Haos je u posljednjih nekoliko dana natjerao oko 6000 Sirijaca preko granice u Liban, što podsjeća na masovna raseljavanja iz ranih dana građanskog rata. Na rijeci Nahar al-Kabir, koja označava granicu, alavitske porodice gaze kroz plitku vodu, odjeća im je natopljena, lica urezana strahom.

Krvoproliće koje je prošle sedmice zahvatilo obalna područja Latakije i Tartusa svrstava se među najsmrtonosnije epizode u novijoj historiji Sirije, svakako najžešće od pada diktature Bašara al-Asada u decembru 2024. Ta revolucija, predvođena grupom Hayat Tahrir al-Sham (HTS) pod Ahmedom al-Sharaom, izazvala je bijeg Asada u Moskvu, budeći nadu u novo doba. No, obećani mkr nije dugo trajao. Sirijski opservatorij za ljudska prava procjenjuje da je u najnovijem nasilju stradalo oko 1000 civila, iako službeni podaci još uvijek nisu dostupni.

Od šestog marta Jableh i drugi obalni gradovi postali su ratne zone, bez vode i struje, pod opsadom. Kako tvrde svjedoci koji su razgovarali sa inozemnim novinarima, napadači su bili jasni u svojim namjerama: “Nakon što su napadi počeli, s džamija se proglasio džihad za ubIstvo Alavita. Nekolicinu sam prepoznao – vidio sam im lica”, dodali su.

Haos je u posljednjih nekoliko dana natjerao oko 6000 Sirijaca preko granice u Liban, što podsjeća na masovna raseljavanja iz ranih dana građanskog rata. Na rijeci Nahar al-Kabir, koja označava granicu, alavitske porodice gaze kroz plitku vodu, odjeća im je natopljena, lica urezana strahom. Videozapisi koje dijele izbjeglice prikazuju tijela s razbijenim lobanjama, dokaz onoga što nazivaju “etničkim čišćenjem” u selima poput Hammam Wasela i Kherbet al-Mazaha. Tvrde da su ih gađali granatama iz minobacača.

Ahmed al-Sharaa je više puta obećavao da će Sirija poštovati sve manjine. Ipak, tri mjeseca relativnog mira ustupila su mjesto sektaškoj osveti, miniravši njegova obećanja. Iskra je, prema sirijskim analitičarima, došla šestog marta iznenadnim najavom “Vojnog vijeća za oslobođenje Sirije” na čelu s Ghiathom Dallom, bivšim oficirom Asadovog režima. Ova grupa namjeravala je “osloboditi” Siriju i svrgnuti Sharinu administraciju, što je izazvalo brutalan odgovor nove Sirijske nacionalne vojske i savezničkih tvrdokornih islamista, uključujući strane borce.

Rezultat je bio pokolj usmjeren na Alavite, šiitsku sektu koja je činila Asadovu bazu moći i obuhvaća oko 10% stanovništva Sirije. Svjedoci koji su našli spas u Libanu pričaju: “Stiglo je gotovo 20 automobila s naoružanim ljudima, noseći zastave Jabhat al-Nusre. Pobjegli smo – otvorili su vatru. Sakrio sam se u vodenom kanalu i poslije pronašao trojicu mrtvih prijatelja.”

Sharaa je obećao pravdu, najavljujući hapšenja unutar svojih snaga – uključujući dva vojnika koja su snimljena kako ubijaju starca – i istragu u roku od 30 dana. Ipak, povjerenje u njegovo vodstvo slabi. Sharaa je za Reuters priznao da su neki njegovi sljedbenici iskoristili haos za osvetu, priznanje koje zvuči šuplje pred razmjerom zločina.

Sirijski pad u sektaške sukobe odražava njenu prošlost. Godine 2011. sunitski protivnici Asada bježali su od brutalnosti njegova režima, zaklinjući se na osvetu protiv njegovih saradnika. Danas Alaviti nose teret tog dugo zatomljivanog gnjeva. Ironija je očita: mnogi Alaviti protivili su se Asadu, no povezanost njihove sekte s njegovom vladavinom čini ih metama.

Sada se Sharin režim bori da se oslobodi svojih radikalnih korijena. Protjerivanje policajaca iz vremena Asadove diktature ostavilo je vakuum ispunjen naoružanim frakcijama, uključujući strane džihadiste – Uzbekistance, Čečene, Turke – čiji se žar sudara s njegovom demokratskom retorikom.

Masakr opterećuje Sharin pokušaj legitimiteta. SAD su zločine nedvosmisleno osudile, dok je evropski odgovor prigušen, rastrgan između ogorčenja i želje za povratkom izbjeglica. Unutar Sirije, nasilje produbljuje sektaške podjele – osim Alavita, kršćani, Druzi i Kurdi sve posmatraju s oprezom, Sharina vizija pluralističke Sirije “za četiri godine” čini se dalekom fatamorganom.

Alaviti sada samo žele preživjeti. Stotine njih potražilo je utočište u ruskoj bazi Hmeimin blizu Jableha, kampujući na njenoj uzletnoj stazi pod vojnom stražom. U Libanu, Hezbollah je otvorio škole u Bejrutu za raseljene porodice. Neki od njih nagovještavaju novi ustanak. Krug osvete ponovo se okreće – jučerašnje žrtve planiraju sutrašnje odmazde. Egzodus Alavita naglašava gorku istinu: revolucije, čak i pobjedničke, rijetko liječe stare rane.