Mala alpska država uspjela je u onom što “velika Evropa” često izbjegava, pretvoriti vrijednosne izjave u konkretan, vidljiv i politički rizičan potez. Upravo zato je poruka Ljubljane glasnija nego što se čini: međunarodno pravo vrijedi onoliko koliko su države spremne da ga primijene i platiće cijenu za to, na izborima ili u diplomatiji
Slovenija je prva članica EU koja je proglasila izraelskog premijera Benjamina Netanyahua nepoželjnom osobom. Taj čin, iako simbolički, precizno je kalibrirana poruka, kako Tel Avivu, tako i domaćoj populističkoj desnici, da će se spoljnopolitički kurs Ljubljane voditi načelima međunarodnog prava i zaštite ljudskih prava, čak i po cijenu diplomatskih trzavica.
“Ovim činom Slovenija potvrđuje svoju privrženost međunarodnom pravu, univerzalnim vrijednostima ljudskih prava i principijelnoj i dosljednoj vanjskoj politici”, poručila je državna sekretarka Neva Grašič pri objavi zabrane ulaska Netanyahuu.
Odluka nije došla ni iz vedra neba ni iz vakuuma: već u julu Slovenija je zabranila ulazak izraelskim ministrima krajnje desnice Itamaru Ben-Gviru i Bezalelu Smotriču, pozivajući se na “teška kršenja prava Palestinaca” i “genocidne izjave”.
U Netanyahuovom slučaju slovenske vlasti eksplicitno su navele nalog za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda iz novembra 2024. te nalaze Međunarodnog suda pravde o povredama međunarodnog humanitarnog i ljudskopravaškog prava. U oba navrata Ljubljana je bila “prvi pokretač” unutar EU, gurajući evropske partnere iz zone komfora.
Slovenački zaokret traje barem od juna 2024, kada je zemlja priznala palestinsku državnost. U julu 2025. Ljubljana je otišla korak dalje i postala prva članica EU koja je zabranila cjelokupnu trgovinu oružjem s Izraelom, uključujući tranzit i uvoz, uz izuzetak za već korišteni protivoklopni sistem Spike, proizveden u izraelskom Rafaelu i već integrisan u slovenačke oružane snage.
Nedavno je ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon demonstrativno izostala s Netanyahuovog obraćanja Generalnoj skupštini UN, a najavljena je i finansijska pomoć Palestinskoj upravi te medicinska podrška pacijentima iz Gaze. Na kulturnom planu, javni servis RTV Slovenija poručio je da neće učestvovati na Eurosongu ako Izrael ostane među učesnicima, obrazlažući da su “principi javnog servisa nespojivi s ljudskom patnjom, gušenjem slobodnih medija i zloupotrebom kulturnih događaja u političke svrhe”.
U pozadini stoji kombinacija vrijednosne politike sadašnje koalicije lijevog centra, predvođene premijerom Robertom Golobom, i nezadovoljstvo “mlakim” odgovorom EU na izraelsku vojnu kampanju u Gazi.
Javnost je, barem po pitanju priznanja Palestine, bila na strani vlade: oko 60% Slovenaca podržalo je taj potez. Istovremeno, nova linija predstavlja i svojevrsnu kontrapoziciju naspram prethodne desnocentrističke vlade Janeza Janše, političkog saveznika Netanyahua, koja je vodila znatno bliskiju politiku prema Jerusalemu. Janša je 2024. neformalno posjetio Izrael i najavljivao da bi, ako se vrati na vlast, preselio slovenačku ambasadu u Jerusalem.
Slovenija, međutim, nije usamljena u traženju tvrđeg stava. Krug “kritičnog jezgra” čine Španija i Irska, a pridružili su se i Nizozemci: Hag je krajem jula Ben-Gvira i Smotriča proglasio personama non grata i evidentirao ih kao nepoželjne u šengenskom sistemu. Nakon slovenačke odluke, izgledno je da bi Madrid, koji je već zabranio ulazak dvojici ministara, mogao razmotriti i zabranu za Netanyahua.
Ipak, evropska slika ostaje fragmentirana. Na razini EU teško je zamisliti konsenzus o sankcionisanju izraelskog premijera: najave predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen o “stavljanju bilateralne podrške Izraelu na čekanje”, u sklopu septembarskog obraćanja o stanju Unije, dobrim dijelom su odraz i njene unutarevropske političke aritmetike. Komisija je u konačnici predložila blaži paket: ciljane carine na dio izraelskog uvoza i sankcije isključivo za Ben-Gvira i Smotriča.
Da bi mjere prošle Vijeće EU, presudne su pozicije Njemačke i Italije; a o bilo kakvim širim, personaliziranim sankcijama odlučuje jednoglasje, što u praksi znači i veto pravo Budimpešte.
Odluka Ljubljane stoga ima dvostruko značenje. Na vanjskom planu, ona je test istinitosti evropskog narativa o “poretku zasnovanom na pravilima”: ako se međunarodne presude i naloge MKS-a uzima ozbiljno, onda bi i političke posljedice morale biti konzistentne. Na unutrašnjem planu, poruka je upućena domaćoj populističkoj desnici, da se spoljnopolitičke odluke neće praviti prema logici dnevne ideologije, nego prema mjerljivim standardima prava i odgovornosti.
No koliko će taj kurs potrajati, otvoreno je pitanje. Golobova vlada ulazi u period izborne neizvjesnosti: do kraja aprila iduće godine moraju se održati izbori, a ankete bilježe pad popularnosti premijerove liberalne platforme. Ako bi se izbori održali sutra, favorit bi bio Janša i Slovenska demokratska stranka. Promjena vlasti vjerovatno bi donijela i reorijentaciju prema Izraelu, od sadašnjeg restriktivnog kursa ka “statusu quo” bližem Budimpešti. U tom scenariju, Netanyahuova najbolja nada da se zabrana putovanja preokrene leži upravo u povratku desnice na vlast u Ljubljani.
Za sada, međutim, slovenačka odluka ima realne, pa i disciplinirajuće efekte unutar EU: osnažuje glasove koji traže dosljedniju politiku prema izraelskoj vladi, povezuje Ljubljanu s Madridom i Dublinom, te stvara politički prostor u kojem su i druge članice ohrabrene da razmotre slične poteze. Istovremeno, ona razotkriva ograničenja Unije, njenu sklonost kompromisu koji razvodnjava poruku, čim se dođe do tačke na kojoj je potrebno jednoglasje.
Zbog toga se Ljubljana namjerno pozicionira kao “normativni pionir”: čak i ako ne može promijeniti evropski konsenzus, može ga pomjeriti. Ako se taj pritisak prelije u još nekoliko prijestolnica, Netanyahuov prostor za kretanje po Evropi mogao bi se dodatno suziti. Ako dođe do smjene vlasti u Sloveniji, krug bi se jednako brzo mogao zatvoriti.
U oba ishoda, jedna stvar ostaje izvjesna: mala alpska država uspjela je u onom što “velika Evropa” često izbjegava, pretvoriti vrijednosne izjave u konkretan, vidljiv i politički rizičan potez. Upravo zato je poruka Ljubljane glasnija nego što se čini: međunarodno pravo vrijedi onoliko koliko su države spremne da ga primijene i platiće cijenu za to, na izborima ili u diplomatiji.
IZVOR: Haaretz
