Austrijsko društvo danas najviše opterećuju rast cijena, visoka inflacija, skupo stanovanje i energenti koji ozbiljno pogađaju kućne budžete. Uprkos tome, ÖVP uporno vraća fokus na migracije i islam, pod čiji kišobran sada smješta i zabranu šerijata. I dok se na vladinoj klauzuri raspravlja o industrijskoj strategiji i inflaciji, javnosti se nudi poruka o „nultoj toleranciji“ prema nečemu što u pravnom smislu uopće ne postoji

U Austriji se ljude ne kamenuje, ne odsijecaju im se ruke i ne primjenjuje se vjersko pravo u ime Allaha. Ne postoji ni paralelni pravni poredak, niti realna prijetnja da bi islamsko pravo moglo zamijeniti ustavni sistem republike. Pa ipak, Austrijska narodna stranka (ÖVP) odlučila je zakonski zabraniti šerijat i tu mjeru predstaviti kao važan korak u borbi protiv „političkog islama“. Riječ je o potezu čija je praktična relevantnost minimalna, ali je njegova simbolička poruka politički precizno usmjerena.

Austrijsko društvo danas najviše opterećuju rast cijena, visoka inflacija, skupo stanovanje i energenti koji ozbiljno pogađaju kućne budžete. Uprkos tome, ÖVP uporno vraća fokus na migracije i islam, pod čiji kišobran sada smješta i zabranu šerijata. I dok se na vladinoj klauzuri raspravlja o industrijskoj strategiji i inflaciji, javnosti se nudi poruka o „nultoj toleranciji“ prema nečemu što u pravnom smislu uopće ne postoji.

Austrijski pravni sistem već sada jasno propisuje da se vjerski normativni sistemi ne mogu primjenjivati ako su u suprotnosti s ustavnim poretkom, ljudskim pravima i osnovnim vrijednostima države. Upravo zato su u posljednjim godinama zabilježena svega dva marginalna slučaja u kojima se spominje islamsko pravo i oba su se odvijala isključivo unutar okvira međunarodnog privatnog prava, uz punu kontrolu državnih sudova. U jednom slučaju radilo se o arbitraži zasnovanoj na dobrovoljnom ugovoru dviju strana, a u drugom o administrativnoj proceduri vezanoj za iransko porodično pravo, bez ikakvog utjecaja na važenje braka u Austriji. Nikakav „šerijatski poredak“ iz toga nije proizašao.

Uprkos tome, ÖVP insistira da se zabrana mora zakonski formalizirati. Poruka je otvoreno politička: u Austriji neće biti hilafeta. Takva tvrdnja, međutim, ne odgovara na stvarno pitanje jer ne reagira na realan problem, već ga proizvodi. Time se stvara dojam odlučnosti i „zaštite vrijednosti“, iako ni pravni stručnjaci ni državne institucije ne vide potrebu za novim propisima.

Sličnu logiku ima i već donesena odluka o zabrani nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina, koja bi trebala stupiti na snagu u školskoj godini 2026/27. Ta mjera pogađa isključivo muslimansku djecu, bez pouzdanih empirijskih podataka o njenom stvarnom dometu i efektima. Procjene o broju pogođenih djevojčica ostaju okvirne, dok se stvarni integracijski učinci ne mogu precizno izmjeriti.

Kritike takvog pristupa dolaze i iz političkih i iz stručnih krugova. Politolozi upozoravaju da se radi o simboličkoj politici niskog troška, čiji je cilj mobilizacija birača u emocionalno nabijenom polju identiteta i straha. Time se, svjesno ili ne, podgrijavaju predrasude prema muslimanima i stvara atmosfera permanentne sumnje, umjesto da se ulaže u obrazovanje, dijalog i socijalnu koheziju.

U političkom smislu, meta ove strategije jasno je prepoznatljiva: birači koji se kreću između ÖVP-a i desno-populističke FPÖ. Nakon što je dio tog biračkog tijela u posljednjim godinama prešao desnici, ÖVP pokušava zaustaviti daljnji odljev preuzimanjem tema sigurnosti, migracija i „kulturne odbrane“. No takav zaokret nosi i ozbiljan rizik. Gubi se jasna razlika između konzervativnog centra i radikalne desnice, dok se istovremeno zanemaruju tradicionalne kompetencije ÖVP-a, ekonomija, tržište rada i stabilnost privrede.

U samoj vladi entuzijazam za ovaj kurs je ograničen. U resorima pravosuđa i vanjskih poslova upozorava se da su pitanja međunarodnog privatnog prava izuzetno osjetljiva i da svaki nepromišljen zahvat može proizvesti neželjene posljedice, posebno u porodičnom pravu, arbitraži i međunarodnim ekonomskim odnosima. Austrija se godinama pozicionirala kao atraktivna lokacija za međunarodna arbitražna rješenja, brzopotezni politički potezi u tom području mogli bi imati realne ekonomske posljedice.

U konačnici, zabrana šerijata u Austriji ostaje politički performans: glasna poruka bez stvarnog adresata. Ona ne rješava nijedan konkretan problem, ali uspješno proizvodi privid akcije. U vremenu kada građani očekuju odgovore na inflaciju, životne troškove i ekonomski pritisak, ovakav simbolički rat djeluje kao zamjena za ozbiljnu politiku i to je možda njegov najveći problem.

IZVOR: Der Standard