Brendan Simms, jedan od vodećih britanskih historičara internacionalnih odnosa i profesor na Univerzitetu Cambridge, analizira novu knjigu Davida Marsha, ekonomskog analitičara i autora najpoznatijeg djela o nastanku eura. U knjizi „Can Europe Survive?“ Marsh tvrdi da se Evropska unija ponovo nalazi na historijskoj raskrsnici, opterećena pogrešnim odlukama, podijeljenim državama i dugotrajnom institucionalnom krhkošću. Simms u ovom tekstu razmatra kako Marsh objašnjava krize eura, slab odgovor na Rusiju, raspad zajedničkih ambicija i zašto Evropa, uprkos decenijama integracija, nikada nije napravila ključni politički iskorak

Propast Evrope, a posebno Evropske unije, predviđa se decenijama. Još je legendarni Hitlerov biograf Alan Bullock nakon Drugog svjetskog rata zapisao kako je „jedina izvjesna stvar bila kraj Evrope“. Pola stoljeća kasnije ta se misao vraća u intelektualnim i političkim krugovima svaki put kad kontinent zapadne u novu krizu.

U tom duhu Brendan Simms komentira knjigu Davida Marsha „Can Europe Survive?“, djelo koje upozorava da se Evropa ponovo našla na historijskoj raskrsnici. Predgovor knjizi napisao je Joachim Nagel, predsjednik njemačke Bundesbanke, koji se ne ustručava reći da je sudbina kontinenta ponovo ozbiljno dovedena u pitanje.

Marsh je jedan od najboljih poznavalaca evropskih integracija. Njegova ranija analiza nastanka eura prije petnaest godina bila je ključno upozorenje da je zajednička valuta stvorena prvenstveno iz političkih, a ne ekonomskih razloga, s ciljem da se Njemačka trajno ukotvi u evropski projekt. Nova knjiga, premda zamišljena kao dopuna, pretvorila se u obuhvatnu studiju o tome kako je Evropa izgledala posljednjih trideset godina i gdje se nalazi danas. Zasnovana je na ogromnom istraživačkom materijalu, brojnim intervjuima i gotovo stotinu stranica referenci.

Nakon 1945. godine, kako Marsh podsjeća, evropsko jedinstvo je uživalo snažnu podršku i u SAD-u i u glavnim državama Zapadne Evrope. Predsjednik Eisenhower je 1957. čak govorio kako se nada da će „doživjeti Ujedinjene Države Evrope“. Osnivanje Evropske ekonomske zajednice iste godine djelovalo je kao početak evropske transformacije u političku zajednicu. No, operativna logika izgradnje integracija počivala je na uvjerenju da će zajednička valuta, tržište i institucije prirodno voditi ka političkom jedinstvu.

Marsh pokazuje da se vizija raspala najviše zbog toga što je euro bio koncipiran kao politički, a ne ekonomski projekt. Wim Duisenberg, prvi predsjednik Evropske centralne banke, govorio je da euro simbolizira „međusobno povjerenje u zajednici“, prvu valutu koja nema uporište ni u zlatu ni u nacionalnoj državi. Ta se ideja činila hrabrom, ali je imala ozbiljne strukturalne slabosti: različite fiskalne politike, neusklađene ekonomije i velike razlike u produktivnosti. Kada je došlo do razornog dužničkog kruga na periferiji, euro nije imao mehanizme stabilizacije. Grčka je najpoznatiji primjer ali krizni udar pogodio je čitav eurozonu. Bogatije zemlje zatvorile su se u svoje interese, a EU je bila primorana tražiti pomoć od MMF-a i globalnih tržišta. Kako je rekao jedan evropski zvaničnik: „Od tržišta tražimo povjerenje, ali pokazujemo da nemamo povjerenja jedni u druge.“

Još jedan strateški neuspjeh bio je odnos prema Rusiji. Evropa je godinama zanemarivala agresivne poteze Vladimira Putina: cyber-napad na Estoniju 2007., invaziju na Gruziju 2008., te aneksiju Krima 2014. godine. Čak i tada, Njemačka je povećavala energetsku zavisnost od Moskve, kao da iz historije nije naučila ništa. Tek nakon invazije Ukrajine 2022. Evropa se odlučnije suprotstavlja, ali i dalje u velikoj mjeri ovisi o SAD-u. Kako primjećuje Larry Summers, Evropa „stalno okreće neki ugao, ali nikada onaj presudni“.

Problem, tvrdi Marsh, leži u dugoj tradiciji „pogrešnih skretanja“. Kontinent se nije ujedinio nakon Hladnog rata, niti je adekvatno reagirao na srpsku agresiju i etničko čišćenje u Bosni. Nije uspostavio jedinstven pristup terorizmu, finansijskoj krizi niti današnjem rusko-kineskom izazovu. Uz to, ključne države često stavljaju vlastite interese ispred zajedničkih, pri čemu se najviše ističe Njemačka zbog dugogodišnje blokade reformi eura i opasne energetske politike prema Rusiji.

Stanje je najbolje opisala Angela Merkel 2012. godine: „Evropljani čine 8 do 9 posto svjetske populacije, proizvode 25 posto globalnog BDP-a, ali troše 50 posto globalne socijalne potrošnje.“ Bez konkurentnosti, upozorila je, taj model ne može opstati. Nekoliko godina kasnije Donald Tusk dodatno je ogolio realnost: 450 miliona Evropljana i dalje očekuje da ih od 140 miliona Rusa brani 350 miliona Amerikanaca.

U knjizi se nalazi i razumna analiza Brexita. Iako žestoki protivnik britanskog izlaska iz EU, Marsh priznaje da Brexit nije proizveo katastrofu u ekonomskom smislu, ali nije ni imao koristi za britanske građane. EU je, po njegovom mišljenju, izgubila veliku priliku: umjesto da iskoristi odlazak Britanije da ubrza političko jedinstvo, Brisel je izabrao „kaznenu“ politiku prema Londonu, samo da bi kasnije shvatio koliko je vojna saradnja s Ujedinjenim Kraljevstvom presudna u doba Putinove agresije.

Ako Marsh ima slabost, Simms smatra da je to fokus na Britaniju i Njemačku uz potcjenjivanje francuske uloge. Francuska je decenijama blokirala stvarnu političku uniju, a Macron, iako predstavljen kao evropski reformator, nije uspio isporučiti institucionalni iskorak koji se očekivao 2017. godine.

Zaključak knjige je jasan: Evropa može preživjeti samo kroz dublju političku integraciju. Nagel tvrdi da je opstanak eura moguć jedino ako se eurozona dugoročno pretvori u neku vrstu federalne tvorevine. Sir Paul Tucker dodaje da je političko jedinstvo nužno zbog monetarnih, trgovinskih, fiskalnih i geopolitičkih razloga. Problem je što se takav scenario čini udaljenijim nego ikada.

Simms zato upozorava da euroskeptici trebaju biti oprezni u slavlju. Slaba Evropa neće biti pobjeda nacionalnih suverenista, nego će biti podložnija ruskom uticaju, a raspad integracija može dovesti do povratka EU u stanje labavog ekonomskog kluba – scenarija u kojem bi Britanija čak mogla ponovo razmatrati priključenje.

Evropski projekat možda je ranjiv i nedovršen, ali njegova slabost može biti opasnija od njegovih ambicija. U svijetu u kojem se moć sve više koncentrira izvan Evrope, pitanje „može li Evropa preživjeti?“ više nije intelektualna provokacija, nego politička nužnost.

IZVOR: The Critic