Ljudi nisu rado prihvatali životno osiguranje. Mnogi su smatrali da je nemoralno “procijeniti” ljudski život u novcu, a bilo je i onih koji su vjerovali da će kupovina životnog osiguranja prizvati smrt – pa su se polise često kupovale tajno.

Kada danas pomislimo na životno osiguranje, prvo što nam pada na pamet su moderne polise, agencije, i brojke koje se mjere u milijardama dolara. No, put do današnjeg oblika ove industrije bio je dug i pun iznenađenja – a sve je počelo sa… klaunovima.

U starom Rimu, smrt nije bila samo emocionalni udarac – bila je i finansijski šok. Sprovodi su često uključivali paradu glumaca, muzičara, pjevača, pa čak i klaunova, koji su imitirali pokojnika. Dodajte troškove grobnice, kovčega, začina i parfema za kremiranje – i imate formulu za bankrot porodice preminulog.

Kako bi ublažili ove troškove, Rimljani su osmislili sistem sličan današnjem osiguranju: “pogrebna društva”. Članovi su redovno uplaćivali doprinose u zajednički fond. Kada bi neko umro, društvo bi pokrilo sve troškove sahrane – čime su postavili temelje za ono što danas poznajemo kao životno osiguranje.

Skok u 16. stoljeće vodi nas u London. Tamo je čovjek po imenu William Gybbon, koji se bavio konzerviranjem mesa i ribe, kupio životnu policu, a korisnik je bio njegov prijatelj Richard Martin. Iako zvuči skromno, ovo je bila prva zabilježena polisa životnog osiguranja u historiji – s pravno definiranim korisnikom i vrijednošću života izraženom u novcu.

U Sjedinjenim Američkim Državama, ideja životnog osiguranja stigla je u 18. stoljeću – i to iz crkvenih krugova. Grupa prezbiterijanskih svećenika u Pennsylvaniji osnovala je fond za pomoć udovicama i djeci preminulih kolega.

U početku, ljudi nisu rado prihvatali životno osiguranje. Mnogi su smatrali da je nemoralno “procijeniti” ljudski život u novcu. Ali stavovi su se počeli mijenjati kada su se pred očima javnosti odvijale sudbine udovica i siročadi koje su, zahvaljujući policama, uspjele preživjeti gubitke dostojanstveno.

U to vrijeme bilo je mnogo onih koji su vjerovali da će kupovina životnog osiguranja prizvati smrt – pa su se polise često kupovale tajno.

Godina 1840. donijela je revolucionarnu promjenu. Država New York je donijela zakon koji je ženama omogućio da samostalno kupe životno osiguranje za svoje muževe – a uz to su udovice dobile i zakonsku zaštitu od povjerilaca. To je potaknulo lavinu novih zakona i rast ove industrije širom SAD-a.

U 1830-im, američke osiguravajuće kuće izdale su polise ukupne vrijednosti od oko 600.000 dolara. Do 1850. ta brojka je narasla na gotovo 100 miliona dolara. Danas u svim većim državama postoji na stotine osiguravajućih kompanija, koje pokrivaju vrijednosti u bilionima.

Osiguranje je zasigurno jedan od najprofitabilniih biznisa današnjice. Prije svega, polise životnog osiguranja su dugoročne, često traju desetljećima, što osigurava stalni priliv premija, a to, opet, osiguravajućim kućama donosi stabilne i predvidive prihode. Kod većine životnih osiguranja, osiguravajuće kuće ne moraju odmah isplaćivati novac – posebno kod “oročenih” osiguranja, gdje većina osiguranika doživi kraj police, pa novac ostaje osiguravajućoj kući.

Osim toga, osiguravajuće kuće ne drže sav novac na račun je im ulaganja premija na finansijskim tržištima (u obveznice, dionice, nekretnine itd.) omogućuju dodatnu zaradu. Čak i ako moraju isplatiti polisu, zarada od investicija često pokriva tu obavezu i ostavlja profit.

Naravno, ima tu i rizika – velike isplate tokom pandemija, ratova ili prirodnih katastrofa mogu naglo povećati troškove. Ipak, osiguravajuće kuće imaju cijele timove aktuara – stručnjaka koji matematički procjenjuju rizik i određuju premije tako da su uvijek u korist kompanije. Drugim riječima, igra je statistički podešena da kuća dobije više novca nego što ga isplati.