Na današnji dan, 27. novembra 1918. godine, veliki dio Bosne i Hercegovine proglasio je neposredno ujedinjenje sa Srbijom. Bila je to najodlučnija politička akcija u haotičnim sedmicama raspada Austro-Ugarske. Ali, iako se činilo da je proces već nezaustavljiv, sve je prekinuto iznenada, jednim jedinstvenim naređenjem koje je preko noći obustavilo pokret ujedinjenja

Bosna i Hercegovina je kraj Prvog svjetskog rata dočekala u stanju duboke iscrpljenosti. Kao jedna od najteže pogođenih pokrajina u sastavu Austro-Ugarske, pretrpjela je ogromne gubitke i ratna razaranja, posebno nakon što je gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo bilo izloženo represijama zbog odgovornosti koju su bečke vlasti pripisale Sarajevskom atentatu. Politički život je zamro već 1915. godine, kada je raspušten Bosanski sabor, a zemlja je u posljednjim godinama rata živjela u atmosferi straha, gladi i stalnih provjera lojalnosti.

U isto vrijeme, procesi koji su se odvijali u Zagrebu i Beču ulazili su u završnu fazu. Jugoslovenski političari u Monarhiji, uz emigraciju i vladu Srbije, sve aktivnije su radili na južnoslavenskom ujedinjenju. Nakon Majske deklaracije 1917. i Zagrebačke rezolucije iz marta 1918, ideja o zajedničkoj južnoslavenskoj državi postala je politička stvarnost koja je čekala svoj trenutak.

A taj trenutak došao je kada se austrougarski vojni aparat počeo raspadati pod udarima revolucije, poraza i ekonomske propasti. U septembru 1918. solunski front se otvorio, Bugarska je kapitulirala, a Monarhija više nije imala snage održati čak ni privid kontrole.

U tim mjesecima Bosna i Hercegovina je bila istovremeno izložena strahu od anarhije i nadi da će se u novom političkom poretku moći konačno definirati.

Nakon sjednica u Zagrebu, u kojima su učestvovali i bosanskohercegovački predstavnici, formirano je Narodno vijeće SHS kao centralno tijelo južnoslavenskih pokrajina. Po povratku iz Zagreba organiziran je Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, a ubrzo i prva narodna vlada u Sarajevu, predvođena Atanasijem Šolom. Vlada je imala izrazito multietnički sastav, ali je, suočena s raspadom državnih struktura, bila prisiljena tražiti pomoć u održavanju reda.

Upravo zato je pozvana regularna srpska vojska, jedina stabilna i disciplinovana formacija u regiji. Već početkom novembra prve jedinice su ušle u Sarajevo, a njihov dolazak dočekan je s olakšanjem u sredinama koje su strahovale od bezakonja. Srpska vojska je preuzela nadzor nad ključnim čvorištima, skladištima i infrastrukturom, čime je praktično postala jedina djelotvorna sila u Bosni i Hercegovini.

Ovaj razvoj događaja imao je snažan psihološki i politički odjek. U atmosferi raspada imperije i neizvjesnosti, dio bosanskohercegovačkog stanovništva počeo je u Srbiji vidjeti najstabilniji oslonac.

Odluke koje su padale širom Bosne u drugoj polovini novembra 1918. nisu bile rezultat centralne strategije, nego „spontana reakcija“ lokalnih elita i stanovništva koje se suočavalo sa svakodnevnim haosom. Najprije su Narodna vijeća u Bosanskoj krajini, gdje su bile još žive tradicije ustanka iz sedamdesetih godina 19. stoljeća, otvoreno počela raspravljati o neposrednom ujedinjenju sa Srbijom. Zatim je ta ideja počela jačati i u gradovima uz dolinu Bosne i u pojedinim dijelovima Hercegovine.

Motivi su bili slični, ali su se nijansirali od mjesta do mjesta. U mnogim sredinama smatralo se da jedino organizovana i snažna srpska vojska može održati red i spriječiti izbijanje pljački i sukoba, koji su se već događali na prostorima iz kojih je austrougarska uprava pobjegla. Lokalni političari u Banjoj Luci i Bihaću osjećali su da Narodna vlada u Sarajevu nije dovoljno čvrsta da kontroliše situaciju. U Krajini se osim toga javljao snažan historijski sentiment prema Srbiji, a dio muslimanskih političara bio je spreman podržati ideju, vođen procjenom da bi stabilna centralna vlast mogla olakšati prelaske kroz najteži period nakon rata.

Sve to stvorilo je atmosferu u kojoj se činilo da su uslovi za hitno ujedinjenje skoro pa sami od sebe sazreli.

Najdramatičniji događaji odigrali su se upravo na današnji dan, 27. novembra 1918. godine. Toga dana Narodna vijeća u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Prijedoru, Novom, Dubici, Tešnju, Prnjavoru i Zvorniku, u širokom luku od Une do Drine, izglasala su odluke kojima se Bosna i Hercegovina proglašava ujedinjenom sa Srbijom. U narednim satima talas se proširio dalje prema istoku i jugu, pa su slične odluke ubrzo donijete u Bijeljini, Ključu, Gračanici, Jajcu i Tesliću. U Glamoču, Višegradu, Kostajnici i Bosanskom Petrovcu odluke su predstavljene kao izraz očuvanja reda i sprečavanja daljeg rasula.

Do kraja mjeseca i prvih dana decembra, pokret je zahvatio i Livno, Zavidoviće, Srebrenicu, te konačno i niz hercegovačkih mjesta, uključujući Trebinje, Jablanicu i Foču. U samo nekoliko dana, gotovo cijeli zapadni luk Bosne i Hercegovine stao je iza ideje o priključenju Srbiji. Ovaj val bio je toliko snažan da se činilo kako Bosna i Hercegovina grabi prema jednoj sasvim drugačijoj budućnosti od one koju su zamišljali u Zagrebu.

Posebno je zanimljivo da se Narodna vijeća nisu pozivala na volju samo jedne etničke zajednice. Odluke su predstavljane kao izraz stanovništva u cjelini, a kao ključni argument istican je strah od bezvlašća i uvjerenje da jedino snažna i disciplinovana vlast u Beogradu može osigurati stabilnost.

Srpska vlada u tom trenutku vodila je kompleksnu političku igru. Postoje dokumenti koji pokazuju da je Nikola Pašić u januaru 1918. razmatrao mogućnost da se Srbija proširi i na Bosnu i Hercegovinu, kako bi u pregovorima o stvaranju zajedničke države zauzela što povoljniju poziciju. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon oslobađanja Srbije i ulaska njenog vojnog aparata u Bosnu, činilo se da je trenutak povoljan.

Međutim, srpska vlada je u posljednjem času okrenula kurs. Diplomatski su krugovi u Beogradu strahovali da bi jednostrano prisajedinjenje Bosne i Hercegovine ostavilo loš dojam na međunarodne saveznike, posebno na Francusku, koja je snažno podržavala stvaranje jedinstvene jugoslovenske države, a ne širenje Srbije.

Takođe se procjenjivalo da bi takav potez izazvao konflikt s hrvatskim političarima u Zagrebu upravo u trenutku kada se stvarao okvir zajedničke države. Beograd je želio izbjeći i sliku silovitog ulaska u Bosnu, jer bi se to na mirovnoj konferenciji moglo protumačiti kao okupacija, što bi Srbiji otežalo potpisivanje mirovnih sporazuma.

Iz tih razloga, 19. novembra po starom, odnosno 2. decembra po novom kalendaru, u Sarajevo je stiglo naređenje kojim se zahtijeva da se obustave sve aktivnosti koje vode posebnom odnosu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Narodnoj vladi je poručeno da nastavi rad kao do tada, bez ikakvih daljih jednostranih političkih odluka.

Jedan telegram bio je dovoljan da se proces zaustavi gotovo preko noći. Narodna vlada u Sarajevu, iako svjesna da je pokret već prešao vlastite okvire, nije mogla ići protiv naloga srpske vlade. Lokalna vijeća i gradovi koji su nekoliko dana ranije svečano proglasili ujedinjenje ostali su zatečeni. U Banjoj Luci i Krajini smatralo se da je odluka donesena pod utjecajem stranih diplomata, a mnogi su očekivali da će se proces ipak nastaviti. Ali politički tokovi su već bili usmjereni ka centralnom jugoslovenskom rješenju.

Zbog toga je 1. decembra 1918. u Beogradu proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenu državu. Time su svi dotadašnji pokreti, uključujući i bosanski pokušaj neposrednog ujedinjenja sa Srbijom, izgubili svoj pravni i politički okvir.

Događaji od 27. novembra 1918. predstavljaju jedan od najneobičnijih trenutaka u modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Nikada ranije niti kasnije nije se dogodilo da toliki broj općina istovremeno donese identične političke akte. Nikada Bosna nije bila bliža tome da postane sastavni dio Srbije. I nikada jedna politička opcija nije tako naglo nestala rasuta pod težinom jedne jedine diplomatske procjene.

U historiografiji, ovaj datum ostaje primjer kako regionalne inicijative mogu izrasti u pokret, ali i kako mogu biti prekinute čim se sudare s većim državnim planovima. Istovremeno pokazuje koliko je u haotičnim vremenima raspada jedne imperije sudbina Bosne i Hercegovine zavisila od volje centara moći van njenih granica.

IZVOR: Hamdija Kapidžić: “Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom”