U islamu pročišćavanje nije teret; to je jednostavan povratak čistoći kroz pokajanje i djela vjere.
Tokom ramazana neprestano govorimo o pročišćavanju i čišćenju. Možda o tome raspravljamo jer je to najlakša tema za obrađivanje ili jer je dovoljno široka da obuhvati sve. Razgovori dosežu takvu razinu da gube kredibilitet i počinju stvarati umor kod ljudi. Možda oni koji slušaju ili čitaju takve riječi osjećaju nelagodu i stezanje. Što više čujemo “Post je pročišćavanje”, to se više napinjemo; što više čujemo “Molitva je čistoća”, to se više ukočimo; što više čujemo “Zekat je pročišćavanje”, to se više osjećamo gušeno. To je tako ogromna napetost da umjesto poticanja vjere rađa otpor i želju da odbranimo svoje trenutno stanje.
Svako se sigurno pita: Jesmo li stvarno toliko nečisti kao što kažu? Ovo je, zapravo, ozbiljno pitanje koje zaslužuje razmatranje. Kao što svaka osoba ima pravo postaviti ovo pitanje, oni koji govore i razmišljaju o religiji moraju pružiti jasan i direktan odgovor. Jer da bi osoba imala jasno razumijevanje svog stanja i čovječanstva u cjelini, mora znati odgovor. Šta nam islam zapravo govori? Koliko smo nečisti da neprestano čujemo o potrebi za pročišćavanjem i čišćenjem?
Islam priznaje grijehe i nečistoće ljudskih bića, ali ne u pretjeranoj mjeri koju bi osoba mogla pretpostaviti. Barem ne prihvaća optužbu, kao što kršćani tvrde, da smo “griješni” ili rođeni s izvornim grijehom. Umjesto toga, islam uči da smo rođeni u čistom stanju, započinjemo život s plemenitom svrhom, odrastamo u čistom okruženju i ostajemo nedirnuti sve do dobi zrelosti.
Prema islamu, ljudski grijeh i nečistoća ne mogu biti toliko ozbiljni da bi zahtijevali raspeće Božjeg sina radi pročišćavanja. Opteretiti osobu takvim teretom značilo bi ostaviti je u stanju očaja. Budući da svaki čovjek dolazi na svijet u čistoći, tako je i priroda čista. Islam podržava čistoću prirode, prepoznajući zemlju kao jednako čistu kao mjesto bogoslužja i kao učitelja koji može oplemeniti ljudsku dušu. Svijet nije zatvor niti mjesto izgnanstva za čovječanstvo.
U islamu je najveća – i doista jedina prava – širk. Ova kategorija danas uključuje ateizam i deizam, jer predstavljaju perspektive koje poriču ili odbacuju Božje jedinstvo. Jedan Ga potpuno negira, drugi poriče povezanost s Njim, dok treći odbija Njegovu jedinstvenost. Ukratko, svi vode istom ishodu – nikamo. Oni osobu ne vode nikuda, držeći je stagnirajućom i odvojenom od istine, čime onečišćuju dušu. Ova nečistoća nema pandana; dok se osoba ne očisti od nje, ne može biti govora o pravoj čistoći. Kur'an kaže: “Mnogobošci su (duhovno) nečisti”, ukazujući na ovaj koncept. Mnogobošci se mogu očistiti samo vodama vjere. Za njih je abdest sama vjera, a pokajanje je izjava o božanskom jedinstvu (tevhid). Bez ovog priznanja, njihovo pročišćavanje ostaje nepotpuno.
Postaje li vjernik nečist nakon što ima vjeru? Naravno da postaje – inače bi religioznost bila besmislena. Međutim, svaka nečistoća koja slijedi je slučajna. Islam uči svijesti o razlikovanju između nečistoće u vjeri i nečistoće u djelima i moralu. Moralna i ponašajna čistoća ne mogu pročistiti iskvarenu vjeru, kao što jaka vjera ne može biti uprljana moralnim nedostacima. Zato je Poslanik Muhamed rekao: “Vjernik ne postaje nečist.” Dok vjera ostaje, o nečistoći osobe može se govoriti samo u relativnom smislu. Važno je prepoznati da islam ne nameće pretjerana pravila u vezi s pročišćavanjem. To je očito iz samog procesa.
Islam pokazuje da se osoba može očistiti vrlo jednostavnim radnjama. Ovo je blagoslov od Poslanika, koji je naglasio da je islam religija lakoće. Prije svega, pokajanje je potpuni čin pročišćavanja i izvodi se samo riječima. Ako se osoba iskreno pokaje pred Bogom, smatra se čistom. Niko nema pravo ogovarati je ili suditi joj prema prošlosti. Abdest čisti naše tijelo od arogancije moći i kontrole. Abdest udova je oblik pokajanja. Pranje ruku znači reći: “O Gospodaru, snaga pripada Tebi.” Ispiranje usta simbolizira čišćenje od griješnih riječi; pranje nosa predstavlja oslobađanje od oholosti. Pranje lica čisti nas od licemjerja i sebičnosti. Brisanje glave izražava pokornost božanskoj volji. Pranje nogu označava pročišćavanje od hodanja griješnim putovima. Ako je pročišćavanje moguće kroz tako jednostavne radnje, onda je to čista božanska milost.
Ali zašto tako brzo postajemo nečisti? Jer kao što se lako možemo pročistiti, tako i lako zaboravljamo i padamo u grijeh. Ovo nije teškoća ili poteškoća. Sve dok nastavljamo obavljati abdest, pročišćavanje ostaje moguće. Vjernik se čisti abdestom i ulazi u božansku prisutnost.
Ekrem Demirli je profesor na Odjelu za sufizam Teološkog fakulteta Univerziteta u Istanbulu; ovaj je komentar napisao za Daily Sabah
