Izrael je nakon raspada Jugoslavije brzo uspostavio odnose s novonastalim državama Balkana, ali najzanimljiviji je slučaj Kosova. Godine 2021. Tel Aviv je, suprotno svojoj ranijoj politici, priznao kosovsku nezavisnost. Dugo je odlagao taj potez iz straha da bi mogao poslužiti kao presedan Palestincima. No nakon američkog pritiska i sporazuma koje je Donald Trump postigao između Beograda i Prištine, Izrael se odlučio svrstati uz Kosovo. U znak zahvalnosti, Priština je otvorila ambasadu u Jerusalemu

U dvije godine koje su protekle od napada Hamasa sedmog oktobra 2023. godine, svijet je svjedočio radikalnoj promjeni u percepciji Izraela. Globalni talas suosjećanja koji je uslijedio neposredno nakon masakra brzo se istopio pod težinom izraelske ofanzive na Gazu. Danas, kada se međunarodna zajednica sve glasnije oglašava protiv postupaka izraelske vojske, a čak i tradicionalni saveznici u Sjedinjenim Državama pokazuju znakove zasićenosti, Tel Aviv pokušava pronaći nove partnere i to u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Prema istraživanju Pew Research Centra objavljenom ovog mjeseca, 59 posto Amerikanaca ima negativno mišljenje o izraelskoj vladi, dok 39 posto smatra da “ide predaleko” u Gazi. Čak četvrtina američkih Jevreja ocjenjuje izraelsku kampanju kao genocidnu. Slika s posljednje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kada su deseci delegata napustili salu tokom govora Benjamina Netanyahua, postala je simbol izolacije Izraela ali i znak da Tel Aviv traži nove prijatelje izvan Zapada.

 “Svjestan da ne može vječno računati na bezuslovnu podršku Zapada, Izrael posljednjih godina razvija strategiju širenja odnosa s državama globalnog juga”, objašnjava Eduard Soler, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Autonoma u Barceloni. “Ne sa svima, ali s nekima, Indijom, državama potpisnicama Abrahamovih sporazuma, pa i pojedinim afričkim zemljama, Tel Aviv gradi pragmatične veze koje se temelje na trgovini, tehnologiji i sigurnosnoj saradnji.”

Ova strategija, koja se nekad odvijala diskretno i iz sjene, danas je jedan od ključnih stubova izraelske vanjske politike. Cilj je jasan: izbjeći potpunu diplomatsku izolaciju i osigurati nove izvore političke podrške i tržišta za izraelsku vojnu i tehnološku industriju.

Jedan od najvećih uspjeha izraelske diplomatije u posljednjoj deceniji svakako je Indija. Zemlja koja je decenijama bila simbol antikolonijalne solidarnosti i osnivač Pokreta nesvrstanih, nekada je stajala čvrsto uz Palestinu. No dolaskom premijera Narendre Modija 2014. godine sve se promijenilo. Modi, koji otvoreno izražava divljenje prema izraelskom modelu “borbe protiv terorizma”, izgradio je lični i politički savez s Netanyahuom.

U 2017. postao je prvi indijski premijer koji je posjetio Izrael. Otada je saradnja dviju zemalja eksplodirala, ne samo na političkom, nego i na vojnom i tehnološkom planu. Indija je u posljednjih 25 godina uvezla oko pet milijardi dolara vrijedno izraelsko oružje. Tokom kratkog sukoba s Pakistanom ove godine, izraelski dronovi su korišteni u akcijama indijske vojske. Zajednički indijsko-izraelski konzorcij “Adani-Elbit Advanced Systems” proizvodi bespilotne letjelice koje se danas koriste i u Gazi.

U septembru ove godine, dok je međunarodna osuda izraelskih akcija dostizala vrhunac, New Delhi je potpisao novi sporazum o olakšanju investicija, signal da Indija neće okrenuti leđa Izraelu. “Ovo partnerstvo prevazilazi ideologiju”, piše izraelski list Haaretz. “Riječ je o savezu između dvije sile koje dijele isti pogled na svijet: snažnu državu, militarizovanu sigurnost i nepoverenje prema Zapadu koji propovijeda moralnost.”

Drugi stub izraelskog zaokreta prema Aziji čine odnosi s Kinom. Iako je Washington oštro reagovao na sve veću prisutnost kineskih kompanija u izraelskoj infrastrukturi, poput luke Haifa, Tel Aviv se nije povukao. U Haifi, jednoj od ključnih luka Mediterana, kineska kompanija “Shanghai International Port Group” ima koncesiju do 2046. godine. To pokazuje koliko je Izrael spreman balansirati između velikih sila, uprkos američkim pritiscima.

Još od 1990-ih Izrael pokušava produbiti veze s državama koje ranije nisu priznavale njegovu legitimnost. Danas ima formalne odnose sa Tajlandom, Vijetnamom, Filipinima, Laosom, Kambodžom, pa čak i Istočnim Timorom. Iako su najveće muslimanske zemlje jugoistočne Azije, Indonezija, Malezija i Bruneji, i dalje čvrsto protiv normalizacije odnosa, izraelska diplomatija polako gradi utjecaj u regiji putem tehnološke i sigurnosne saradnje.

“Od 1990-ih, a naročito u 21. stoljeću, fokus izraelske politike prema Aziji postao je strateški: Kina i Indija sada su ključni partneri Izraela u ekonomiji, vanjskoj politici, sigurnosti i geopolitičkom pozicioniranju”, piše Yoram Evron s Univerziteta u Haifi.

Izrael je nakon raspada Jugoslavije brzo uspostavio odnose s novonastalim državama Balkana, ali najzanimljiviji je slučaj Kosova. Godine 2021. Tel Aviv je, suprotno svojoj ranijoj politici, priznao kosovsku nezavisnost. Dugo je odlagao taj potez iz straha da bi mogao poslužiti kao presedan Palestincima. No nakon američkog pritiska i sporazuma koje je Donald Trump postigao između Beograda i Prištine, Izrael se odlučio svrstati uz Kosovo. U znak zahvalnosti, Priština je otvorila ambasadu u Jerusalemu.

S druge strane, ta odluka zahladila je odnose s Beogradom, koji je odbio preseliti ambasadu u Jerusalemu. Ipak, posljednjih mjeseci odnosi se ponovo zagrijavaju, Srbija je podržala američku inicijativu za oslobađanje izraelskih talaca iz Gaze, a mediji javljaju i o isporukama oružja izraelskoj vojsci. Analitičari izraelskog “Begin-Sadat centra” tvrde da je riječ o “političkoj igri” Beograda, koji pokušava zadržati dobre odnose i s Moskvom i s Washingtonom.

Nekada davno, Afrika je bila važan saveznik Izraela. Pedesetih i šezdesetih godina izraelska razvojna pomoć bila je simbol meke moći Tel Aviva. No nakon arapsko-izraelskih ratova i pritisaka OAP-a, mnoge afričke zemlje su prekinule odnose. Danas se Izrael vraća i to ambiciozno.

Trenutno ima 13 ambasada i tri ekonomska predstavništva širom kontinenta. U junu ove godine, ministar vanjskih poslova Gideon Saar otvorio je ambasadu u Zambiji, prvi put nakon više od pola stoljeća. “Izrael se vraća u Afriku”, poručio je Saar. “Mnoge zemlje stoje u redu da prime izraelske ambasadore.”

Na listi novih afričkih partnera su Nigerija, Južni Sudan i posebno Malavi. U decembru 2024. Izrael je otvorio ambasadu u Lilongveu. Tokom ceremonije, ministrica vanjskih poslova Nancy Tembo izjavila je: “Podržavat ćemo Izrael čak i kad drugi to ne budu činili.” Istovremeno, Južni Sudan je dobio izraelska obećanja o “vojnoj pomoći” u jeku unutrašnjeg sukoba. Nije slučajno što Tel Aviv cilja zemlje s ograničenim međunarodnim uticajem, ali s glasom u Ujedinjenim narodima.

“Ne možemo porediti Indiju s Malavijem, naravno,” kaže Soler. “No za Izrael su takve zemlje dragocjene kao simboli, dok jedni napuštaju izraelske ambasade, drugi otvaraju svoje u Jerusalemu.”

Izraelska strategija u Africi ima i kontrastni element, suprotstavljanje utjecaju Južne Afrike, koja je podnijela tužbu protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde. Dok Pretoria vodi moralnu ofanzivu protiv Tel Aviva, Izrael gradi mrežu “prijatelja” na kontinentu spremnih da mu pruže političku zaštitu u međunarodnim forumima.

Ni jedan kontinent ne pokazuje tako ambivalentan odnos prema Izraelu kao Latinska Amerika. Još 1947. godine, 13 od 20 latinoameričkih zemalja glasalo je za stvaranje države Izrael. No posljednjih decenija stavovi su se mijenjali, u ritmu političkih smjena između lijevih i desnih vlada.

Desničarske vlade u Argentini, Paragvaju, Gvatemali, Panami ili Salvadoru tradicionalno njeguju prijateljske odnose s Izraelom, dok su ljevičarski režimi u Brazilu, Čileu, Kolumbiji i Boliviji sve oštriji u kritikama zbog izraelske politike u Gazi. Paragvaj je prošle godine preselio ambasadu u Jerusalemu, a Javier Milei najavio je da će Argentina učiniti isto.

Nasuprot njima, Honduras i Belize prekinuli su odnose s Izraelom, a Kolumbija, nekada najbliži izraelski saveznik u Latinskoj Americi, prekinula je vojnu saradnju i protjerala izraelsku diplomatsku misiju. Predsjednik Gustavo Petro, koji je Izrael optužio za genocid, odlučio je obustaviti kupovinu izraelskog oružja i okrenuti se evropskim proizvođačima. Nakon što su izraelske vlasti uhapsile dvije Kolumbijke koje su učestvovale u humanitarnoj flotili Sumud za Gazu, Petro je naredio potpuno povlačenje izraelskih diplomata iz zemlje.

Za Tel Aviv, ovo je bolan udarac, ne samo zbog prestanka milijarderskih vojnih ugovora, nego i zbog gubitka regionalnog partnera koji je decenijama služio kao most prema Washingtonu.

Sve te promjene ukazuju na novu fazu izraelske diplomatije: pokušaj da se preživi u multipolarnom svijetu gdje Zapad više nije jedini centar moći. Izrael danas djeluje kao “globalni trgovac” sigurnosnim tehnologijama, energijom i vojnom saradnjom, od Balkana do Indije i Afrike. U svijetu u kojem ga sve više zemalja optužuje za ratne zločine, Tel Aviv pokušava pokazati da nije sam.

No ova strategija ima i tamnu stranu. Dok se Izrael sve više oslanja na autoritarne režime i zemlje sa slabim demokratskim standardima, gubi podršku onih društava koje su nekada smatrali ključnim, liberalnih demokracija Zapada. Globalno javno mnijenje se okreće, a simpatija iz 2023. pretvorila se u masovne proteste i diplomatske poraze.

U tom kontekstu, novi saveznici, bilo da dolaze iz Azije, Afrike ili Latinske Amerike više su znak nužde nego snage. Izrael, zemlja koja je decenijama gradila imidž uporišta zapadnih vrijednosti na Bliskom istoku, danas se suočava s paradoksom: da bi opstao, mora napustiti upravo taj okvir i tražiti prijatelje među onima koje je nekad gledao s visine.

IZVOR: El Confidencial