Pod ruševinama Gaze leže tijela hiljada ljudi, onih koji nisu imali priliku da budu oplakani, ni dostojanstveno sahranjeni. Civilna zaštita Gaze procjenjuje da se ispod razorenih zgrada i kuća nalazi najmanje 14.000 nestalih, dok Ujedinjene nacije govore o više od 11.000 tijela zarobljenih pod slojevima betona i metala. Mnogi od njih nikada neće biti pronađeni
Kada je 17. maja izraelska bomba pogodila kuću porodice Owda u Jabali, na sjeveru Gaze, Hussein Owda je izgubio troje djece. Najmlađeg sina uspio je sahraniti. Dvojicu starijih, Khaleda i Yusefa, progutale su ruševine. Dva mjeseca kasnije, uspio je pronaći Yusefovo tijelo. Khaled je ostao pod ruševinama doma koji više ne postoji. „Ne mogu opisati bol koji osjećam. Nisam ga mogao ni sahraniti. To je rana koja nikada neće zacijeliti“, govori Owda.
Od trenutka kada je u petak proglašeno primirje, deseci Palestinaca krenuli su tražiti tijela svojih najbližih. Samo u prvih 24 sata, Civilna zaštita izvukla je 151 tijelo, neka već raspadnuta, druga svedena na kosti. Ulice, polja i ruševine Gaze postale su masovne grobnice. U tradicionalnoj palestinskoj kulturi, dženaza nije samo religijski obred, nego i čin čuvanja dostojanstva, posljednje potvrde da je život imao smisla. „Nemogućnost da se oproste od svojih mrtvih stvara kod ljudi osjećaj krivnje i gubitka identiteta“, objašnjava psihologinja Fidaa al Araj iz Deir el Balaha.
Civilna zaštita, koja danas ima tek pola nekadašnjih kapaciteta, radi gotovo golorukih ruku. Nedostatak goriva, mehanizacije i dozvola čini njihovu misiju gotovo nemogućom. „Nekada smo čuli glasove ispod ruševina, ali nismo mogli doći do njih na vrijeme“, kaže glasnogovornik Mahmoud Basal. Devet bagera kojima su raspolagali uništeni su u izraelskim napadima. Sada spasitelji kopaju lopatama, pijucima i vlastitim rukama.
Prema UN-u, 92% zgrada u Gazi je uništeno ili oštećeno, više od 175.000 objekata, 53 miliona tona šuta. U toj prašini su i tijela: majki, djece, staraca. Više od polovine poginulih su žene i djeca, a među onima zatrpanim, taj se procenat penje na sedam od deset. Svaki komad betona skriva ne samo tijelo nego i porodičnu priču, kao kod porodice Mushtaha, koja je izgubila troje djece u bombardovanju svog doma. Majka je preživjela, ali nikada nije pronašla ostatke svoje djece. Na grobu njihove sestre Yare danas stoji tri imena, Yara, Yazan i Lara, i tri prazna mjesta pod zemljom.
U Gazi, mnogi roditelji sada kopaju ne da bi pronašli čudo života, nego da bi pronašli smrt, da bi mogli izgovoriti molitvu, položiti kamen i kazati posljednje zbogom. Jer, u zemlji u kojoj je svaka kuća grobnica, dženaza je posljednji čin ljudskosti.
