Selimovićeva književna karijera započela je krajem tridesetih, a svjetsku slavu stekao je baš romanom Derviš i smrt (1966.), koji mu je donio brojne nagrade i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Roman, kako primjećuje Kasim Prohić, koristi povijesni dekor kako bi istraživao vječna pitanja ljudske egzistencije, ali i afirmirao bošnjačku književnu tradiciju, često marginaliziranu u Jugoslaviji. Osim Derviša i smrti, značajna su mu djela Tišine (1961.), Magla i mjesečina (1965.) i Tvrđava (1970.).

Mehmed Meša Selimović, rođen 26. aprila 1910. u Tuzli, bio je i ostaje jedan od najznačajnijih pisaca moderne bošnjačke književnosti. Sin Alije i Paše, odrastao je u rodnom gradu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, dijeleći klupe s budućim patrijarhom Pavlom.

Nakon toga, upisao je studij jezika i književnosti u Beogradu, gdje je započeo karijeru profesora u gimnazijama Tuzle i Beograda, uključujući i predavanja u Behram-begovoj medresi, gdje je dolazio s fesom na glavi.

Tokom Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima i Komunističkoj partiji, ali je doživio teške trenutke kada su ga ustaše zarobile zajedno s bratom Ševkijom i sestrom. Proveli su nekoliko mjeseci u zatvoru, u samicama, s okovima na rukama i nogama.

Brat Meše Selimovića, Šefkija Selimović, bio je oficir Narodnooslobodilačke vojske tokom Drugog svjetskog rata. Strijeljan je 1944. godine od strane partizanskih vlasti, i to bez suđenja ili jasnog obrazloženja. Navodno je bio optužen za neku vrstu “neprijateljske aktivnosti”, ali do danas nije utvrđeno da je postojao validan razlog za njegovu likvidaciju.

GUND je skraćenica za Gradski ured narodne djelatnosti – u biti, to je bio privremeni organ lokalne vlasti koji su formirali partizani nakon oslobođenja gradova krajem rata, da bi upravljali javnim poslovima, raspodjelom, imovinom, robom i slično.

Prema dostupnim informacijama i onome što je Meša kasnije saznao, njegov brat Šefkija Selimović je iz GUND-a uzeo neku robu, prema jednoj verziji, navodno za potrebe bataljona kojim je komandovao. To je bio ratni period, konfuzija i često se dešavalo da komandanti uzimaju ono što im treba za borbu, smještaj ili hranu vojnika. Ali očito je neko to kasnije predstavio kao zloupotrebu ili samovolju, možda iz ličnih ili političkih razloga.

Prema drugoj verziji koju je Meša Selimović saznao mnogo kasnije, i to ne iz službenih izvora, Šefkija je uzeo robu iz GUND-a kako bi pomogao nekoj ženi koja je bila oslobođena iz logora. Ta žena je, navodno, bila bez igdje ičega, i Šefkija je iz čisto humanih razloga uzeo određene stvari (ne zna se tačno šta – možda odjeću, obuću, namještaj ili osnovne potrepštine) i dao joj, misleći da to čini ispravno, pogotovo kao komandant partizanske jedinice.

Ali – umjesto da to bude shvaćeno kao čin solidarnosti – neko je to iskoristio protiv njega, prijavio ga višim vlastima, i to je bila osnova da ga optuže za “prisvajanje narodne imovine”, što je tada bio ozbiljan prekršaj, čak i bez namjere za lično bogaćenje.

Meša Selimović je o tome kasnije pisao u svom autobiografskom djelu, ističući da je bio duboko pogođen nepravdom koju je učinila vlast kojoj su obojica pripadali. Ta lična tragedija i razočaranje u ideologiju kojom je ranije bio nadahnut snažno su oblikovali njegov književni opus, posebno roman “Derviš i smrt”, gdje se upravo tematizira problem nepravde, moći i moralne dileme.

“Moj brat je bio član Partije od 1941, učestvovao je u ustanku, bio komandant bataljona. U jesen 1944. godine uhapšen je pod nerazjašnjenim okolnostima i ubrzo strijeljan. Bez suđenja. Bez prava na odbranu. Bez objašnjenja. Samo je nestao. Kasnije sam saznao, ne od vlasti, već od prijatelja i usputnih ljudi, da je optužen zbog neke sitnice, gluposti, sumnje, izmišljotine. Niko nije stajao iza toga, niko nije snosio odgovornost. Vlast je bila bezlična, neuhvatljiva, i sveprisutna.

Godinama poslije toga, niko nije htio govoriti o tome. Šutnja je bila gora od krika. Ostao sam sam, izdan i razočaran, među onima koje sam smatrao svojima. To me je promijenilo zauvijek. Od tada sam znao: vlast uvijek brani sebe, nepravdu pokriva ćutanjem, a pojedinac – kad udari u zid – ostaje sam.

Iz te šutnje, iz tog bola, nastao je Derviš”, napisat će kasnije Selimović.

Nakon rata, Meša Selimović se preselio u Sarajevo, gdje je obavljao značajne kulturne i političke funkcije, uključujući položaje direktora Bosna-filma, glavnog urednika u izdavačkoj kući „Svjetlost“ i docenta na Filozofskom fakultetu. Od 1957. bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Penzioniran 1971. godine, preselio se u Beograd, gdje je preminuo 11. jula 1982.

Selimovićeva književna karijera započela je krajem tridesetih, a svjetsku slavu stekao je baš romanom Derviš i smrt (1966.), koji mu je donio brojne nagrade i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Roman, kako primjećuje Kasim Prohić, koristi povijesni dekor kako bi istraživao vječna pitanja ljudske egzistencije, ali i afirmirao bošnjačku književnu tradiciju, često marginaliziranu u Jugoslaviji. Osim Derviša i smrti, značajna su mu djela Tišine (1961.), Magla i mjesečina (1965.) i Tvrđava (1970.).

Selimovićev privatni život obilježila je ljubav s Daroslavom Darkom Božić, koju je upoznao u Beogradu. Njihova veza, započeta unatoč njegovom prvom braku, izazvala je kontroverze i dovela do izbacivanja iz Partije 1947. S Darkom, koju je nazivao „svojim dobrim duhom“, dobio je kćeri Mašu i Jesenku. Strastveni ljubitelj nogometa, igrao je za tuzlansku „Slobodu“ i beogradski BSK, a poznata je i njegova ljubav prema Crvenoj zvezdi.