Dodikov odlazak ne prati dostojanstvo. Naprotiv, njegovi posljednji istupi ispunjeni su bijesom, uvredama i prijetnjama. On je jednostavno pojeo samog sebe i, kako bi rekli Hercegovci, više “ne zna kud goni”. Takvo ponašanje najbolje pokazuje koliko je nervozan i svjestan da mu se kraj približio

Nakon gotovo dvije decenije dominacije političkom scenom u Republici Srpskoj, Milorad Dodik odlazi – ne kao pobjednik, nego kao čovjek koji je svoju vlast do posljednjeg dana trošio na prazne prijetnje, najave i iluzije. Njegov politički testament nisu ni izgrađeni putevi, ni fabrike, ni poboljšan standard građana, nego beskonačni niz referenduma koji nikada nisu održani.

Posljednja epizoda ove dugotrajne političke farse bila je odluka Narodne skupštine RS da raspiše referendum o presudi Sud BiH kojom je Dodik osuđen na godinu dana zatvora, te o odluci Centralne izborne komisije kojom mu je oduzet mandat predsjednika RS. Pitanje postavljeno biračima zvuči više kao parola nego kao pravni akt: „Podržavate li odluke neizabranog stranca Christiana Schmidta i presude neustavnog Suda BiH izrečene protiv predsjednika RS Milorada Dodika?“

Većina će, ona kojoj ne bude muka uopće izaći na referendum, zaokružiti vjerovatno da. I na tom će se DA sve i završiti.

Odluka je usvojena glasovima vladajuće većine, dok je opozicija bila izložena seriji Dodikovih uvreda i prijetnji. Tako je još jednom pokazano da se skupština manjeg entiteta umjesto mjesta ozbiljnog političkog dijaloga, pretvara u pozornicu za Dodikove ispade.

Ovaj referendum, naravno, ne može proizvesti nikakve pravne posljedice. Referendum se ne može raspisati o pravosnažnim sudskim presudama niti se njime mogu promijeniti odluke Centralne izborne komisije. To su jasno kazali i predstavnici međunarodne zajednice, ali i domaći pravnici. Britanski ambasador u BiH Julian Reilly otvoreno je upozorio da je riječ o „kršenju ustava i zakona koje se ne može tolerirati“.

Drugim riječima: Dodik je još jednom pokušao prodati iluziju referenduma kao rješenja za vlastite političke probleme.

Ovo nije prvi put. Naprotiv, referendum je od 2006. godine bio Dodikova najdraža politička igračka. Obećavao ih je na desetine: o nezavisnosti RS, o Sudu i Tužilaštvu BiH, o NATO-u, o visokim predstavnicima, o ustavnim promjenama. Broj najava teško je i prebrojati – spominje se više od pedeset – ali samo je jedan referendum ikada proveden: onaj iz 2016. o Danu Republike Srpske.

I taj jedini referendum završio je poništen odlukom Ustavnog suda BiH. Dodikova vlast ga je tada proglasila „anketom“ i pokušala izvući politički poen, ali je zapravo izgubila svaki kredibilitet u pogledu najavljenih referenduma. Od tada, svaka nova prijetnja referendumom sve je više ličila na loše ponavljanje već viđenog scenarija.

Sjetimo se i 2011. godine, kada je Skupština RS zakazala referendum o radu Suda i Tužilaštva BiH. Dodik je tada odustao nakon što je u Banju Luku došla visoka predstavnica EU Catherine Ashton. Nakon par susreta i obećanja o „dijalogu“, referendum je stavljen u ladicu.

Od tada, Dodik je prijetio referendumom gotovo svake godine – od pitanja NATO-a do pitanja statusa RS. Ni jedan jedini nije održan.

Zašto Dodik nikada nije imao snage ili hrabrosti da provede ono što je obećavao? Odgovor je jednostavan: zato što je znao da bi time izgubio. Ustav BiH jasno zabranjuje entitetima da odlučuju o državnim pitanjima. Održavanje takvih referenduma značilo bi direktan sukob s međunarodnom zajednicom, sankcije i izolaciju. Dodik je to znao, ali je istovremeno znao da mu najave referenduma služe kao moćan alat ucjene.

On ih je koristio kad god bi osjetio da gubi politički teren ili da mu opada popularnost. Najavom referenduma dizao bi tenzije, homogenizirao biračko tijelo i prebacivao pažnju javnosti s ekonomskih problema, korupcije i odlaska mladih ljudi.

Ali, kao i svaka ucjena, i ova je imala rok trajanja. Narod je s vremenom naučio da iza Dodikovih referenduma ne stoji ništa. „Velika nesreća“ – kako ga je nazvao Igor Crnadak iz PDP-a – sada se urušava pod teretom vlastitih lažnih obećanja.

Dodikov odlazak ne prati dostojanstvo. Naprotiv, njegovi posljednji istupi ispunjeni su bijesom, uvredama i prijetnjama. On je jednostavno pojeo samog sebe i, kako bi rekli Hercegovci, više “ne zna kud goni”. Opozicione lidere vrijeđa s govornice, Nebojši Vukanoviću prijeti fizičkim nasiljem, a Igora Crnatka naziva „agentom tajne službe“. Takvo ponašanje najbolje pokazuje koliko je nervozan i svjestan da mu se kraj približio.

Valjda je to konačno shvatio kada je zvižducima istjeran iz beogradske dvorane u kojoj nje htio gledati utakmicu košarkaša Srbije i Slovenije.  

Njegov politički stil – zasnovan na uvredama, sukobima i ucjenama – više ne funkcionira. Čak i unutar Republike Srpske, sve je više glasova koji otvoreno govore da je vrijeme da Dodik „siđe s grbače“ narodu.

Kada se jednog dana budu sabirali rezultati njegove vladavine, ostat će malo toga osim praznih najava. Nakon dvije decenije vlasti ono po čemu će ga historija pamtiti jesu prijetnje referendumima – političko oružje iz kojeg nikada nije opalio.