Naida Kraljić, nekada prepoznatljivo lice sarajevske grupe „Divanhana“ danas je umjetnice sa sopstvenim putem i težinom. Nastavlja oblikovati novo poglavlje urbane reinterpretacije sevdalinke. Nedavno je po četvrti put na sceni Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pjevala sevdah i pjesme „koje su joj srcu drage“.

Naida Kraljić uporno publici šalje poruke ljubavi, patriotizma i zrcali sveopću ljepotu bošnjačke kulture, tradicije i baštine. Na naše pitanje postoji li veza između duhovne muzike i sevdaha, Naida odgovara:

„Spona između sevdaha i duhovne muzike postoji, vjerovatno zato što se obje naslanjaju na ljubav. Jedna se oslanja na ljubav prema Bogu, dok je sevdalinka sveopća ljubavna pjesma, ne samo ženska ili muška ljubavna pjesma. To je i pjesma o domoljublju, o ljepoti naše kulture, tradicije, baštine i arhitekture. Kada govorimo o vapaju za Bogom, za sveopćom ljubavi i za domovinom, govorimo o emocijama koje se najviše isprepliću kroz našu tradicionalnu pjesmu sevdalinku. Imamo pjesme koje govore o nostalgičnim trenucima, poput pjesme S one strane Plive, gdje se kaže da je svaka tuđa zemlja tuga golema. Imala sam priliku to osjetiti, posebno kada smo nastupali daleko od granica naših prostora.

Ne možemo to toliko vezati uz Hrvatsku jer smo ovdje na granici, ali kada odete, recimo, na Bliski istok, u Australiju ili Ameriku, gdje su ljudi daleko od svoje otadžbine, shvatite koliko je snažna poruka koju sevdah šalje. Važno je da mi, kao mlađa generacija i pripadnici neo-sevdah scene, njegujemo našu tradicionalnu pjesmu na savremen način kako bismo je približili generacijama koje možda do svoje desete ili petnaeste godine nisu bile na svojim pragovima. Osjećam veliku odgovornost kada nastupam, posebno van granica naše regije, da posredstvom pjesme ljudima vratim dio njihovog doma.“

Često se susrećemo s pokušajima da se sevdalinka svede na nešto što nije. Iako je sevdalinka bošnjačka muzička tradicija, muslimanska urbana pjesma, ona djeluje univerzalno, ulazi u srce bez obzira na naciju, i to je njezina najveća snaga. Vidimo Bošnjake u dijaspori i u Bosni i Hercegovini, Bošnjake koji su se razlikovali na bezbroj načina, ali kada je riječ o sevdalinci, poručuje Klajićka, svi je pjevaju. Isto tako, vidimo da i Hrvati pjevaju sevdalinku, kao i Srbi. To je lijepa poruka, dok ilahija ide korak dalje, kao svojevrsna nadogradnja.

„Volim kazati da se na ovim prostorima slično radujemo, tugujemo i plačemo. Imamo muzičku formu koja nam omogućuje da posredstvom pjesme izrazimo ono što duboko osjećamo. Kada govorimo o duhovnoj muzici, moram reći da nisam izvođač ilahija, ali postoji jedna pjesma koju sam snimila, a koja se naslanja na duhovnu muziku i probudila je u meni sevdalijske osjećaje. To je pjesma autora Šabana Gadže, Kad procvatu behari. Ta pjesma je dugo spavala u meni, čekajući trenutak da ispliva i procvjeta. Kada sam je pjevala, osjetila sam da je to moj unutarnji glas. Upravo je to snaga duhovne pjesme i duhovnosti koja se povezuje kroz riječi koje možemo iznijeti posredstvom teksta. Duhovna muzika Bošnjaka izuzetno je bogata i kvalitetna. Imamo autore koji su ostavili neizbrisiv trag u historiji, književnosti i kulturi. Smatram da bismo na to trebali biti ponosni i da bismo te pjesme trebali izvoditi onako kako im dolikuje“, poručuje Naida.

Za bajrame Bošnjaci vole pozivati izvođače ilahija i kasida kako bismo se veselili, ali jako malo ulažu u institucionalno njegovanje tradicije Bošnjaka. Naida Kraljić je sigurna da su generacije koje dolaze sve svjesnije, odlučnije i hrabrije za takve korake, smatra da treba ponuditi ovakav sadržaj i ljudima koji nisu muslimani, koji nemaju dodira s duhovnom ili tradicionalnom pjesmom.

„Posredstvom muzike gradimo mostove i dodirujemo srca drugih ljudi. To je suština svake vjere i svakog blagdana. Znam da su moji projekti u Bosni i drugim balkanskim zemljama cijenjeni i podržavani“, zaključuje umjetnica.