Tridesetog decembra 1939. godine, u Sarajevu je, kao odgovor na podjelu Bosne i Hercegovine nakon sporazuma Cvetković–Maček i osnivanja Banovine Hrvatske, formiran Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Na zajedničkom skupu predstavnika bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih društava donesena je odluka o organiziranom zahtjevu da se Bosna i Hercegovina očuva u svom historijskom opsegu i uspostavi kao posebna, ravnopravna jedinica u okviru tadašnje jugoslavenske države. Bio je to prvi masovni, koordinirani politički pokušaj da se Bosna i Hercegovina afirmira kao subjekt, a ne objekt tuđih dogovora

Kraj 1939. godine zatekao je Bosnu i Hercegovinu u jednom od onih historijskih trenutaka kada se sudbina zemlje odlučuje bez nje, ali ne i bez posljedica po njene narode. Potpisivanje sporazuma Cvetković–Maček u augustu te godine i uspostava Banovine Hrvatske predstavljali su prelomni događaj u unutrašnjem preuređenju Kraljevine Jugoslavije. Taj sporazum, sklopljen kao pokušaj stabilizacije države pred prijetnjom evropskog rata, otvorio je staro, ali nikada riješeno pitanje: šta je Bosna i Hercegovina u jugoslavenskom državnom okviru?

Odgovor koji je tada ponuđen bio je politički brutalan u svojoj jednostavnosti: Bosna i Hercegovina je podijeljena. Njen teritorij je razlomljen između Banovine Hrvatske i preostalog dijela države pod srpskom političkom dominacijom. Ta odluka, donesena bez konsultiranja bosanskohercegovačkog stanovništva, izazvala je snažnu i organiziranu reakciju Bošnjaka, koji su u toj podjeli prepoznali prijetnju vlastitom političkom opstanku i historijskom kontinuitetu Bosne i Hercegovine.

U takvim okolnostima, krajem decembra 1939. godine, oživljena je ideja autonomije Bosne i Hercegovine kao konkretan politički odgovor na proces njene dezintegracije.

Sporazum Cvetković–Maček formalno je trebao riješiti “hrvatsko pitanje” unutar Jugoslavije. No u njegovoj konstrukciji Bosna i Hercegovina nije tretirana kao politički subjekt, već kao teritorijalni rezervoar iz kojeg se mogu izvlačiti dijelovi radi zadovoljavanja većih nacionalnih projekata. Time je još jednom potvrđena logika prema kojoj Bosna i Hercegovina postoji samo kao problem, nikada kao rješenje.

Bošnjačko političko vodstvo i bošnjačka društva reagirali su brzo. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavani su protestni zborovi i skupovi na kojima se tražila autonomija zemlje u njenom historijskom opsegu. Ti skupovi nisu bili sporadični niti stihijski. Naprotiv, radilo se o koordiniranoj političkoj mobilizaciji koja je obuhvatila širok spektar bošnjačkog društva, od kulturnih i vjerskih organizacija do političkih aktivista.

Posebno je značajno da se u tim zahtjevima nije tražilo razbijanje Jugoslavije, niti separatizam. Tražilo se priznanje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne jedinice unutar zajedničke države, u skladu s njenom historijskom posebnosti i društvenom strukturom.

Kulminacija tih političkih previranja dogodila se 30. decembra 1939. godine u Sarajevu. Toga dana održan je skup predstavnika svih relevantnih bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova. Na tom sastanku konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, s jasnim ciljem da se borba za autonomni status institucionalizira i koordinira.

Jedna od ključnih odluka bila je da se širom zemlje osnivaju mjesni odbori Pokreta, čime se željelo osigurati da zahtjev za autonomijom ne ostane ograničen na Sarajevo ili uski krug intelektualaca, već da dobije masovni karakter. Time je bošnjačka politika po prvi put nakon dugo vremena nastupila organizirano i sa jasno artikuliranim zahtjevom.

U okružnici Pokreta posebno je naglašeno da Bošnjaci nisu odbacili sporazum Cvetković–Maček kao takav. Naprotiv, istaknuto je da je sporazum primljen s razumijevanjem, ali i s jasnom primjedbom da u njemu nije vođeno računa o težnjama Bošnjaka i bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini. Autonomija Bosne i Hercegovine predstavljena je kao rješenje koje ne ugrožava interese drugih naroda, nego doprinosi stabilnosti države.

U tom smislu, Pokret je pozvao i ostale političke stranke u Jugoslaviji da mu se pridruže, naglašavajući da autonomna Bosna i Hercegovina ne znači dominaciju jednog naroda, već ravnopravnost svih.

Reakcije srpskih političkih elita bile su brze i oštre. Svaka ideja autonomije Bosne i Hercegovine doživljavana je kao prijetnja projektu okupljanja “srpskih zemalja” i srpskoj političkoj prevlasti u Jugoslaviji. U tom diskursu Bosna i Hercegovina nije imala vlastiti politički legitimitet; ona je bila prostor koji se mora uklopiti u širi nacionalni plan.

S druge strane, ni hrvatski politički lideri nisu smatrali da je pitanje granica Banovine Hrvatske trajno riješeno. Vladalo je uvjerenje da je sporazum tek prva faza šireg preuređenja države. U tom kontekstu razmatrane su različite varijante budućeg statusa Bosne i Hercegovine: od autonomije, preko plebiscita, do nove teritorijalne podjele ili čak potpunog pripajanja Banovini Hrvatskoj.

Zajedničko svim tim scenarijima bilo je jedno, Bosna i Hercegovina je posmatrana kao objekt, a ne kao politički subjekt. Upravo protiv te logike ustao je Pokret za autonomiju.

Bošnjaci se nisu mirili s činjenicom da su prisiljeni živjeti podijeljeni, pod dva upravna režima, bez političkog glasa. Njihov zahtjev za autonomijom nije bio samo pitanje teritorijalne administracije, nego pitanje političkog dostojanstva i ravnopravnosti unutar jugoslavenske zajednice naroda.

Važno je naglasiti da taj pokret nije bio isključivo nacionalistički. Njegova temeljna ideja bila je očuvanje Bosne i Hercegovine kao historijske cjeline i prostora zajedničkog života. U tom smislu, autonomija je shvaćena kao mehanizam zaštite multietničkog karaktera zemlje, a ne kao korak ka etničkoj homogenizaciji.

Politički procesi započeti krajem 1939. godine naglo su prekinuti aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije. Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine nije dobio priliku da se razvije do kraja niti da svoje zahtjeve pretvori u institucionalnu realnost.

Ipak, njegova historijska važnost ne leži u neposrednom političkom uspjehu, nego u činjenici da je jasno artikulirao bosansko pitanje u modernom političkom smislu. Pokret je pokazao da Bosna i Hercegovina ima vlastitu političku logiku i da njeni stanovnici, posebno Bošnjaci, nisu spremni prihvatiti ulogu pasivnog objekta tuđih dogovora. Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine iz 1939. godine nije fusnota historije, nego preteča svih kasnijih borbi za priznanje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne i cjelovite političke zajednice.