Otvaranje 31. Sarajevo Film Festivala obilježeno je premijerom novog igranog filma Dine Mustafića, Paviljon, snimljenog prema noveli Viktora Ivančića i scenariju koji je potpisao zajedno s Emirom Imamovićem. Umjesto očekivanog autorskog iskoraka, film je naišao na hladan prijem kritike, koja ga je proglasila promašajem.

Otvaranje 31. Sarajevo Film Festivala obilježeno je premijerom novog igranog filma Dine Mustafića, Paviljon, snimljenog prema noveli Viktora Ivančića i scenariju koji je potpisao zajedno s Emirom Imamovićem. Umjesto očekivanog autorskog iskoraka, film je naišao na hladan prijem kritike, koja ga je gotovo jednoglasno proglasila promašajem.

Paviljon je, kako komentira filmski kritičar Mirza Skenderagić, rađen isključivo s festivalskom publikom na umu, logično iskorišten za otvaranje SFF-a, ali bez ikakve ambicije da zakorači na svjetske A-festivale. Naglašava da ovaj naslov najbolje oslikava stanje bh. kinematografije: odavno ugašen mit o “filmskom čudu” ne samo da se ne nastoji održati u životu, nego se možda i namjerno gura u zaborav.

Film je, doduše, donio jedan mali pomak, upliv u eksploatacijski, gotovo “trash” žanr, gdje se kroz grotesku i nasilje ismijava društvena stvarnost. Kritika navodi da bi takav iskorak mogao biti dragocjen za bosanskohercegovački film, ali samo ako je dosljedan. Mustafić, međutim, stalno zastaje pred vlastitim odlukama: scene poput pokušaja odsijecanja prsta kuhinjskom satarom, gdje krv pršti u Tarantinovskom maniru, nagovještavaju satirični trash, no ubrzo se ton vraća u predvidivu zonu društveno angažovane crne komedije. Upravo taj balans, kažu recenzenti, film drži zarobljenim na pola puta između autentičnog ludila i trivijalnog televizijskog formata.

Kritika ističe i problematičnu dramaturšku strukturu. Likovi su podijeljeni na “dobre” i “loše” već u prvim minutama: štićenici doma koji trpe zlostavljanje na jednoj strani, osoblje na drugoj. Pobuna staraca i starica, iako potencijalno subverzivna, u Mustafićevoj izvedbi ostaje nedovoljno iskorištena. Uvođenje Rade Šerbedžije kao iskusnog “pobunjenika” djeluje više kao dramaturška pomoć, nego kao organski razvoj priče. Sličan dojam ostavljaju i sporedni likovi, svedeni na tipske obrasce: nasilni čuvar, frustrirane njegovateljice, karikaturalni policajci i korumpirana direktorica.

Posebne zamjerke upućene su Mustafićevoj sklonosti da angažirani okvir filma zatrpa banalnim političkim porukama, od naivnog tretmana partizanske ikonografije do površnog spominjanja genocida. Muzika Bojana Zulfikarpašića i kamera Mustafe Mustafića i Almira Đikolija dodatno odražavaju ovu rastrganost: čas u napetom trilerskom ritmu, čas u opuštenijoj dramskoj atmosferi, sve bez jasne žanrovske odrednice.

Mnogi su u Paviljonu prepoznali i elemente Mustafićevog debitantskog filma Remake (2003): kreativne pokrete kamere, sklonost folklorizaciji, dramaturgiju istrage. No dok je Remake barem nudio intrigantnu priču s efektima, Paviljon ostaje nedovršen i necjelovit. Kritičari zaključuju da se film kreće od detektivskog trilera, preko satiričnog trasha i ealing komedije, da bi završio u zoni komfora crne komedije i to na najbanalniji način.

CIJELU KRITIKU MIRZE SKENDERAGIĆA PROČITAJTE OVDJE