Izrael nije samo odmetnuta država koja zanemaruje vladavinu prava. To je država koja otvoreno odbacuje sve norme i konvencije, čiji lideri već dugo promoviraju viziju “Velikog Izraela” koji se proteže od Eufrata u Iraku do Nila u Egiptu. Ovo nije skrivena zavjera, niti su potrebne fensi diplome iz bliskoistočnih studija da bi se to razumjelo. Sve što treba učiniti je ležerno pratiti izraelsku politiku. U augustu je premijer Benjamin Netanyahu ponovio svoju posvećenost ovom projektu na izraelskoj televiziji.

Ako bi se ijedna država trebala osjećati sigurno od izraelskog napada, to bi bio Katar. To je mala zemlja koja ne predstavlja stvarnu prijetnju Izraelu. Saveznik je Sjedinjenih Američkih Država i domaćin je najveće američke vojne baze na Bliskom istoku.

U maju se Katar obavezao da će uložiti stotine milijardi dolara u američku ekonomiju.

Katar je također stekao reputaciju mirotvorca, posredujući u brojnim sukobima. Tek prošlog mjeseca, direktor izraelskog Mossada bio je u Dohi, gdje ga je ugostila katarska vlada, u sklopu dugogodišnjih pregovora o prekidu vatre u Gazi.

Pa ipak, ova karakterizacija može biti previše pojednostavljena.

Stvarnost je da se Katar nikada nije trebao osjećati sigurno, kao ni bilo koja druga zemlja u regiji.

Izrael nije ograničen pravilima koja regulišu odnose između država. Krši međunarodno pravo i tvrdi da ima božanski mandat za širenje, videći svakoga na svom putu kao prepreku koju treba ukloniti.

Izraelska ratobornost

Izrael nije samo odmetnuta država koja zanemaruje vladavinu prava. To je država koja otvoreno odbacuje sve norme i konvencije, čiji lideri već dugo promoviraju viziju “Velikog Izraela” koji se proteže od Eufrata u Iraku do Nila u Egiptu.

Ovo nije skrivena zavjera, niti su potrebne fensi diplome iz bliskoistočnih studija da bi se to razumjelo. Sve što treba učiniti je ležerno pratiti izraelsku politiku. U augustu je premijer Benjamin Netanyahu ponovio svoju posvećenost ovom projektu na izraelskoj televiziji.

Decenijama je Izrael ilegalno okupirao više arapskih zemalja i vodio kampanju eliminacije protiv palestinskog naroda. Nijedna zemlja nije bila predmet više rezolucija Ujedinjenih nacija.

U protekle dvije godine Izrael je desetkovao Gazu. Više od 64.000 Palestinaca je ubijeno, većinom žene i djeca. Novinari i humanitarni radnici ubijeni su u rekordnom broju, postavljajući sumorne svjetske rekorde. Čak su i izraelske grupe za ljudska prava nedavno počele priznavati očigledno: da izraelske akcije u Gazi predstavljaju genocid.

U Gazi, Izrael je primijenio svoju takozvanu “Dahija doktrinu”, koja poziva na maksimalno kažnjavanje civila i civilnih područja. Ne pokušava izbjeći civilne žrtve; namjerno ih traži.

Prema izraelskim medijima, njihove snage su djelovale na osnovu omjera 100:1, dajući sebi dozvolu da ubiju više od 100 civila kako bi ciljali jednog komandanta. Jedan program, poznat kao “Gdje je tata?”, usmjerava udare ne na borce na bojnom polju, već na njihove domove kasno noću, ubijajući ih zajedno s njihovim porodicama dok spavaju.

Isti obrazac je vidljiv na Zapadnoj obali. Od oktobra 2023. godine, Izrael je konfiskovao zemlju i izvršio ubistva u neviđenim razmjerima, sa više od 1.000 ubijenih Palestinaca i preko 1.100 srušenih objekata samo ove godine. Kreće se ka formalnoj aneksiji uz puni blagoslov Trumpove administracije.

Širenje rata

Izvan Palestine, Izrael je proširio svoju ratnu mašineriju na Liban, Siriju, Jemen i Iran. U Libanu je detonirao eksplozivne pejdžere u prepunim naseljima dok su škole održavale nastavu. Napad, osmišljen da maksimizira patnju civila, bivši direktor CIA-e Leon Panetta opisao je kao “terorizam”.

Sada je u Kataru Izrael prešao još jedan prag. U napadu na Dohu ubijeni su članovi porodica zvaničnika Hamasa i katarski oficir, iako je Hamas rekao da su njegovi visoki lideri preživjeli.

Katar je osudio napad kao “kukavički, kriminalni napad” i “100 posto izdajnički”, nazivajući ga očiglednim kršenjem svog suvereniteta, dok su generalni sekretar UN-a Antonio Guterres i papa Lav upozorili na opasnu eskalaciju.

Iz jučerašnjeg napada na Katar mogu se izvući mnoge lekcije. Prva je da arapska pasivnost ne djeluje protiv države koja je van kontrole kao što je Izrael.

Ovo bi trebalo biti jasno: Izraelski napad na Dohu bio je rezultat dvogodišnje arapske i muslimanske slabosti suočene s neviđenom, bezobzirnom izraelskom agresijom.

Ove vlade nisu učinile gotovo ništa kao odgovor na izraelske zločine u Gazi, na Zapadnoj obali i širom Bliskog istoka. Decenijama je Izrael učio da može raditi šta god želi, kad god želi, kako god želi, bez ikakvog pogleda arapskih lidera.

U stvari, neke od najmoćnijih arapskih zemalja nastavljaju produbljivati svoje poslovne veze s Izraelom. Prije samo tri sedmice, Egipat, najveća arapska zemlja s najjačom vojskom, potpisala je ogroman plinski sporazum s Izraelom, pristajući da mu pošalje 35 milijardi dolara u narednih 15 godina.

Napad također postavlja pitanja o Kataru i SAD-u. Koja je svrha ogromne centralne komandne baze ako ne može spriječiti američkog saveznika da napadne upravo zemlju koja mu je domaćin?

Još jedno pitanje se tiče SAD-a. Prema izvještajima, sama Trumpova administracija je “blagoslovila” napad. Pitanje je sada u kojoj mjeri bi arapske zemlje konačno trebale gledati dalje od Washingtona, možda na Rusiju, Kinu ili negdje drugdje.

Svakako, SAD-u se ne može vjerovati, ni u njihovom demokratskom ni u republikanskom obliku. Bidenova administracija je Izraelu dala punu diplomatsku i vojnu podršku tokom 15 mjeseci genocida u Gazi, nikada ga ne forsirajući da okonča rat. Trumpov tim, u međuvremenu, pun je cionista koji su više posvećeni Velikom Izraelu od mnogih samih Izraelaca.

Odlučujući trenutak

Šira arapska regija sada se mora suočiti s teškim pitanjima.

Hoće li biti kolektivnog odgovora zemalja koje se bude i shvataju da leže direktno na putu Velikog Izraela? Da li bi arapske države mogle razmotriti prekid veza s Izraelom i korištenje svog utjecaja na Washington da prisile na promjene?

Je li uopće zamislivo da arapske države formiraju savez sposoban da vojno izazove Izrael? Ili će odgovoriti istom pasivnošću koja je dugo definirala njihov pristup?

Neke države bi čak mogle otvoreno ili privatno pozdraviti napad, zamišljajući da im on kupuje sigurnost. Ujedinjeni Arapski Emirati, često opisivani kao “predgrađe Izraela”, možda vjeruju da su sigurni – što je ozbiljna greška u procjeni.

Napad u utorak pokazuje da nijedan prethodni savez, diplomatija ili američka zaštita ne mogu zaštititi arapsku zemlju od izraelskog nasilja. Svaki glavni grad u regiji mora znati da je potencijalna meta.

Za sada ima više pitanja nego odgovora. Ali jedna istina je jasna: Izrael se sam neće zaustaviti dok ne bude zaustavljen.

Autor teksta, Mohamad Elmasry, profesor je medijskih studija na Institutu za postdiplomske studije u Dohi.