Osmanlije nisu “prodale” Bosnu za tone zlata

Jedna od najotpornijih zabluda u domaćoj svijesti jeste tvrdnja da su Osmanlije „prodale“ Bosnu i Hercegovinu Austro-Ugarskoj za tone zlata i milione lira. Iako se narativ o trgovačkom dilu Istanbula i Beča decenijama prenosi kao nepobitna činjenica, arhivska građa otkriva sasvim drugačiju pozadinu: potpunu geopolitičku nemoć Carstva, zapadne pritiske, unutrašnje mladoturske prevrate i pravnu kompenzaciju za državnu imovinu koja je u narodnoj mašti prerasla u mit o prodaji vlastitog naroda

Među ustaljenim zabludama i kafanskim interpretacijama proslosti na našim prostorima, malo je koja teorija zavjere tako žilava i otporna kao ona o osmanskoj „prodaji“ Bosne i Hercegovine. Generacijama se prenosi narativ o navodnim tonama zlata, vrećama novca i prešutnom dilu Istanbula i Beča kojim su Bošnjaci, preko noći, prepušteni na milost i nemilost habsburškoj kruni.

Pa ipak, svako ozbiljnije suočavanje s arhivskom građom i historijskim činjenicama pokazuje da je riječ o površnoj floskuli i potpunom nerazumijevanju geopolitičkih okolnosti u kojima se našlo Osmansko carstvo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Odgovor na pitanje kako je Bosna došla pod austrougarsku vlast nije ni kratak ni jednostavan, ali je daleko od bilo kakve trgovačke pogodbe.

Austrijski apetiti prema bosanskom teritoriju nisu bili plod trenutnog hira, već su se sustavno razvijali još od prve polovine 17. stoljeća. Beč je u dva navrata vojno pokušao ovladati ovim prostorom, najprije u periodu od 1697. do 1737. godine, a potom i od 1788. do 1791. godine. Oba vojna pohoda završila su bezuspješno zahvaljujući otporu lokalnog stanovništva i osmanskih snaga. Međutim, treći pokušaj 1878. godine donio je potpunu promjenu geopolitičke karte.

Posljednja četvrtina 19. stoljeća bila je obilježena dvama neodvojivim procesima koji su iz korijena potresli evroazijski kontinent: nezadrživim širenjem Ruskog carstva i usudnim uzmicanjem Osmanskog carstva. Nakon osmansko-ruskog rata i vala nacionalnih ustanaka, balkanski narodi dobijaju nezavisnost, a osmanska država biva dovedena do ruba propasti. Porta je bila primorana napustiti čak dvije petine svog dotadašnjego evropskog teritorija, ostavljajući oko pet miliona muslimana izvan svojih granica.

U takvom vakuumu moći, Beč nije gubio vrijeme. Austrougarski izaslanik upućen je u Istanbul s ultimatumom: predaja Bosne i Hercegovine ili povlačenje austrijske podrške za sužavanje granica Srbije, Crne Gore i Bugarske. Iako u bezizlaznom položaju, osmanske službe su ovaj zahtjev odrješito odbile. Podsjećanja radi, diplomatska borba vođena je do posljednjeg trenutka. Kada su osmanski izaslanici stigli na Berlinski kongres 1878. godine, već su znali da velike sile planiraju ulazak habsburških trupa. Porta je slala oštre proteste, ističući da Bosna i Hercegovina pripadaju Osmanskom carstvu i predlažući slanje vlastitih komesara i žandarmerije za uvođenje reda.

Tek pod strahovitim pritiskom engleske i njemačke delegacije, osmanski predstavnici četvrtog jula 1878. godine čitaju pismo iz Istanbula u kojem se navodi da se navedena mišljenja prihvaćaju radi očuvanja mira. Njemački kancelar Otto von Bismarck odmah je proglasio okupaciju zakonitom. Član 25. Berlinskog ugovora dao je Austro-Ugarskoj mandat za privremenu okupaciju, dok je, na izričito insistiranje osmanskih diplomata, potpisan i tajni protokol kojim se potvrđuje da sultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom formalno i dalje traje. Dakle, dolazak Beča 1878. godine bio je rezultat vojničke slabosti Carstva, uspona rivalskih sila i unutrašnjih nemira započetih ustankom 1875. godine, a nikako plod bilo kakve prodaje.

Ključni nesporazum i izvor mita o „milionima i tonama zlata“ vezuje se za događaje iz 1908. i 1909. godine, odnosno za čin aneksije. Međutim, zaboravlja se šta se u tom trenutku dešavalo u samom centru osmanske države. U Istanbulu nastaje Mladoturski pokret, sekularna, proevropska struja okupljena oko Komiteta za jedinstvo i napredak. Mladoturci su po svaku cijenu nastojali prekinuti veze turskog naroda s islamskom tradicijom i oslabiti vlast sultana Abdul Hamida II, iznuđujući proglašenje Ustavnog doba u julu 1908. godine.

Koristeći potpunu političku paralizu i rasulo u Istanbulu, Austro-Ugarska šestog oktobra 1908. godine jednostrano proglašava aneksiju Bosne i Hercegovine, trajno je spajajući sa svojom Monarhijom. Centralne osmanske vlasti reaguju diplomatskom notom protesta već narednog dana, a sam sultan Abdul Hamid II u decembru iste godine pred parlamentom javno osuđuje aneksiju. Nažalost, sultan je ubrzo, u aprilu 1909. godine, svrgnut s vlasti.

Sporazum o aneksiji od 26. februara 1909. godine iznijeli su i potpisali upravo mladoturci. Dakle, ako se u političkom smislu uopšte može govoriti o ustupku, Bosnu nisu „prodale“ tradicionalne Osmanlije niti sultan, već mladoturska garnitura formirana na idejama antisultanata i radikalne vesternizacije.

A šta je sa famoznih 2,5 miliona osmanskih lira (često pogrešno interpretiranih kao funte ili tone zlata)? Odakle taj novac u priči? Odgovor leži u osmanskom pravnom sistemu i zakonu o vlasničkopravnim odnosima. Osmansko carstvo je u Bosni i Hercegovini posjedovalo obimnu državnu imovinu, nekretnine, vakufska dobra i objekte. Prilikom konačnog definisanja statusa, Austro-Ugarska se obavezala da će u roku od petnaest dana isplatiti 2,5 miliona lira isključivo na ime odštete i kompenzacije za te konkretne nekretnine i državna imanja. Ta praksa kompenzacije za državnu imovinu primjenjivana je i u drugim otcijepljenim pokrajinama i predstavlja standardni pravni postupak međunarodnog prava tog doba, a ne cijenu za „kupovinu naroda i teritorije“.

Ovo historijsko poravnanje, premda pravno uobličeno, palo je izuzetno teško narodu na terenu. Muslimanska narodna organizacija (MNO) uputila je u februaru 1909. godine dramatičan Memorandum osmanskom parlamentu. U tom potresnom dokumentu, bosanski prvaci podsjećaju na vijekove vjernosti i žrtvovanja za Carstvo, izražavajući očaj i nevjericu pred vijestima o sporazumu: „Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost… Umjesto 2,5 miliona funti dat ćemo i 10 miliona, pa da ćemo i djecu svoju prodavati, a ne da doživimo tu sramnu prodaju!“ Slične nevjerice i ogorčenja bilježe se i među muslimanskim stanovništvom u Pljevljima i Sjenici.

Gledano iz ugla bosanskih muslimana koji su ostali prepušteni novom vladaru, osjećaj iznevjerenosti bio je potpun. Međutim, povijesni procesi zahtijevaju objektivno posmatranje cjeline. Centralne osmanske vlasti su se od 1878. pa sve do 1908. godine, u okviru svojih skromnih mogućnosti, grčevito borile za očuvanje suvereniteta nad Bosnom. Kada je država doživjela imploziju, spasavanje vlastite supstance postalo je jedini prioritet Istanbula.

Narativ o tome kako su „Turci prodali Bošnjake“ zvuči površno, prosto i tendenciozno. Riječ je o jeftinim političkim konstrukcijama koje ignoriraju odnos snaga na terenu, vojne pritiske i geopolitičke realnosti vremena. Historija rijetko nudi jednostavne odgovore, a razumijevanje njenih lomova zahtijeva napustanje mitova o tonama zlata i prihvatanje gorke činjenice da su mali narodi najčešće žrtve velikih historijskih prestrojavanja.