenutno smješteno šezdesetoro djece, primljena je beba s tumorom na stomaku. Hirurzima je potrebno pet sati neprekidnog napajanja strujom da bi izveli zahvat, ali se napon stalno prekida. Ljekari su prisiljeni operisati pod plinskim lampama, baterijama, pa čak i svijećama.

Na odjeljenju se nalazi i osam beba s teškim oblikom dijareje uzrokovane zagađenom vodom. Da bi se spriječila njihova smrt, kao i smrt druge djece, jer Sarajevo već mjesec dana nema vode koju su prekinule srpske snage,  hitno su potrebni medicinski hranjivi preparati Pregomin, Pregestimil i Alfa-Re.

Nedostaju i osnovne sanitarije poput pelena, te ključni ampulirani lijekovi Potassium (KCL 7,4%) i Bicarbonate (NaHCO3 8,4%). Za djecu oboljelu od leukemije,  od kojih je troje u životnoj opasnosti, pedijatriji su hitno potrebni preparati VR16, Leucovarin, CycosinArabinosid ili Cytosar od 0,5 g. Dr. Lutvo Hodžić upućuje ovaj očajnički apel evropskoj javnosti upravo preko stranica El Munda.

Omiljeni sport jedanaestogodišnjeg Denisa Ovčine je košarka, ali mu je prije tri sedmice minobacačka granata raznijela desnu nogu, dio leđa i stomak. Njegove krupne, zelene oči pune su straha, ali najgora je bol koja ga prožima pri svakom pokušaju da pomakne tijelo. Iznad njegove glave vise kese s krvlju i infuzijom, dok ga okružuju postelje još tridesetoro teško ranjene djece.

„Volio bih da mogu otići iz Sarajeva, da ne slušam bombe i da konačno zaspim. Ne znam hoću li ikada više moći igrati košarku, iako mi je tata rekao da hoću ako me ubrzo uspije odvesti u Švedsku“, tiho govori Denis.

Pored njega leži dvanaestogodišnji Mirza Zaimović, kojeg je snajperista ranio u prepone dok je čekao u redu za vodu. „Mami su morali dati injekciju da se smiri, bila je u gorem stanju od mene. Moj drug Petar mi je spasio život.“

Trinaestogodišnji Petar Levada stoji pored Mirze i ne odvaja se od njega: „U tom trenutku sam se prestrašio, ali morao sam ga izvući. Plašio sam se krvi i strašne rane na preponi. Snajperista je ispalio još četiri metka, ali nas nije pogodio. Odvukao sam ga do prvog ulaza.“

Ovaj mali, nepoznati heroj Sarajeva stidljivo spušta pogled i skreće temu na strip o Mickeyju Mausu koji mu je posudila vršnjakinja Adna Zorlak, djevojčica ranjena u stomak od drugog snajperista dok se igrala pred zgradom.

Prema riječima dr. Salahudina, šefa Dječije hirurgije, čak 60 posto djece nakon operativnih zahvata ostane bez nekog ekstremiteta, dok druga ostaju trajni invalidi. Od početka rata, tridesetoro djece mlađe od 14 godina pretrpjelo je moždani udar kao direktnu posljedicu ranjavanja. U mnogim slučajevima, njihove porodice ginu u istim eksplozijama, poput tromjesečnog Kemala Karića, kojem je amputirana noga, a čija je majka poginula u nedavnom masakru u redu za hljeb.

Prošlog petka preminula je sedmogodišnja Edina Škalo, koju je geler pogodio u naselju Čengić Vila; izdahnula je na operacionom stolu. Mališan Saša Vosinović i dvogodišnja Emina Karajica poginuli su u četvrtak od direktnog pogotka granate. Desetogodišnji Majer Branimir cijelu je noć umirao u mukama s gelerom zaglavljenim u mozgu, preminuo je u zoru, u subotu.

Dvjesto ranjene djece zahtijeva hitnu evakuaciju iz Sarajeva, ali do danas nijedan jedini ljekar u cijeloj Evropi nije odgovorio na SOS apel koji je uputio dr. Salahudin. Možda se upravo u životu jednog od ove djece, zarobljene u noćnoj mori koju ne mogu ni razumjeti, nalazi konačna granica između ravnodušnosti i saučesništva.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo