Osmanska osvajanja nisu dovela do mijenjanja govornih jezika, narod je govorio svojim jezicima, a Osmanlije nisu imale nikakvu politiku koja bi bila usmjerena na širenje turskog jezika: “U Osmanskoj imperiji ogromna masa stanovništva, vjerovatno oko 80%, ostalo je kršćanima. Čak i u pokrajinama u koje je islam vršio upade rijetko je sa sobom nosio turski jezik: bosanski muslimani su i dalje govorili svoj domaći slavenski, musliman Ali-paša iz Janjine je govorio albanski i grčki, ali ne turski, muslimanski seljaci na Kreti su govorili grčki i uživali u ostrvskoj poemi Erotokritos koliko i kršćani…”

Jezik i pismo spadaju u najvažnije elemente etničkog identiteta. Za vrijeme Osmanskog nije primjenjivan niti jedan oblik jezičke asimilacije. Dokumenti pokazuju da su radi provođenja postupaka pred državnim organima angažovani prevodioci, kako na Divanu, tako i u provincijskim sudovima.

Osmanska osvajanja nisu dovela do mijenjanja govornih jezika, narod je govorio svojim jezicima, a Osmanlije nisu imale nikakvu politiku koja bi bila usmjerena na širenje turskog jezika: “U Osmanskoj imperiji ogromna masa stanovništva, vjerovatno oko 80%, ostalo je kršćanima. Čak i u pokrajinama u koje je islam vršio upade rijetko je sa sobom nosio turski jezik: bosanski muslimani su i dalje govorili svoj domaći slavenski, musliman Ali-paša iz Janjine je govorio albanski i grčki, ali ne turski, muslimanski seljaci na Kreti su govorili grčki i uživali u ostrvskoj poemi Erotokritos koliko i kršćani…” (Mazower Mark, The Balkans – A Short History).

Uočavane su pojave da upravljači koji su bili etnički Turci, došavši na dužnost u neku pokrajinu, ne pokušavaju nametnuti turski jezik i običaje, nego da, posebno zbog ženidbe, prije počnu učiti domaći jezik i vremenom se asimiliraju: “Pravih Turkuša ima danas u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Ženeć naime kroz četiri stotine godina domaće šćeri, naučili su oni jezik i običaje ove zemlje i malo pomalo izgubili svoj prvobitni i dobili nov, čisto slavenski tip.”(Antun Hangi, Život i običaji muslimana).

U posljednjem periodu osmanske višestoljetne vladavine franjevac Ivan Frano Jukić u vezi Bosne i bosanskog jezika konstatuje: “Bosna jedina je turska deržava, koja je čista ostala sasvim od turskog jezika, kako po selima tako i po varošima, drugi se jezik osim bosanskog negovori, najveća turska gospoda samo onda turski govore, kad su kod Vezira, pogriešno dakle g. Šafarik meće u svom Narodopisnom Zemevidu 1840. Turke Osmanlije kod Sarajeva, Travnika, Banjaluke itd. Osmanlia ako koi okući se u Travniku, to ti druge godine već bosanski govori.” (Rizvić Muhsin, Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo).

Kada su pod osmanskom vlašću zbog slabljenja Osmanske države narodi dobili priliku da ispolje svoje nacionalističke težnje jezik je igrao najvažniju ulogu u idenitificiranju sopstvenog naroda. Do sredine 18. stoljeća jezik i pismo se nisu javljali kao problem i pretenzija koja dovodi do sukoba između pojedinih naroda. Međutim, nakon toga dolazi do izrazitih tendencija da se svoj jezik ističe i da se natura drugom kao element etničkog identiteta: “Nema nikakve sumnje da je Osmanska imperija zajedništvo mnogih vjera i  zajednica u mjeri koja nikad nije viđeno u historiji. Uprkos tome što, do možda 18. stoljeća, pa čak nije ni u 19. stoljeću, do sredine 18. stoljeća jezičke razlike nisu predstavljale problem, još interesantnija je pojava poslije ovog perioda u novom svijetu kao istinski najvećeg problema etničke podvojenosti oslonjene na jezik i jezičke razlike. Kažemo da se tada javljuju sukobi između poznatih crkava i vjerskih grupa i da se sa dramatičnim razvojima događaja koji su pripremali tužni kraj imperije završava stranica historije.” (Aslan Seyfullah, İlber Ortaylı ile Tarih Dersleri: Milletler Tarihi).

Za etničko očuvanje svakako je izuzetno važno očuvanje i razvoj jezika, pisma, kulture i pismenosti. Ovaj razvoj je pod osmanskom vlašću bio neometan. Pisma i jezici raznih naroda nisu bili zatirani i zabranjivani, naprotiv, upotrebljavali su ih i “Turci”. Jedan od najočitijih primjera odnosa Osmanlija prema jezicima i pismima drugih naroda predstavlja “slovenska kancelarija”: “Na Porti u Carigradu postojala je u prve vrijeme poslije osvojenja Bosne ‘slovenska’, što znači ćirilska, kancelarija u kojoj su izrađivani carski fermani i vođena razna prepiska sa Dubrovnikom i islamiziranim bosanskim feudalcima.” (Bogičević Vojislav, Pismenost u Bosni i Hercegovini).

Dakle, sami sultani, ne samo da ne potiskuju upotrebu drugih jezika i pisama, već i sami, u svojim aktima, upotrebljavaju te jezike i pisma pokazujući jasno svoj odnos prema drugom i drugačijem. Sultan Mehmed Fatih je također upotrebljavao ćirilicu u prepisci vođenoj sa svojim osmanskim upravljačima i činovnicima “po Romane, po Anatolie, po Vlaškoi zem’li, po Srbih, po Arbanasih, po Bosnih”.

Aleksandar Fotić o upotrebi jezika i pisma ističe i ovo: „Ono što je posebno zanimljivo, a što nije proučeno, jeste upotreba i pravovaljanost raznih savremenih akata, najpre međusobnih ugovora nemuslimanskih podanika Carstva, na osmanskom šerijatskom sudu. U velikom broju slučajeva  reč je o aktima proizišlim  iz crkvene kancelarije, ali i onim, jednako brojnim, koji se tiču zaduživanja određenih privatnih lica ili institucija (opet najčešće crkava i manastira). Ono što naročito vredi naglasiti jeste činjenica da su takvi savremeni ugovori na ćirilici i srpskom/bugarskom jeziku, kao i oni pisani grčkim pismom i na grčkom jeziku ponekad bili sklapani i između nemuslimanskih i muslimanskih podanika… Zanimljivo je i to da takvi dokumenti nisu nastajali samo u pograničnim područjima, ili onim tek potpalim pod osmansku vlast, nego i u onim oblastima koja su se pod osmanskom upravom nalazila već stoljećima. To su bile one oblasti u kojima su zimije (štićenici, pravni izraz za nemuslimanske podanike) već generacijama poznavali funkcionisanje osmanskih šerijatskih sudova i koristili ih, često i svojevoljno, čak i u situacijma kada su problem mogli da reše bez uplitanja osmanskih vlasti.“

U Bosni je praksa bila da “turska uprava, kada je imala šta da saopštava narodu pismeno na srpskom jeziku, činila je to uvijek ćirilicom.” (Ćorović Vladimir, Muslimani i ćirilica). Turska uprava nije bila uvjerenja da pismena na ćirilici priopćava na srpskom jeziku. Dokument iz 1863. godine pokazuje da su inspektori u Mostaru narodu pročitali ilannamu (lannama – proglas, saopćenje) na turskom i bosanskom (boşnakça) jeziku.

Odnos Osmanlija prema pravoslavnom stanovništvu u Bosni i njegovom jeziku vidljiv je iz zahvalnice pravoslavnog stanovništva na svom jeziku i pismu zbog donacije za dovršenje izgradnje crkve. Srpski mitropolit, knezovi i narod 1814. godine pišu arzuhal na domaćem jeziku. Isti je slučaj sa pismom sultanu domaćeg hrišćanskog stanovništva Taşlıce koja se nalazila u Sandžaku, Yenipazar, u kojem sena svom jeziku zahvaljuju zbog finansijske pomoći države u izgradnji crkve.

Pismo sultanu upućeno polovinom 19. stoljeća koje su uputili gvardijani fojničkog, kreševskog i sutješkog samostana pisano latinicom na domaćem jeziku, u kojem se zahvaljuju radi izgradnje novih crkava, pokazuje da se jezik bosanskih katolika očuvao stoljećima, od osvojenja Bosne, te da se upotrebljavao i u korespodenciji sa samim sultanom. Gvradijani pišu na domaćem jeziku latiničnim pismom:  “Krasno je bilo vidit kad s početkom mjeseca Maja t.g. stiže u Bosnu devet sjajnih Fermanah Vašeg Veličanstva u kojim se da pročita, da se načinja devet crkvih za katolike najvjernije podložnike Vašeg Veličanstva. Narod Katolički ovo razumivši da suzama od dragosti obliven svud po Bosni blagodari”.

Ovdje se treba zapitati šta bi se desilo sa ćiriličnim i latiničnim pismom u Bosni, ili nekom drugom dijelu Osmanske države, da su lokalni muslimani tražili da se zbog nedavnog ratovanja sa pravoslavnim ili katoličkim neprijateljima zabrani upotreba ovih pisama, da se naredi da se u svim segmentima upotrebljavaju arapski harfovi na način kao su to radile Osmanlije i da je osmanska vlast bila raspoložena da udovolji ovakvim zahtjevima? Nameće se odgovor da bi ovi važni elementi etničkog identiteta imali krajnje upitnu sudbinu, a u najblažem slučaju da bi pretrpili veliku štetu: “Treba dodati da su Francuzi i Španci svoju državnu teritoriju objedinili na jezičkom temelju prije 18. stoljeća. Jezičko-politički proces centralizacije u Francuskoj pruža se unazad do u 16. vijek i odatle dalje stoljećima. Različitim kraljevskim uredbama, od kojih najvažnija potječe iz 1539. godine, utvrđen je zahtjev za isključivosti francuskog. Iz 1738. godine datira jedno kraljevsko naređenje koje stavlja van snage katalonski u južnofrancuskom Rossillonu. Revolucionarna Nacionalna skupština  iz 1792. godine obnovila je princip nacionalnog jezika i učinila je jezik simbolom nacionalnog jedinstva. Regionalnim jezicima Francuske nanijeta je šteta u javnom životu i oni su izgubili svoj značaj.”

Štamparstvo je kod Osmanlija dosta kasnilo za Evropom, no ipak je štampanje knjiga na svom jeziku odigralo značajnu ulogu u očuvanju osnovnih elemenata etničkog identititeta različitih naroda. Za očuvanje i šrenje jezika, pisma i kulture vrlo važno je bilo i štampanje novina koje je jačalo ove elemente identiteta i širilo ih među masama. Kod Srba je bila ovakva situacija: “Koncem XV veka otvara se prva srpska štamparija na Cetinju 1493-1495; za njom dolaze u prvoj polovini XVI veka štamparija Božidara Vukovića U Mlecima 1519-1539, pa štamparije U Skadru 1563, u Goraždu, Bosna 1519-1523, u Mileševu – Novopazarski Sandžak 1544, u Gračanici na Kosovu oko 1539, u Rujnu 1537, Mrkšinoj crkvi 1566. i Beogradu u Srbiji 1562. Jezik štampanih crkvenih knjiga bio je srpsko-slovenski, pravopis resavske škole.”

Što se tiče novina, u Prizrenu se štampaju novine sa istim imenom na turskom i srpskom jeziku.

 Na kraju osmanske vladavine u Bosni u pogledu uporebe jezika i ćirilice imamo primjer listova koji su izlazili u 19. stoljeću. “Bosna” je bila službeni list, a izlazili su i “Cvjetnik” i “Neretva”. Ovi listovi su izlazili na turskom i domaćem jeziku.

Dr. Senad Hasanagić, BOSANSKA AHDNAMA (osnova, primjena i posljedice)