Od Staljinove deportacije do Putinove zabrane ulaska, krimski Tatar i simbol otpora Džemilev i dalje upozorava svijet: „Priznanje aneksije Krima bilo bi sramota za SAD i pobjeda agresije.“

Kada je Mustafa Džemilev pročitao vijest da bi Donald Trump mogao u sklopu mirovnog plana priznati ruski suverenitet nad Krimom, nije mogao vjerovati svojim očima. „To bi bila tolika šteta za ugled SAD-a da bi im bilo teško da se od toga oporave. Bilo bi sramotno“, kazao je ovaj 81-godišnji politički veteran i lider krimskih Tatara, uz miran ton, cigaretu u ruci i ironiju koja mu nikada nije nedostajala.

Za Džemileva, priznanje ruske aneksije nije samo političko pitanje – ono zadire u njegov život, identitet i historijsku traumu naroda kojem pripada. Kao šestomjesečna beba, deportiran je zajedno s desetinama hiljada krimskih Tatara u srednjoazijske stepe, po Staljinovoj naredbi. Tada su označeni kao narodni neprijatelji, optuženi za kolaboraciju s nacistima. Mnogi su umrli. Džemilev je preživio – i borba je postala njegova sudbina.

U Sovjetskom Savezu bio je disident, više puta zatvaran – ukupno 15 godina – zbog odbijanja vojne službe, govora o pravima Tatara i borbe za povratak na Krim. „Najduža kazna koju sam dobio bila je tri godine. Po današnjim ruskim standardima, vjerovatno bi me već deset puta strijeljali“, rekao je, komentirajući represiju koju Putinov režim danas provodi nad neistomišljenicima.

Nakon pada SSSR-a, Tatari su se počeli vraćati na Krim. Nalazili su ruševine, oduzete kuće i hladan prijem lokalnog stanovništva. Džemilev je 1991. izabran za prvog predsjednika Medžlisa – neformalne skupštine krimskih Tatara. Ukrajinske vlasti su ih u početku gledale sumnjičavo, kao moguće separatiste. Ispostavilo se da su upravo Tatari bili među najlojalnijim čuvarima ukrajinskog suvereniteta na poluotoku.

U martu 2014. godine, dok su ruski vojnici bez oznaka zaposjedali Krim, Džemilevu je zazvonio telefon. S druge strane bio je Vladimir Putin. Nudio je novac, političku podršku i status za krimske Tatare – samo da Džemilev javno podrži aneksiju. Odgovor je bio hladan i odlučan: „Najbolje što možete učiniti jeste da povučete svoje trupe.“ Mjesec dana kasnije, Džemilevu je zabranjen ulazak na Krim. Do danas živi u egzilu u Kijevu.

Za razliku od političara koji kalkuliraju s riječima, Džemilev ne štedi nikoga – pa ni američkog predsjednika Donalda Trumpa. „To je čovjek bez emocija, u njegovoj glavi postoji samo trgovina… Ako stvarno vjeruje da Ukrajina treba biti kriva za ovaj rat, onda se postavlja pitanje: je li on uopće čitao išta u životu?“

Džemilev upozorava da 11 godina ruske vladavine na Krimu ostavlja trag, posebno na mladima koji su prošli školovanje pod ruskim kurikulumom. „Naravno da to utječe na svijest. Ali vjerujem da će mnoge porodice svojoj djeci prenijeti istinu.“

I dalje se bori. Traži međunarodni monitoring Krima, sastanke s turskim predsjednikom Erdoğanom, prava za Medžlis, slobodu kretanja za prognane. „Ne tražimo milostinju – tražimo pravdu.“

U njegovoj biografiji postoji tužna simetrija: rođenje u progonstvu, povratak kući, pa novi egzil. No on ličnu bol odbacuje. „Ja sam navikao biti daleko od kuće. Ali činjenica da su se naši ljudi borili pola stoljeća da se vrate – pa sada opet bivaju protjerani – to je zaista strašno.“

Prisjetio se trenutka iz 1953. godine, kada je objavljeno da je Staljin umro. „Svi su plakali, ali ne i krimski Tatari. Moj otac je rekao: ‘Napokon, krepala je ta džukela.’“

Danas, Džemilev ne zna kada će ponovo kročiti na rodnu zemlju. Ali jedno zna: „Krim nije izgubljen. Možda je oslobođenje odgođeno – ali nije otkazano.“