Prehrana bi trebala imati svrhu. Ljudski um ne prihvaća besciljnost. Osoba mora imati ideju i svrhu povezanu sa životom. Ako nemamo svrhu, neizbježno ćemo bježati od odgovornosti postojanja jednostavnim jedenjem i pijenjem svaki dan.

Jedan od najuznemirujućih razgovora tokom Ramazana jest povezivanje posta s dijetama. Iako je Poslanik Muhamed a.s. rekao: “Postite i naći ćete zdravlje”, kada se post snažno povezuje sa zdravljem i brigom o tijelu, nastaje ozbiljan problem. Može li se pretvaranje čina ibadeta u alat za tjelesno zdravlje pomiriti s razumom i pravednošću?

Rasprave o dijetama postale su tipična značajka bogatih društava. Izreka “glad siromaha je osveta bogataša koji pate od prejedanja“ sada se čini da se ostvarila u modernim društvima: bogati troše više na jelo nego što im je potrebno kako bi se suprotstavili posljedicama prejedanja. Oni koji se prejedaju na raskošnim gozbama koje bi mogle nahraniti gladne ovoga svijeta više puta, prisiljeni su plaćati visoke cijene kako bi riješili problem prejedanja. Gotovo je tragično da je dijetetika postala jedno od najcjenjenijih zanimanja danas. U govorima tih stručnjaka, besmislice i detaljne rasprave o prehrani pružaju dragocjen uvid u protivrječnosti unutar obrazovanih društava.

Jedan od najboljih primjera kako obrazovanje može postati neučinkovito kod anksioznih ljudi nalazi se u raspravama o dijetama. Zahvaljujući riječima tih stručnjaka, post se čini razumnijom praksom od drugih oblika ibadeta za moderne ljude. Kada učitelji objašnjavaju post, nemaju poteškoća u uvjeravanju drugih. To je zato što su ljudi već izgradili teži, “svjetovniji” post temeljen na tjelesnom zdravlju.

Umjesto pretvaranja posta u dijetu, moramo se usredotočiti na dublju perspektivu koja pretvara prehranu u oblik posta. U tu svrhu potrebno je prisjetiti se nekoliko tačaka o tome kako islam gleda na ovaj problem.

Prvo, sigurno ćemo jednog dana umrijeti. To se ne može spriječiti. Neki ajeti i hadisi govore o produženju života. Djela koja produžuju život jesu moralna djela. “Davanje milostinje produžuje život”, kaže se. Učenjaci su iznijeli dva mišljenja o tome. Prvo je da se život ne produžuje u količini, nego u kvaliteti. drugo je da se život može uvjetno produžiti.

Međutim, osoba koja želi produžiti svoj život ne bi trebala tražiti odgovor u dijetama, već u povećanju djela milosrđa. Ono što troši čovjeka jesu njegove želje. Biti moralan produžuje život; moralna osoba zaslužuje živjeti. Isto vrijedi za davanje milostinje, suosjećanje, učenje i podučavanje znanja, i tako dalje. Ali u svakom slučaju, smrt će doći.

Drugo, temeljni element na muslimanskom stolu jeste halal zarada. Je li se nešto pojelo malo ili puno, nije važno ako zarada nije halal. Da bi nešto bilo zarađeno na halal način, mora biti stečeno na legitiman način propisan religijom. Halal zarađen novac – ako je dosegao iznos potreban za zekat – mora biti pročišćen kroz zekat i milostinju. Halal novac još nije čist; mora biti pročišćen zekatom da bi postao istinski halal. Ako na novcu postoje druga prava, i ona moraju biti isplaćena. Što se tiče prava radnika, Poslanik Muhamed a.s je rekao: “Isplatite ih prije nego se njihov znoj osuši.” Učinci dijeta napravljenih od zarade na kojoj još postoje prava radnika ili neplaćeni zekat neizvjesni su u pogledu tjelesne koristi, ali će sigurno onečistiti dušu.

Treće, princip jedenja malo je naglašen u svim hadisima. Osoba može imati pravo koristiti svoju zaradu kako želi prema zakonu, ali ne može to činiti prema religiji. Poslanik Muhamed je rekao: “Najgori spremnik koji čovjek puni jest njegov želudac.” Obroci bi trebali biti rijetki, a količina hrane mala. Ovaj princip je opisan u knjigama o pravilnom bontonu za jelo.

Četvrto, u islamskoj etici snažno se preporučuje da se obroci dijele s gostima. Najveći primjer za to je Poslanik Ibrahim. Poslanici ne bi jeli bez gostiju. Gost se smatra blagoslovom stola: svrha prehrane, sjećanje i zahvaljivanje Bogu, lakše je ostvariva na zajedničkom obroku s gostima.

Peto, iznad svega, prehrana bi trebala imati svrhu. Ljudski um ne prihvaća besciljnost. Osoba mora imati ideju i svrhu povezanu sa životom. Ako nemamo svrhu, neizbježno ćemo bježati od odgovornosti postojanja jednostavnim jedenjem i pijenjem svaki dan.

Razlog zašto ljudi neprestano jedu jest njihov strah i tjeskoba zbog besciljnosti. Ono što će čovjeka održati živim, i mentalno i fizički, jest smisao. Što može biti vrijednije od življenja smislenog života i korištenja prehrane kao sredstva za to? Ako želimo pravilno dijagnosticirati problem, probleme povezane s prejedanjem i njegovim posljedicama ne bismo smjeli promatrati samo kao probavni problem, već kao duboku mentalnu krizu i moralni problem.

Ekrem Demirli je profesor na Odjelu za sufizam Teološkog fakulteta Univerziteta u Istanbulu; ovaj je komentar napisao za Daily Sabah