Historija izraelskih obavještajnih aktivnosti duboko je ukorijenjena u samim temeljima cionističkog pokreta. Još tokom Prvog svjetskog rata u sjeni su djelovali agenti koji su koristili nauku, podvale i izdaju za ostvarenje jednog cilja: stvaranja jevrejske države u Palestini

Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, oslabljenu Osmansku vojsku i stanovništvo na prostoru od Palestine do regije Bilad al-Šam zadesila je nova katastrofa – najezda skakavaca. Stanovništvo je bilo iscrpljeno, a vojska demoralisana. U tom trenutku, jedan čovjek je ponuđen kao rješenje – poznati botaničar Aaron Aaronsohn. Preporučen Džemal-paši kao stručnjak koji može suzbiti ovu prirodnu pošast, Aaronsohn je dobio široke ovlasti i pristup ključnim osmanskim vojnim položajima.

Međutim, Aaronsohn je imao skriveni plan: u dogovoru s britanskom obavještajnom službom, prikupljao je podatke kako bi omogućio stvaranje jevrejske cionističke države na svetoj zemlji. Kada su Britanci procijenili njegov rad korisnim, pomogli su mu osnovati organiziranu špijunsku mrežu – poznatu kao NILI.

Tu organizaciju se danas smatra pretečom Mossada.

NILI je akronim za hebrejski izraz „Netzah Yisrael Lo Yeshaker“ („Izraelova vječnost neće biti laž“). Glavna svrha NILI-ja bila je špijuniranje Osmanlija za britanske interese, uz krajnji cilj osiguranja temelja za buduću jevrejsku državu.

Uspjeh ove mreže temelji se na nekoliko elemenata: korištenju ženskih agenata (među njima Aaronsohnova sestra Sarah), potkupljivanju osmanskih službenika te tehničkoj sofisticiranosti za to doba. Zanimljivo je da je Osmanlijama trebalo gotovo dvije godine da uopće shvate postojanje ove špijunske mreže, što svjedoči o njenoj operativnoj efikasnosti.

Iskustva stečena kroz NILI postavila su temelje za buduće izraelske obavještajne agencije: MOSSAD (vanjska obavještajna služba), AMAN (vojna obavještajna agencija) i ŠABAK (unutrašnja sigurnosna služba). One su djelovale kao produžena ruka izraelske države u širenju utjecaja, destabilizaciji susjednih arapskih država te eliminaciji protivnika u inozemstvu.

Jedan od prvih ciljeva izraelske obavještajne strukture bio je Egipat. Tokom 1940-ih i 1950-ih, izraelski agenti organizirali su niz sabotaža i bombaških napada u egipatskim gradovima. Cilj je bio stvaranje nestabilnosti i narušavanje odnosa Egipta sa zapadnim silama.

Najpoznatiji incident bio je tzv. „Lavonova afera“ (Lavon Scandal), nazvana po tadašnjem izraelskom ministru odbrane Pinhasu Lavonu. Riječ je o operaciji u kojoj su izraelski agenti postavljali bombe na američke i britanske ciljeve u Egiptu kako bi optužili lokalne grupe i izazvali diplomatske posljedice. Operacija je propala kada je nekoliko agenata uhapšeno. Unatoč pokušajima zataškavanja, skandal je uzrokovao političku krizu u Izraelu.

Zbog svoje geopolitičke važnosti, Liban je takođe bio među prioritetima izraelske obavještajne službe. Uz pomoć lokalnih kontakata poput draguljara Kamisa Ahmeda Bayoumija i uz podršku nekih zapadnih religijskih figura, mreža je uspješno infiltrirala političke i vojne strukture u zemlji. U nekim slučajevima, izraelski agenti direktno su učestvovali u terorističkim aktivnostima, poput napada na ambasade i sjedišta Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO).

U Siriji, pak, Mossad je proveo jednu od svojih najpoznatijih operacija preko Eli Cohena, agenta koji je uspio zadobiti povjerenje najviših sirijskih vojnih i političkih krugova. Informacije koje je prenio Izraelu bile su ključne za izraelsku pobjedu u Šestodnevnom ratu 1967. godine.

Iako je razotkriven i pogubljen 1965. godine Cohen ostaje simbol izraelskog špijunskog genija i beskrupuloznosti.

Metode izraelske obavještajne službe u regrutiranju agenata zaslužuju posebnu pažnju. Jedna od najčešćih tehnika je seksualna ucjena. Agent ili agentica cilja osobu s izraženim seksualnim slabostima ili mračnim navikama, dokumentira ih, a zatim koristi te informacije za prisilu na saradnju. Mnoge palestinske žene, prema nekim izvještajima, prisiljene su na špijunažu upravo ovim metodama. Neke, suočene s neizdrživim pritiscima, na kraju počine samoubistvo.

Osim toga, klasična metoda podmićivanja i dalje ostaje u upotrebi. Pojedini izraelski agenti, poput pukovnika Moshea, hvalili su se kako regrutiraju arapske mladiće za svega nekoliko hiljada šekela. Paralelno s tim, izraelski fondovi i lobističke organizacije takođe se koriste kao alat za pridobivanje političke elite i medijskih figura u arapskom svijetu i šire.

Mossad i s njim povezane agencije nerijetko koriste velike korporacije i trgovačke lance za špijunske svrhe. Kompanije u vlasništvu cionističkih fondacija ili s izraelskim vlasnicima mogu se koristiti za prikupljanje podataka, utjecanje na lokalne ekonomije, pa čak i oblikovanje javnog mišljenja. Kampanje za bojkot izraelskih proizvoda time ne ciljaju samo ekonomski aspekt, već i obavještajnu komponentu – smanjenje izraelskog nadzora nad društvima u kojima djeluju.

Unatoč izraelskoj tehnološkoj i organizacijskoj superiornosti, arapske zemlje, a posebno Palestinci, razvili su vlastite metode otpora. Palestinski pokreti, iako resursno ograničeni, izuzetno su vješti u praćenju i demaskiranju izraelskih agenata. Dugo su izloženi metodama Mossada, zbog čega ga poznaju bolje od bilo koga drugoga.

U nekim slučajevima, Palestinci su uspjeli plasirati lažne informacije koje su dovele do pogrešnih izraelskih odluka. Također brojni agenti koji su se činili kao saradnici izraelskih obavještajaca zapravo su bili dvostruki agenti koji su nanijeli veliku štetu izraelskim operacijama.

Jedan od najpoznatijih primjera kontramjera je egipatski agent Rifat al-Jamal koji se uspješno infiltrirao u izraelske vojne strukture između 1967. i 1973. godine. Njegov doprinos omogućio je Egiptu da tokom Jom Kipurskog rata neutralizira ključne izraelske zračne napade.

Također, slučaj izraelskog agenta Israela Pierrea, koji je podlegao seksualnim ucjenama egipatskih službi, još je jedan primjer uspješnog suprotstavljanja izraelskim špijunskim metodama.

Izraelske obavještajne službe, od svojih ranih dana u formi NILI-ja do modernog Mossada, oblikovane su u skladu s cionističkim ciljevima – zaštita države Izrael i širenje njezina utjecaja. No njihova historija nije priča o genijalnosti i sigurnosti, već i o manipulaciji, ucjeni, sabotaži i izdaji.